Trump je tokom predizborne kampanje tvrdio da je upravo on taj koji može ispregovarati sporazum koji bi okončao rat u Ukrajini. Ako uspije u tome, ali se dogovor na kraju izjalovi – što znači da Vladimir Putin nastavi svoju agresiju – to bi predstavljalo ozbiljan udarac za Trumpovu ostavštinu. I to s pravom.

Neposredno prije inauguracije Donalda Trumpa, Steve Bannon je u intervjuu za Politico upozorio svog bivšeg šefa da bi Ukrajina mogla postati “Trumpov Vijetnam“. Bannon je u pravu, ali ne iz razloga koje navodi.

Bannon tvrdi da bi Trumpova greška bila ako ne “odvoji” potpuno od Kijeva. Po njemu, upravo je to način na koji je Richard Nixon bio uvučen u Vijetnam, pretvarajući ga iz rata Lyndona Johnsona u svoj vlastiti.

Međutim, stvarnost je suprotna. Trump je tokom kampanje tvrdio da je upravo on taj koji može ispregovarati sporazum koji bi okončao rat u Ukrajini. Ako uspije u tome, ali se dogovor na kraju izjalovi – što znači da Vladimir Putin nastavi svoju agresiju – to bi predstavljalo ozbiljan teret za Trumpovu ostavštinu. I to s pravom.

Trumpova administracija šalje kontradiktorne signale: potpredsjednik JD Vance pokušava ublažiti izjave ministra odbrane Petea Hegsetha kako Ukrajina neće postati članica NATO-a i da neće vratiti granice iz 2014. godine. Istovremeno, Trumpov specijalni izaslanik za Ukrajinu, Keith Kellogg, izjavio je da će Ukrajinci biti za pregovaračkim stolom, ali Evropljani neće. U isto vrijeme saznajemo da Ukrajina neće biti dio američko-ruskih pregovora koji počinju u utorak u Saudijskoj Arabiji.

Dok razmatra svoje opcije, Trump bi trebao proučiti razgovor između jednog drugog republikanskog predsjednika i njegovog državnog sekretara. Bilo je to 3. augusta 1972., kada je Henry Kissinger rekao Nixonu da su šanse da se postigne mirovni sporazum sa Sjevernim Vijetnamom 50/50.

Tada, kao i sada, sigurnosne garancije bile su ključno pitanje. Strahovalo se da će, nakon što se američke trupe povuku, Sjeverni Vijetnam nastaviti rat. Nixon je upitao Kissingera šta bi se desilo ako Hanoi jednostavno pričeka neko vrijeme i onda proguta Južni Vijetnam.

“Ako za godinu ili dvije Sjeverni Vijetnam proguta Južni Vijetnam,“ odgovorio je Kissinger, “moći ćemo imati održivu vanjsku politiku ako ispadne da to nije rezultat naše već nesposobnosti Južnog Vijetnama.“

Nekoliko trenutaka kasnije, dodatno je pojasnio: “Dakle, moramo pronaći neku formulu koja će održati stvar na okupu godinu ili dvije, nakon čega – nakon godinu dana, gospodine predsjedniče, Vijetnam će biti zaboravljen. Ako to riješimo, recimo u oktobru, do januara 1974. nikoga neće biti briga.“

Nixon je, čini se, imao određene moralne sumnje u vezi s onim što dogovaraju: „Vijetnam, moram reći… Isuse, borili su se tako dugo, ginuli, a sada… Ne znam.“

Ovaj razgovor kasnije je postao osnova optužbi da su Nixon i Kissinger privatno vjerovali da vlada u Saigonu ne može preživjeti bez američke pomoći. Tako da je ono što su zapravo pokušavali postići bio “pristojan vremenski razmak“ između američkog povlačenja i kolapsa Južnog Vijetnama.

Pariški mirovni sporazumi potpisani su manje od šest mjeseci nakon tog razgovora, 27. januara 1973. Bio je to sporazum nametnut južnovijetnamskom predsjedniku Nguyenu Van Thieu. Iako je bio pod velikim pritiskom Nixonove administracije, Thieu je – na svoju veliku čast, a Nixonovu iritaciju – hrabro odbio prihvatiti sporazum. Njegova glavna zamjerka bila je što je sporazum dozvoljavao da sjevernovijetnamske trupe ostanu u Južnom Vijetnamu – baš kao što se sada čini da će ruske trupe ostati na ukrajinskom tlu u sklopu bilo kakvog dogovora.

U oktobru 1973., devet mjeseci nakon potpisivanja sporazuma, Kissinger i Le Duc Tho iz Sjevernog Vijetnama zajednički su dobili Nobelovu nagradu za mir (iako je Tho odbio nagradu). Dana 30. aprila 1975., sjevernovijetnamski tenkovi ušli su u Saigon, a Južni Vijetnam prestao je postojati. Sljedećeg dana Kissinger je pokušao vratiti svoju Nobelovu nagradu, ali ga je Nobelov komitet odbio.

Naravno, postoje ključne razlike između Vijetnama i Ukrajine. U Ukrajini se ne bore američki vojnici. Druga razlika je nevjerovatna odlučnost Ukrajinaca. Očekivalo se da će Kijev pasti u roku od 10 dana nakon Putinove invazije – a svijet je ostao zapanjen kada se to nije dogodilo. Dakle, teško je povjerovati da će Ukrajina jednostavno odustati ako Trumpov mirovni sporazum propadne.

Sama ideja mirovnog sporazuma nije nužno loša. Ali sve se svodi na vjerodostojnost njegovih sigurnosnih garancija. Sa stanovišta njegove vlastite ostavštine, Trumpovi najbolji savjetnici su oni koji mu ukazuju da su one odredbe na koje se Putin najviše žali – upravo one koje su najpotrebnije za očuvanje mira. Ključno pitanje nije kako dovesti ruskog lidera za pregovarački sto, već kako ga natjerati da se pridržava dogovora.

Ukrajinci su ovo već doživjeli. Sporazum iz Minska iz 2015. trebao je donijeti mir, ali nije uključivao ozbiljne posljedice za rusku agresiju. Pod Budimpeštanskim memorandumom iz 1994., Ukrajinci su se odrekli jedinog efikasnog odvraćajućeg sredstva koje su imali – svojih nuklearnih oružja. Čak i Bill Clinton sada priznaje da Rusija nikada ne bi izvršila invaziju da je Ukrajina zadržala svoje nuklearno naoružanje.

Možda će Trump uspjeti ispregovarati jak sporazum koji će osigurati “prosperitetnu i suverenu“ Ukrajinu. No, postoje ozbiljne sličnosti između ovosedmičnih američko-ruskih pregovora u Rijadu, na kojima nema ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, i tajnih pregovora između SAD-a i Sjevernog Vijetnama koji su se vodili iza leđa predsjednika Thieua.

Trump bi trebao imati na umu jednu stvar: ako ovaj sporazum završi katastrofom, on će biti odgovoran za to.

(Izvor: The Wall Street Journal)