Dana 1. septembra 1900. godine, po naređenju sultana Abdulhamida II, osmanske vlasti su započele radove na projektu željezničke pruge dugoj 1.320 kilometara, koja bi povezivala Medinu s Damaskom i na kraju Istanbulom na sjeveru. Izgradnja je završena u septembru 1908. godine, a željeznica je ostala u funkciji sve do uništenja 1916. godine tokom Prvog svjetskog rata, kada ju je u zrak digao engleski špijun Lawrence od Arabije.

Jedna od mnogih važnih zaboravljenih tema iz prošlosti, koja bi mogla biti projekat budućnosti, a koja je ponovo aktualizirana historijskim sporazumom Turske i Saudijske Arabije jeste željeznica Hidžaz, veliko dostignuće za Osmanlije, posebno imajući u vidu teške okolnosti izgradnje prije stotinu godina. Do prije goidnu dana o Hidžaskoj željeznici uopće se nije govorilo, osim u vezi s britanskim poručnikom T.E. Lawrenceom, čiji je posao bio da sabotira inače stratešku željezničku prugu koja je povezivala udaljene osmanske provincije. Nakon promjene vlasti u Siriji, a kasnije i zatvaranja Hormuškog tjesnaca zbog rata koji su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana, projekat Hidžaske željeznice opet je postao važan, i atraktivan.

Zamislite da uđete u voz u Istanbulu i izađete u Sani, u Jemenu, prođete kroz Damask, Jerusalem i Medinu. Zamislite da imate zasebnu prostoriju za molitve i pregrađene dijelove samo za žene. Zamislite da je džamija prisutna na svakoj većoj stanici i da je vrijeme vozova usklađeno, usklađeno s vremenom namaza. Zamislite da idete iz Damaska u Medinu da obavite hadž i da putovanje traje dva umjesto 40 dana, sa udobnošću i lakoćom, daleko od opasnosti od pljačke. Zamislite da imate bolnice i karantenske centre na strateškim lokacijama na putu, spremne da spriječe izbijanje bilo koje bolesti i pomognu u brizi za ljude koji se razbole tokom putovanja. Zamislite da imate mogućnost da putujete besplatno ako ne možete snositi troškove (postojala je određena kvota ljudi kojima je bilo dozvoljeno da putuju besplatno).

Iako možda zvuči kao san, ovu pragmatičnu viziju je, u turbulentnim vremenima ipak je realizovao vizionar i harizmatični sultan Abdulhamid II. Međutim, projekat nije preduzet radi finansijske dobiti. U stvari, donosio je vrlo mali finansijski profit. Umjesto toga, njegova glavna svrha je bila spriječiti da bolest nacionalizma hara među stanovništvom koristeći islam kao obavezujuću snagu (uz dodatnu korist pružanja vojne podrške arapskim provincijama kada je to potrebno). Iako je prvobitno ime željeznice bilo Hamidiye Hijaz Railway, sekularni Turci, poznati i kao Mladoturci, preimenovali su je u Hidžaz željeznicu nakon što su preuzeli kontrolu 1909. godine.

Željeznica i panislamizam

Dok bi se neki zalagali protiv “panislamizma”, široko je prihvaćeno da je islam način života, koji obuhvata “politički islam”, ritualni islam i sve ostalo. Detaljno opisuje sve od modela upravljanja, obrazovnog sistema i svakog drugog aspekta života. Mnoge zemlje bi iskoristile priliku da potroše milijarde na sposobnost da posjeduju takvu obavezujuću snagu među svojim ljudima koju je islam urođeno dao. Sultan Abduljamid II bio je dovoljno mudar da iskoristi ovu vezu da drži na okupu inače prilično labave dijelove hilafeta jednu trećinu stoljeća.  

“Ono što je za nas važno jeste da budemo u mogućnosti da brzo izgradimo prugu između Damaska i Meke; čime je omogućeno brzo raspoređivanje vojnika u vremenima previranja. Drugi važan cilj je jačanje veze među muslimanima do te mjere koja bi udarila britansku zlobu i prevaru kao tvrda stijena”, riječi su Abdulhamida.

Sama izgradnja željeznice je zahtijevala veliku saradnju cijelog Osmanskog carstva. Iako su razgovori o željeznici započeli 1891. godine, stvarni razvoj je počeo 1900. godine. Naišla je na veliku količinu kritika i negativnosti iz cijelog svijeta jer su Osmanlije bili finansijski i politički kompromitovani. Između ostalog, vlada je i dalje otplaćivala zajmove iz vladavine prethodnih sultana, a Rusija je izgubila mnogo teritorija.

Sultan je u početku planirao da isključivo koristi materijale, ljude i stručnost osmanskih zemalja, ali to nije bio u mogućnosti. Umjesto toga, oslanjali su se na Njemačku u pružanju pomoći sa sirovinama za prugu i proizvodnju lokomotiva. U stvari, vlada je na kraju svake godine slala studente u Njemačku, gdje su naučili zanat i vještine potrebne za proces inženjeringa i proizvodnje. I dan-danas možete vidjeti da su (oštećene) lokomotive izložene u muzejima u pustinji Hidžaz njemačke.

