Svi politički i društveni procesi u državama u kojima žive muslimani iz zapadnog kuta gledanja određeni su “islamom”, i kao takvi označeni su neprijateljskim, koje treba pokoriti i držati u pokornosti da ne dižu glas, da ne traže pravo jer, kako to Said primjećuje, time im se negiraju sve druge karakteristike, sve ljudske i društvene vrijednosti.  

Analizirajući Iransku revoluciju američko-palestinski intelektualac, književni kritičar i ativista Edward Said u tekstovima objavljenim prije 40 godina otriva nam ono što je za islamski svijet bitno i danas, a to je odnos Zapada, zapadnih medija, politike i društva prema muslimanima.

Svi politički i društveni procesi u državama u kojima žive muslimani iz zapadnog kuta gledanja određeni su “islamom”, i kao takvi su označeni neprijateljskim, koje treba pokoriti i držati u pokornosti da ne dižu glas, da ne traže pravo jer, kako to Said primjećuje, time im se negiraju sve druge karakteristike, sve ljudske i društvene vrijednosti.

Tumačeći Iransku revoluciju, Edward Said objašnjava današnji Bliski istok, današnju Ameriku i cijeli Zapad. On Iransku revoluciju vidi ne kao blagodat za muslimanska društva, već kao “značajnu pobuna protiv zlog američkog carstva”.

Prema njemu, Iranska revolucija bila je poziv na socijalnu pravdu, pravičnost, pravednu podjelu bogatstva, minimiziranje razlike između bogatih i siromašnih, vladara i podanika. Proljeće 1979. godine probudilo je nadu u slobodu i ekonomsko blagostanje iranskog naroda.

Islamska revolucija u Iranu

Analize Islamske revolucije u Iranu Edwarda Saida utemeljene su na člancima napisanim između 1979. i 1981. godine, objavljenim u časopisima Time, Columbia Journalism Review, The Nation i Harper’s Magazine.

Ajatolah Homeini iz svoje rezidencije u egzilu u Francuskoj 12. januara 1979. godine izjavio je da će se “borba nastaviti do uspostavljanja Islamske Republike koja garantira slobodu naroda, nezavisnost zemlje i postizanje socijalne pravde, što je nemoguće bez islama i vodstva Kur‘ana”.

Ove izjave dobile su mnogo publiciteta, riječi ajatolaha Homeinija naširoko su citirane u vodećim novinskim kućama, a američki mediji počeli su shvatati revoluciju kao religiozno inspiriranu, što je dovelo do zabrinutih debata o posljedicama ove nove političke ideologije ukorijenjene u islamu. Oni su se bojali da će Iranska revolucija i imam Homeini signalizirati novo oživljavanje islama, empatiju i solidarnost, što to će utjecati na druge islamske nacije na Bliskom istoku.

Said kritizira zapadni narativ u kojem se muslimani predstavljaju samo kao muslimani, a ne kao ekonomska, politička i racionalna bića. “Dakle, muslimanske revolucije ne mogu biti racionalni politički akti”, zaključuje Said. Amerika je, prema njemu, naslijedila konzervativne pretpostavke da Iranska islamska revolucija nije bila radikalni društveni preokret, kao Francuska i Ruska revolucija, nego rezultat religijskih pogleda na svijet, a ne politički akt ukorijenjen u želji za poboljšanjem i unapređenjem društva.

Saida je najviše zabrinjavao fenomen oslanjanjanja na stručnjake i autoritete, na teorijski i esencijalistički pogled na islam koji objašnjava sve događaje na Bliskom istoku. Politika od Alžira, Palestine, Egipta i Irana pogrešno je shvaćena kao izraz zajedničkog islamskog pogleda.

David Zarnett, naučnik na King's Collegeu, Univerzitet u Londonu, napisao je članak 2007. pod nazivom “Edward Said i Iranska revolucija” u kojem kaže: “Suprotno onome kako su mediji izvještavali, Said je vidio iransku revoluciju kao nepovezanu s islamom. Pravi korijeni revolucije i ogorčenosti prema Zapadu širom svijeta pa i na Bliskom istoku, mislio je, ne leže u islamskoj kulturi ili društvu, već u zapadnom tretmanu regiona.”

“Ako Iranci, Egipćani ili Palestinci zamjeraju Zapadu, to je konkretan odgovor na specifičnu politiku koja ih povrijeđuje kao ljudska bića. Napadajući ono što je vidio kao tipičnog Amerikanca, Said je upitao: ― Neće li ublažiti naš strah ako prihvatimo činjenicu da ljudi rade iste stvari unutar kao i izvan islama, da muslimani žive u historiji i u našem zajedničkom svijetu, a ne jednostavno u islamskom kontekstu?”, navodi Zarnett.

Američka opsesija islamom

Shodno tome, Said je tvrdio da ajatolaha Homeinija ne treba smatrati simbolom ponovno rođenog političkog islama niti iracionalne i autohtone vjerske figure, već kao dio duge tradicije suprotstavljanja nečuvenoj (američkoj) monarhiji. U tom svjetlu, Iranski revolucija nije islamska već politička. Kako navodi Said, mediji, ohrabreni od strane akademika, negiraju humanost muslimana i impliciraju da nemaju razumijevanje demokratije, tražeći samo ― represiju i srednjovjekovno mračnjaštvo.

Said je bio mišljenja da su mediji bili suštinski uplašeni, neupućeni i agresivni prema islamu i, kao rezultat toga, prikazuju ajatolaha Homeinija i Iransku revoluciju netačno.

Kritizirajući američku opsesiju islamom Said tvrdi da “nijedno nezapadno carstvo nije bilo toliko pod dominacijom Sjedinjenih Američkih Država kako je arapsko-islamski svijet danas.”

Prema njegovim riječima, Americi nedostaje simpatija prema islamu: ― u Sjedinjenim Državama nema značajnijeg segmenta politike, nema značajnijeg sektora kulture, nema dijela zajednice sposobnog da se saosjećajno identificira s islamskim svijetom.”

Said je smatrao američko mišljenje o islamu definirano američkim interesima. Kada američki interesi nisu u opasnosti, islamske prijetnje se zaboravljaju, ali kada su ti interesi dovedeni u pitanje islamske prijetnje se otkrivaju.