Kao što ovo sugerira, njemačka historija usko je isprepletena s turskom historijom, vjerovatno više nego s historijom bilo koje druge evropske zemlje, izuzimajući Austriju (Francuska je blizu, ali uz određene ograde). To je historija koja prkosi uobičajenom pogledu na evropsko-islamske odnose, koje se uglavnom posmatra kroz razvoj od sukoba do kolonijalne eksploatacije i dominacije. Tačno je da su njemačko-turski odnosi započeli Prvim krstaškim ratom, koji je, što se često zaboravlja, bio usmjeren protiv Turaka Seldžuka; Hitler je bio vatreni poštovalac Atatürka, kojeg je nazivao svojom „zvijezdom vodiljom“ usred „mraka“ 1920-ih godina

Njemačka je u maju 2026. godine prešla važan politički prag kada je Cem Özdemir stupio na dužnost premijera pokrajine Baden-Württemberg. Özdemir je prvi pokrajinski šef vlade u ovoj zemlji koji vodi porijeklo iz Turske; njegovi roditelji bili su gastarbeiteri („gostujući radnici“) koji su se početkom 1960-ih preselili u Schwarzwald u okviru programa Zapadne Njemačke za rješavanje problema nedostatka radne snage. Njegovoj pobjedi na izborima osmog marta vjerojatno je manje doprinio status koopredsjednika njemačke stranke Zelenih, a više lična karizma.

Ono što u svemu najviše čudi jeste to što se na ovaj trenutak čekalo toliko dugo. Iako je Njemačka od kraja Drugog svjetskog rata primila više imigranata nego većina drugih zemalja, dugo je održavala izuzetno restriktivno držanje prema integraciji stanovnika koji nisu etnički Nijemci. Politički establišment je decenijama ponavljao mantru da Njemačka nije imigracijska zemlja, održavajući strukturalne i pravne prepreke koje su otežavale punu građansku integraciju i politički napredak useljeničke populacije.

To se promijenilo tek s početkom novog stoljeća; današnji zakoni o državljanstvu u Njemačkoj, koji sada dozvoljavaju višestruko državljanstvo, svrstavaju ovu zemlju u sam vrh po pitanju integracijskog državljanstva.

Turska migracija bila je toliko važan dio zapadnonjemačkog Gastarbeiterprograma,  tursko stanovništvo u Zapadnoj Njemačkoj poraslo je za skoro 600.000 tokom decenije između 1961. i 1973. godine, da su Turci počeli važiti za prototip imigranata. Međutim, gledano iz drugog ugla, današnja Njemačka je u određenoj mjeri i velika evropska sila i postosmanska zemlja: u njoj živi brojna populacija, i to ne samo turska, sa čitavog prostora nekadašnjih osmanskih teritorija, uključujući bivšu Jugoslaviju, Mađarsku, Rumuniju, Grčku, Albaniju, Bugarsku, Kipar, Siriju, Liban, Palestinu, Jordan, Egipat, Libiju, Tunis i Alžir.

Ljudi sa „postosmanskim porijeklom“ u Njemačkoj, uključujući i gotovo tri miliona onih s turskim korijenima, čine više od sedam miliona stanovnika, što je nešto manje od 10 posto ukupne populacije. Ova cifra obuhvata i „etničke Nijemce“ čiji korijeni leže u mjestima kao što su Rumunija, Srbija, Palestina i Kavkaz.

Kao što ovo sugerira, njemačka historija usko je isprepletena s turskom historijom, vjerovatno više nego s historijom bilo koje druge evropske zemlje, izuzimajući Austriju (Francuska je blizu, ali uz određene ograde). To je historija koja prkosi uobičajenom pogledu na evropsko-islamske odnose, koje se uglavnom posmatra kroz razvoj od sukoba do kolonijalne eksploatacije i dominacije. Tačno je da su njemačko-turski odnosi započeli Prvim krstaškim ratom, koji je, što se često zaboravlja, bio usmjeren protiv Turaka Seldžuka.

