Dok desni politički krugovi u Zagrebu i Mostaru intenziviraju narativ o institucionalnoj ugroženosti i majorizaciji Hrvata u Bosni i Hercegovini, koristeći ga kao paravan za radikalne zahtjeve o trećem entitetu i ustavnim preustrojima, hladna statistika i raspodjela pozicija unutar državnog i entitetskog aparata otkrivaju potpuno drugačiju realnost. Hrvati u BiH, iako demografski najmalobrojniji konstitutivni narod, drže polovicu izvršne vlasti u Federaciji BiH, stabilnu trećinu na državnoj razini te izravno rukovode s čak polovicom ključnih državnih agencija i institucija koje kontroliraju financijske tokove, sigurnosni sektor i pravni sustav. Neumoljivi podaci pokazuju da se u praksi ne radi o marginalizaciji, već o dubokom institucionalnom monopolu, što aktualnu političku galamu prokazuje kao predizborni populizam i pokušaj cementiranja vječne vlasti jedne partijske oligarhije, a ne kao stvarnu borbu za prava naroda

Priča o relaksiranju bošnjačko-hrvatskih odnosa u Bosni i Hercegovini, koju je pokrenuo Dragan Čović, brzo je dobila svoj eho u Zagrebu, ali kroz znatno radikalniju i opskurniju političku optiku. Tamošnja stranka Domovinski pokret je, nakon najave Deklaracije kojom se traži formiranje treće izborne jedinice, odnosno trećeg entiteta u BiH, otišla korak dalje u zadiranju u unutarnje odnose susjedne države.

Saborski zastupnik DP-a Stipo Mlinarić otvoreno je povezao pitanje ustavne pozicije Hrvata u BiH s unutarpolitičkim trgovinama u Hrvatskoj, izjednačavajući prava konstitutivnog naroda u jednoj zemlji s pravima nacionalnih manjina u drugoj. Najavljujući prijedlog o smanjenju broja manjinskih zastupnika u Saboru u sklopu širih ustavnih promjena, DP je pokazao da bosanskohercegovačke Hrvate koristi prvenstveno kao monetu za potkusurivanje i radikalizaciju političke scene u samoj Hrvatskoj.

Ovakav narativ, zamotan u plašt “nacionalnog jedinstva”, Mlinarić je branio ispred Banskih dvora, odbacujući tvrdnje premijera Andreja Plenkovića da DP pokretanjem ove inicijative tek traži vlastitu političku vidljivost. Dok u javnost šalju poruke o zaštiti sunarodnjaka od preglasavanja od strane većinskog bošnjačkog naroda, iz DP-a istovremeno poručuju da nemaju vlastitih kandidata na predstojećim izborima u BiH, pokušavajući se distancirati od klasičnog stranačkog profitiranja.

Međutim, plan da se tekst Deklaracije, zakazan za predstavljanje koalicijskim partnerima 17. lipnja, naknadno uputi svim saborskim klubovima i predsjedniku Zoranu Milanoviću, jasno sugerira namjeru da se pitanje izbornog zakona u BiH transformira u poligon za testiranje dvotrećinske većine u hrvatskom parlamentu.

Podsjetimo, prije nekoliko dana je iz ove stranke obznanjen zahtjev da se kroz deklaraciju Hrvatskog sabora hitno pokrene inicijativa za uspostavu takozvane hrvatske izborne jedinice u Federaciji Bosne i Hercegovine, što uz otvorene prijetnje obnovom takozvane, u Haagu presuđene Herceg-Bosne, ne predstavlja ništa drugo do flagrantan pokušaj destabilizacije ionako krhkog bh. poretka. Ova vrsta političkog radikalizma, upakovana u tobožnju brigu za ravnopravnost, u suštini je agresivna i duboko retrogradna agenda koja svjesno previđa bazične geopolitičke i unutrašnjopolitičke realnosti.

Treća izborna jedinica nastavak je priče iz zvaničnih i nezvaničnih hrvatskih političkih krugova, gdje u medijima i na društvenim mrežama slušamo tvrdnje da su Hrvati u Bosni i Hercegovini ugnjetavani i ugroženi. Gotovo da nema međunarodnog foruma, bez obzira na primarnu temu skupa, na kojem se agresivno ne ponavlja navedeni stav. Na hiljade puta teza o obespravljenosti, bez obzira na njenu stvarnu utemeljenost, polako i planski postaje polazišna osnova za raspravu o bilo kojoj temi u vezi sa Bosnom i Hercegovinom.