Željeznica Hidžaz je na mnogo načina bila kolektivni, globalni muslimanski napor. Trećina ukupnih sredstava prikupljena je iz zemalja izvan Osmanskog carstva. Muslimani širom svijeta shvatili su važnost ove željezničke pruge i velikodušno su donirali. Postojala je kampanja u Lahoreu i Mumbaiju za prikupljanje donacija, koju je vodio Inshaullah, urednik Al Watan (novina sa sjedištem u Lahoreu). Iskoristio je svoj papir da proširi poziv, što je dovelo do osnivanja više od 150 odbora za donacije koji su djelovali u Indiji sa sjedištem u Hyderabadu. Oni koji su donirali iznad određenog iznosa također su nagrađeni medaljama i priznanjima.

Željeznička pruga je otvorena 1908. godine. Razvoj se nastavio do oko 1915. godine, a željeznica se pokazala ključnom u očuvanju Medine tokom Prvog svjetskog rata. Izgradnja željezničke pruge duge 1.464 km uspjela je čak transformirati neke ranije manje i nepoznate gradove u veća i živahna tržišta. Međutim, željeznica Hidžaz je prva i možda jedina željeznica koja nije stvorena da koristi običnim građanima, već da im pruži olakšanje. Putovanje od 40 dana na kamilama smanjeno je na 27-54 sata nakon što je željeznica puštena u rad. Željeznica se suočila s mnogim preprekama od strane Britanaca, Francuza i muslimana u Hidžazu (Arapa). Osim toga, postojali su i drugi problemi u pronalaženju stručnosti i materijala za izgradnju željeznice.

Još jedan veliki problem pojavio se u obliku arapskih muslimana, koji su željeznicu smatrali prijetnjom sebi. Mnogi muslimani u Arabiji ostvarivali su prihod pružajući zaštitu trgovačkim karavanima od pljačkaša. Budući da je željeznica pružala siguran način prijevoza, što bi okončalo potrebu za takvom zaštitom, u regiji su izbile pobune, a demonstranti su spriječili ulazak “surije”, odnosno godišnjeg danka od sultana, u Medinu. Također su napadali mnoge dijelove željeznice tokom njene izgradnje, a Osmanlije su bile prisiljene pojačati sigurnost radnika u takvim područjima. Zbog ovih problema, željeznička pruga Medina – Meka nikada nije završena. Stoga željeznica Hamidiye Hijaz nije mogla ostvariti svoj puni potencijal. To je također utjecalo na osjećaje muslimana u Indiji koji su velikodušno donirali tokom izgradnje željeznice.

Britanska intervencija u Akabi

Budući da su Britanci kontrolirali Sueski kanal, Egipat i Indiju tokom izgradnje željeznice, predstavljen je i prihvaćen prijedlog o ogranku željeznice prema Akabe na Crvenom moru kako bi se podržao brzi transport robe i trupa u Medinu. Iz tog razloga, broj osmanskih vojnika u tom području je povećan. To je Britance učinilo ugroženima u toj regiji jer su se bojali da će njihov utjecaj biti ugrožen ne samo u Egiptu već i u Indiji. Kao rezultat toga, obje vojske su se suočile na udaljenosti od gotovo 12 km jedna od druge. Sultan Abdulhamid II želio je izbjeći bilo kakav sukob s Britancima i na kraju je povukao trupe, željan da se razvoj željezničke linije nastavi bez daljnjih problema.

Francuzi su već upravljali svojim željeznicama u sirijskoj regiji prije razvoja Hidžaske željeznice. Hidžaska željeznica trebala je biti izgrađena paralelno s francuskom linijom koja je išla od Damaska do Muzeiriba. Ovo je dovelo do protesta Francuza koji su tvrdili da im sporazum s osmanskom vladom daje za pravo da ne dozvole nijednom drugom entitetu da upravlja i gradi željeznicu u toj regiji. Protest na diplomatskom nivou nastavio se sve do 1905. godine kada je osmanska vlada pristala platiti ogromnu odštetu.Složenost i utjecaj Hidžaske željeznice čine je jednim od mnogih velikih dostignuća muslimanskog svijeta. U predgrađu Medine mogu se i danas vidjeti željezničke šine koje idu duboko u pustinju Hidžaza, vraćajući vas s njima vijek unazad. Željeznička stanica sada je postala Muzej Medine, a neki od vagona su pretvoreni u restorane. U Jordanu i Siriji željeznice su i danas u upotrebi. Vikendom u Amanu voz se koristi za zabavu. Gomile se okupljaju dok ljudi izlaze iz svojih domova kako bi došli i mahali putnicima. Hidžaska željeznica je i dalje izvor radosti za ljude, čak i nakon stotinu godina.