Međutim, tokom čitave potonje historije, Nijemci su se često borili u osmanskoj službi i živjeli na osmanskim prostorima. Ilustrativan primjer jeste Transilvanija, gdje su se velike grupe Nijemaca naseljavale od sredine 12. stoljeća nadalje, osnivajući velike njemačke gradove kao što su Hermannstadt (Sibiu) i Kronstadt (Brașov). Tokom otprilike 150 godina, koliko je Transilvanija bila pod osmanskom vlastima (1570–1699), tamošnjim njemačkim gradovima i selima formalno se upravljalo iz Istanbula.

Godine 1660. osmanske trupe našle su se pod opsadom u Hermannstadtu od strane vojske Georga II Rákóczija (pretendenta na transilvanski tron). Nijemci i Turci organizovali su zajedničke ispade izvan gradskih zidina, uspješno odbijajući Rákóczijevu vojsku.

Turska prijetnja (i doživljena i stvarna) po mozaik zemalja njemačkog govornog područja u okviru Svetog Rimskog Carstva, u stoljećima prije druge Opsade Beča 1683. godine, rezultirala je velikim, kontinentalnim zastojem, vjerovatno najdužim „hladnim ratom“ u historiji. Iako je evropska granica kršćanskog svijeta uspostavljena u Mađarskoj nakon osmanskih osvajanja 1520-ih, to je bio, kako je to opisano u jednoj doktorskoj disertaciji iz 1684. godine, „bellum Germanico-Turcicum“: njemačko-turski rat.

Njegov utjecaj na Evropu njemačkog govornog područja bio je dubok. Pronalaskom Gutenbergove štamparije, antiturska propaganda proširila se širom Evrope. Jedne od prvih štampanih novina (ili barem jedne od prvih koje su koristile njemačku riječ za novine), Newe zeytung von orient und auff gange, izlazile su od 1502. godine i u potpunosti su bile posvećene turskoj opasnosti. U konačnici, upravo je to dugotrajno vanredno stanje poslužilo kao katalizator za izgradnju države i nacije unutar inače amorfnog Svetog Rimskog Carstva Njemačke Nacije.

Kada se osmanska prijetnja povukla, započeo je drugačiji tip odnosa, napajan oduševljenjem Turcima kao potencijalnim partnerima. Do druge polovine 19. stoljeća slane su vojne savjetodavne misije, osmišljavani su veliki infrastrukturni projekti (poput pruge Berlin–Bagdad) i proliveno je mnogo tinte o tome kako bi se „germanska krv“ mogla ubrizgati u „bolesnika s Bosfora“ kako bi od njega stvorili saveznika kojeg je Njemačka očajnički željela.

Ova promjena u stavovima Njemačke bila je samoinicirana i koristoljubiva, ali nije imala kolonijalni karakter, barem ne do 1914. godine. Tokom Prvog svjetskog rata njemački interesi su bili neprikosnoveni. Njemačka je gurala Mladoturke u ofanzivnije mjere nego što su si mogli priuštiti i gotovo potpuno ignorirala osmanske interese na pregovorima u Brest-Litovsku, koji su označili povlačenje Rusije iz rata 1918. godine.

Pa ipak, saveznici su stajali jedni uz druge do samog kraja. Od Galicije do Kavkaza, od Bagdada do Sueca, Nijemci i Osmanski Turci borili su se i ginuli zajedno. Također su zajedno počinili zločin nad Armenima, u smislu da je Njemačka u toj mjeri finansirala osmanske ratne napore da se gotovo ništa nije dešavalo bez njenog pristanka. Njemački arhivski dokumenti o ovoj temi uništeni su tokom Drugog svjetskog rata (navodno prilikom savezničkog bombardovanja), ali zna se da su njemački oficiri bili raspoređeni po čitavoj osmanskoj vrhovnoj komandi. Zločin nad Armenima ostaje izuzetno mračna baština njemačko-turske historije.

Ova veza se nije prekinula padom kajzera i sultana; umjesto toga, preoblikovala se u neku vrstu zajedničke političke psihologije. Obje nacije su lišene svojih carstava, podvrgnute kaznenim mirovnim ugovorima pobjedničke Antante i gurnute u bolna nacionalna preispitivanja. No, dok se Vajmarska Republika borila pod teretom Versajskog ugovora, Turska Mustafe Kemala Atatürka postigla je naizgled nemoguće: oružanom borbom uspješno je revidirala Mirovni ugovor u Sèvresu.