U tom narativu ultimativno se insistira na izmjenama Izbornog zakona kako se više ne bi dešavalo da kandidati poput Željka Komšića budu izabrani u sastav kolektivnog šefa države. Pri tome se u javnom prostoru namjerno izvrće pravna teza pričom o izboru „hrvatskog člana Predsjedništva“, iako Ustav BiH jasno propisuje da je riječ o članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, što predstavlja ogromnu i suštinsku ustavno-pravnu razliku.

Konstantno se plasira stav kako je hrvatski narod potpuno neravnopravan, a kao glavni krivac označava se bošnjačka politika kojoj se pripisuje namjera potpunog istiskivanja Hrvata iz tijela vlasti. Čak i da postoji nekakva bošnjačka politika, da li je to baš tako?

Hladna statistika i raspodjela pozicija pokazuju potpuno drugačiju realnost. Činjenice i konkretna imena na čelu ključnih državnih i entitetskih institucija otkrivaju da su hrvatski kadrovi ne samo ravnopravno zastupljeni, već u mnogim strateškim sektorima imaju apsolutnu kontrolu nad upravljanjem procesima i javnim novcem. Hrvati su, prema svim relevantnim pokazateljima, iako najmalobrojniji konstitutivni narod, zapravo institucionalno najzaštićenija i najzastupljenija grupa u zemlji.

Zvanični podaci iz posljednjeg popisa stanovništva govore o nešto iznad 500 hiljada Hrvata, dok nezvanične procjene, utemeljene na podacima Katoličke crkve i demografskim trendovima, sugeriraju da stvarni broj stanovnika hrvatske nacionalnosti koji žive u Bosni i Hercegovini iznosi oko tristo hiljada. Bez obzira na ove demografske realnosti, politički predstavnici ovog naroda drže tačno polovinu vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i stabilnu trećinu vlasti na državnom nivou te rukovode brojnim državnim i entitetskim institucijama.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine broji 16 ministarstava, Hrvati su ministri u pet ministarstava dok još jedno ministarstvo drži kadar HDZ-a BiH. Kada je Vijeće ministara u pitanju, Hrvati imaju dva ministra i predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ne treba zaboraviti ni da Ministarstvom sigurnosti rukovodi Hrvat, jer nakon smjene Nenada Nešića, predsjedavajuća Vijeća ministara, Borjana Krišto, već godinama odbija na dnevni red staviti pitanje njegovog nasljednika. 

Pravni i ustavni mehanizmi Bosne i Hercegovine, definirani kroz Dom naroda i sistem veta, omogućavaju da politička volja ovih tri stotine hiljada građana ima potpuno istu težinu kao i volja znatno brojnijih naroda, tačnije volja dva miliona Bošnjaka. Hrvatski politički kadar trenutno kontrolira ključne poluge vlasti na državnom i entitetskom nivou, upravlja najvažnijim finansijskim tokovima, ministarstvima finansija i pravde, te ključnim javnim preduzećima.

Direktori državnih agencija, službi, carinskih i inspekcijskih organa u ogromnom procentu dolaze upravo iz reda hrvatskog naroda, često u omjerima koji drastično premašuju čak i ustavne kvote. Govoriti o majorizaciji i aparthejdu u situaciji kada posjedujete takav institucionalni monopol predstavlja vrhunac političkog bezobrazluka.

U kontekstu raspodjele moći na državnom nivou, statistika rukovodećih pozicija u agencijama BiH direktno pobija tvrdnje o ugnjetavanju. Od ukupno 26 agencija na nivou Bosne i Hercegovine, pozicije direktora u čak 13 njih, dakle u tačno polovini, zauzimaju kadrovi hrvatske nacionalnosti.

Rukovođenje procesima zapošljavanja i administracije u državnom aparatu nalazi se u rukama Anite Markić, direktorice Agencije za državnu službu, dok je na čelu Agencije za rad i zapošljavanje direktor Ivan Barbalić. Kontrolu nad prikupljanjem i obradom statističkih podataka na državnom nivou vodi Vesna Ćužić, koja je imenovana za direktoricu Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, dok reformske procese administrativnog aparata nadgleda Darko Kasap, koordinator u Uredu koordinatora za reformu javne uprave.

Finansijski sektor i javne nabavke takođe bilježe visoku zastupljenost. Agencijom za osiguranje depozita rukovodi direktor Krešimir Šoljić, dok u Uredu za razmatranje žalbi ključnu ulogu ima direktor Marko Kolobarić. Pored toga, u Agenciji za javne nabavke poziciju pomoćnice direktora obavlja Sanja Ćubela a Davorin Primorac direktor je BHANSA, Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi.

Obrazovni, bezbjednosni i inspekcijski segment na državnom nivou u velikoj mjeri vode upravo hrvatski kadrovi. Na čelu Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje Bosne i Hercegovine nalazi se Maja Stojkić, dok Agencijom za školovanje i stručno usavršavanje kadrova rukovodi direktor Marko Vujević. U Agenciji za nadzor nad tržištem BiH, funkciju zamjenika direktora obavlja Eduard Šakota.

Kontrolu nad specifičnim bezbjednosnim i zdravstvenim sektorima provodi Ivan Lasić, direktor Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, dok je direktor Agencije za antidoping kontrolu BiH Nikola Čiča. Osim agencija, u samom Ministarstvu civilnih poslova BiH, izuzetno važan Sektor za zdravstvo vodi pomoćnik ministra dr. Jurica Arapović a slična je situacija i u nizu drugih sektora.

Kada se analiza proširi na ostale državne institucije, institute i nezavisna tijela koja vrše nadzor nad ekonomskim i pravnim tokovima u BiH, uloga hrvatskih dužnosnika ostaje primarna. Finansijsku disciplinu i kontrolu trošenja javnog novca svih institucija BiH nadgleda generalni revizor u Uredu za reviziju institucija BiH Hrvoje Tvrtković. Planiranje državnih ekonomskih strategija vodi Zoran Zeljko, direktor Direkcije za ekonomsko planiranje.

U oblasti zaštite prava i standardizacije, ključne poluge drže dr. sc. Dražan Primorac, koji obavlja dužnost direktora Instituta za akreditiranje BiH (BATA), te Josip Merdžo, direktor Instituta za intelektualno vlasništvo. Takođe, jedna od najvažnijih bezbjednosnih agencija u državi, Granična policija BiH, nalazi se pod direktnom komandom direktora Mirka Kuprešakovića.

Kritike o navodnoj obespravljenosti unutar entitetskih struktura potpuno padaju na testu činjenica kada se pogleda sastav Vlade Federacije BiH i rukovodstva njenih zavoda i uprava. Poluge fizičke i pravne sigurnosti, kao i upravljanje prostorom, nalaze se u rukama hrvatskih kadrova. Federalnom upravom policije (FUP) rukovodi direktor Igor Marić, dok izuzetno važnom Federalnom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove upravlja direktor Željko Obradović.

U sektoru zdravstva i socijalne bezbjednosti, koji upravljaju milionima javnog novca, ključne pozicije drže isključivo hrvatski kadrovi. Na čelu Zavoda za javno zdravstvo nalazi se direktor Siniša Skočibušić, dok je trenutna direktorica Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH (ZZOR FBiH) Vlatka Martinović.

Kada je riječ o privredi, resursima i evropskim integracijama na nivou Federacije, statistika je ponovo neumoljiva. Federalnim agromediteranskim zavodom rukovodi direktor Marko Ivanković, dok je na čelu Federalne direkcije robnih rezervi direktor Tončo Bavrka. Nakon razrješenja prethodnog rukovodstva, poslove direktora Agencije za privatizaciju u FBiH trenutno obavlja Drago Vrbić u funkciji zamjenika direktora.

Na kraju, pravne procese i usklađivanje sa evropskim standardima u Vladi FBiH kontroliraju Vjekoslav Čamber, direktor Ureda Vlade FBiH za evropske integracije, te Željko Silađi, direktor Ureda za zakonodavstvo i usklađenost s propisima Evropske unije.

Stoga se nameće jasan zaključak da ova galama o izbornim jedinicama i ugroženosti nema nikakve veze sa stvarnom zaštitom prava običnog naroda. Ovo je isključivo politički izgovor za cementiranje izbornog uspjeha samo jedne stranke sa hrvatskim predznakom i njenih ideoloških blizanaca. Cilj je stvoriti zatvoreni, kontrolirani izborni feud u kojem će jedna partijska oligarhija imati vječni garant vlasti, bez obzira na kvalitet vladavine, ekonomski krah ili masovni egzodus sopstvenog stanovništva prema zemljama Evropske unije. Predložena rješenja bi trajno ukinula bilo kakvu mogućnost političkog pluralizma među samim Hrvatima.

Isto tako, recentne najave iz susjedstva o nekakvom povratku na status prije potpisivanja mirovnih sporazuma, odnosno otvorena prijetnja reanimacijom samoproglašene paradržave Herceg-Bosne, predstavljaju prelazak crvene linije i direktan nasrtaj na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Prva i najvažnija istina koju kreatori ovakvih pamfleta uporno ignoriraju jeste činjenica da svako ponovno teritorijalno ili institucionalno raspakivanje Bosne i Hercegovine neizbježno znači uvod u nove sukobe. Granice i unutrašnja arhitektura Bosne i Hercegovine rezultat su teških historijskih kompromisa i međunarodno garantovanih sporazuma koji su zaustavili krvoproliće. Otvaranje te Pandorine kutije, pod bilo kakvim izgovorom, pokreće nezaustavljivu lančanu reakciju.