Desničarska njemačka štampa bila je preplavljena vijestima iz Ankare, dok je turski rat za nezavisnost postajao nacrt za nacionalni oporavak. Konzervativni Neue Preußische Zeitung objavio je više od 2.000 članaka o toj temi za nešto više od četiri godine, s naslovima poput „Mustafa na Rajni“ i „Dajte nam vladu iz Ankare u Münchenu“. Hitler je bio vatreni poštovalac Atatürka, kojeg je nazivao svojom „zvijezdom vodiljom“ usred „mraka“ 1920-ih godina.

Ova prilično jednostrana ljubavna priča nacista nije rezultirala novim ratnim savezom, iako postoje debate o ulozi Turske u Drugom svjetskom ratu, koju se poredi s drugim „neutralnim zemljama Osovine“, poput Španije. Ankara je uspijevala ostati izvan rata gotovo do samog kraja, ali je 23. februara 1945. godine simbolično objavila rat Njemačkoj. Iznenađujuće, nacistička štampa pokazala je razumijevanje; poraženi Nijemci shvatali su da su Turci morali povući taj potez kako bi obezbijedili ulogu u poslijeratnom svjetskom poretku.

Kada je Zapadna Njemačka nakon 1945. godine prihvatila mit o „nultom satu“ (Stunde Null) kako bi izbjegla suočavanje sa svojom prošlošću, ona je praktično uspostavila paralelni „nulti sat“ i u odnosima s Turskom. Bliskost iz prethodnog stoljeća preko noći je zaboravljena. Turska je postala samo još jedna država u širem hladnoratovskom svijetu, a od 1961. godine i „zemlja porijekla“ gostujućih radnika za Zapadnu Njemačku.

Bio je to izuzetno ahistorijski pogled. Kada su turski gastarbeiteri stigli, sa sobom su uglavnom nosili sjećanje na duboku njemačko-tursku prošlost. Očekivali su da budu tretirani kao braća, kako ih je njemački diskurs decenijama prikazivao. Međutim, njemačka strana se pravila da se te stvari nisu dogodile ili da nemaju nikakav značaj. Ekskluzivna imigracijska politika Njemačke bila je prvenstveno usmjerena protiv Turaka, budući da migranti iz Evropske ekonomske zajednice nisu bili direktno pogođeni ograničenjima kretanja.

Tek 2016. godine njemački Bundestag priznao je zločin nad Armenima nazvavši ga genocidom i zajedničku odgovornost Njemačke za taj zločin. Cem Özdemir bio je jedan od glavnih pokretača te rezolucije, zbog čega ga je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan žestoko napadao.

U velikom dijelu poslijeratne Njemačke zavladala je politička kultura u kojoj je većina govorila o „Turcima“ kao da oni nisu prisutni u istoj prostoriji, sa rječitim glasovima koji čekaju da se čuju. Bila je to kultura koja je čak normalizirala redovna ispitivanja javnog mnjenja o tome treba li „njih“ sve đuture deportovati. Kako je Der Spiegel objavio 1982. godine, anketa agencije Infas sprovedena godinu ranije pokazala je da je čak 66 posto Nijemaca željelo da se gostujući radnici vrate u svoje zemlje porijekla.

Međutim, da li su savremeni akteri ove kontinuirane njemačko-turske priče u potpunosti svjesni njenog milenijskog luka, zapravo je manje važno. Čak i ako ove dvije nacije deluju posebno udaljeno tokom Erdoğanove ere, Njemačka i Turska su predodređene da izgrade specijalni odnos koji će vremenom dopuniti francusko-njemačku osovinu u širem evropskom projektu. Milioni isprepletenih njemačko-turskih života to će zasigurno osigurati.

Stefan Ihrig je autor knjige „Nijemci i Turci: Zaboravljena historija Evrope“ (Germans and Turks: A Forgotten History of Europe, Bloomsbury, 2026); ovaj tekst napisoa je za novi broj magazina History Today