Isto tako, iznimno je zanimljivo, a ujedno i politički licemjerno, da niko od onih koji danas grleno traže takozvani treći entitet ili asimetrične izborne jedinice nikada, ni u jednom službenom istupu, ne spominje teritoriju Republike Srpske. Ako je namjera zaista zaštita hrvatskog naroda i obezbjeđivanje njegove pune teritorijalne i političke zastupljenosti, postavlja se legitimno pitanje zbog čega bi se taj navodni treći entitet morao prostirati isključivo unutar granica Federacije Bosne i Hercegovine?

Zašto niko ne zahtijeva da u sastav te nove administrativne jedinice uđu i oni dijelovi Republike Srpske u kojima su Hrvati činili apsolutnu ili relativnu većinu do 1992. godine? Područja Bosanske Posavine, poput Dervente, Modriče, Bosanskog Broda, ili dijelovi opštine Kotor Varoš i same Banjaluke, potpuno su izbrisani iz ove desničarske geografije. Ta tišina jasno razotkriva suštinu cjelokupnog projekta, da se kapituliralo pred politikom Banje Luke, pristajući na trajnu amputaciju hrvatskog identiteta i imovine sa prostora manjeg bosanskohercegovačkog entiteta radi očuvanja aktuelnih političkih saveza.

Dakle, ključni problem u javnim istupima dužnosnika Domovinskog pokreta leži u postavljanju posve neistinite i politički promašene jednadžbe prema kojoj je položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini identičan položaju bošnjačke manjine u Hrvatskoj. Koristiti Bošnjake u Hrvatskoj kao paravan za radikalne političke zahtjeve u susjedstvu ne samo da je neumjesno, nego pokazuje elementarno nepoznavanje ustavnopravnih realnosti.

Hrvati u BiH su konstitutivan narod koji drži trećinu vlasti na državnoj razini i polovicu u Federaciji, a zahvaljujući pravu veta u stanju su godinama blokirati formiranje entitetske vlade, što se u prošlom mandatu i dogodilo. Narod s takvim institucionalnim polugama, koji može zaustaviti svaku odluku, po definiciji nije i ne može biti „preglasan gore od manjine“, on uživa mehanizme zaštite kakve nema nijedna manjina u Europi.

S druge strane, Bošnjaci u Hrvatskoj imaju jasan status nacionalne manjine. Riječ je o zajednici koja je druga po brojnosti u zemlji, a prva po udjelu branitelja u Domovinskom ratu, ali koja unatoč tome nema čak ni vlastitu izbornu jedinicu, ni zasebnog zastupnika, a kamoli političke pozicije mjerljive s onima koje Hrvati imaju u BiH. Pokušaj izjednačavanja ova dva statusa vodi u logički ćorsokak: autor takve teze, ostrašćen a nesvjestan svog neznanja, poručuje da bi Hrvatima u BiH trebalo valjda srozati status na razinu nacionalne manjine?!

Iako je teško povjerovati da su iz DP-a svjesni kamo ih vodi vlastita argumentacija, to je izravna i neumoljiva posljedica njihove usporedbe.

U konačnici, samostalni istup Domovinskog pokreta nije službena državna politika Republike Hrvatske, već predizborni manevar desnice koja, u nedostatku odgovora na ekonomska pitanja i životni standard, poseže za izmišljanjem sukoba i paljenjem vatre pod tuđim krovom uoči izbora u Bosni i Hercegovini. Takvo izlaganje Hrvata u BiH riziku predstavlja praznu retoriku bez pokrića, jer se poštovanje interesa hrvatskog naroda ne može graditi na neistinama o Bošnjacima niti na prijetnjama stabilnosti susjedne države.

Rješenje takozvanog „hrvatskog pitanja“ ne leži u novim podjelama, trećim entitetima i ultimatumima, već u dijalogu i uvažavanju, pri čemu stabilna, cjelovita i europska BiH ostaje ključni interes i same Hrvatske. U tom kontekstu, Bošnjaci u Hrvatskoj, čija pozicija svjedoči o stalnoj težnji ka ravnopravnosti kroz razgovor, nipošto ne mogu biti poluga za destabilizaciju Bosne i Hercegovine.