Gdje smo izgubili ljubav? Između algoritamski predloženih poruka i plišanih medvjedića s natpisima „Volim te“, ljubav je svedena na sezonski popust za Valentinovo. Nekad su usne grizle do krvi, a danas se osjećaji kupuju na rate, s garancijom od godinu dana. Ako je ljubav nekada bila neukrotiva, zašto je sada predvidiva, sigurna i spremna za jednokratnu upotrebu? Ako je ljubav istinska, zašto je više ne možemo pronaći izvan reklama i marketinških kampanja? Može li se srce pokloniti u ukrasnoj kutiji? Može li ašk stati u generičku poruku s bombonijerom? Ako ljubav nije ono što kupujemo, šta nam je ostalo na ovaj džumanski dan kada zapadni civilizacijski krug slavi Valentinovo, trguje sa teritorijem Ukrajine i konta kako da od Gaze napravi Trumpovo zabavište za bogate Izraelce?

Petak. Džuma. Zagrebačka džamija. Poput lošeg učenika svako savjestan treba se pozicionirati u zadnje saffove. Ali tamo svaki put neko nešto raspravlja. Danas, tema je Valentinovo. Neće biti lakše ako misli odlete u Sarajevo. Vidiš ih nacrtane na Instagramu, naša draga fina gradska raja koja obavezno slavi Valentinovo – uz ruže iz Konzuma i večere u restoranima gdje konobari imaju bijele rukavice, ali im se iz očiju vidi da ih ne plaćaju redovno. Tu se konjak naručuje sa smiješkom, a na Bajramu se traži koncentracija da se kahvom ne nazdravi pogrešno. U Zagrebu, na džumi, traži se predah, ali ni džamija ne dopušta potpuni bijeg. Svijet se uvijek preslikava na nas, posebno ako ste među Bošnjacima. Bilo kuda, Bošnjak svuda – isti.  

 “Pa šta fali? Ljubav je ljubav, civilizacijski praznik, šta tebi tu smeta?”, pita jedan.

“Šta fali? Evo, šta se onda Nova hidžretska godina ne slavi u Washingtonu i Tel Avivu, ako je sve tako civilizacijsko?”, odgovara drugi.

I sada dilema – šta ako se u svojim strogostima pogubimo do te mjere da upadnemo u zamku u kojoj se prezre i ljubav sama. Jasno je da musliman ne slavi Valentinovo na džumanski dan (ili bilo koji drugi), ali ne postoji ni certifikat za halal ljubav. Imaju šerijatske preporuke, kur’anska upozorenja, ali ne možeš ljubav strogo upakovati u normu. Ovi drugi, popustljivi su kršćanskim “svim svetima” do tačke da bi mogli na Facebooku tagirati Isusa u božićnoj čestitki svojem komšiji.

Nije meni problem Valentinovo, problem mi je svijet koji oko njega raste. Kuda god pogledaš – crvene ruže, reklame vrište, marketinške kampanje operiraju s tačno preciziranim omjerom emocija i jeftine komercijalne manipulacije.

Omladina? Sjede pred ekranima i čekaju da im se objasni šta je ljubav, kada i kako se voli, kojim simbolima. Danas – ruža s cijenom sniženom za 20 posto, bombonijera s kičastom tipografijom i porukom “Za moju ljubav”, svileni negliže kupljen uz bonus bodove, šoljica za čaj s natpisom “Ti si moja sreća”. Ljubav na popustu. Ljubav u paketu s kreditnim limitom. Ljubav u inboxu, u automatski generisanoj poruci, u opciji “seen” bez odgovora. Ljubav na rate, s garancijom od godinu dana. Ljubav s deklaracijom “Made in EU”. Sutra, ista ta omladina će bojkotovati Lidlove, Konzume, Bingo, ali evo, sad im ne smeta da se priklone ljubavnoj evoluciji pod diktatom megakorporacija.

Sanjate ljubavnu revoluciju? Van sebe samih je nećete dočekati. Izvanjski svijet se opisuje rutinama i predvidljivošću. Svijet je miran, kad god se zna šta i kad treba kupiti.

I tako mi na Valentinovo, na mubarek džumanski dan, dvojimo o porijeklu ljubavi, jel’ halal il’ nije, a u svijetu se crtaju nove granice, bombarduje se svakodnevno, neka teritorija čeka novog vlasnika, neka druga se otima pa joj ga nameću. Djeca u Gazi ne mogu da jedu ništa osim ruševina, ali negdje u Zagrebu, u Beču, u Sarajevu, gomilaju se plišani medvjedići s natpisima “Volim te” i bombonijere u obliku srca.

Bila je jednom jedna ljubav, gazila norme i tabue, grizla usne do krvi. Bila je od golog mesa i neizrečenih riječi, bila je grešna i sveta u isto vrijeme. Ljubav koja nije pitala za dozvole kada bi je uzimao dah aška. Danas? Danas je plastificirana, presavijena u omote poklona, dostupna u tri različita okusa, lagano probavljiva, bez nuspojava, ekološka, 100% prirodna, bez glutena, bez šećera.

Đe ćeš ljubav bez šekera, jarane? Bez mednih usta?

Zato i jedemo toliko slatko, fali nam nešto. Debljaju se, idu u fitness centre i zaljubljuju se u rastavljenog roditelja s dvoje djece. Ljubav na sniženju, na dijeti. Ljubav sterilna, upakovana u celofan, sigurna, predvidiva, spremna za jednokratnu upotrebu.

Ljubav na Valentinovo na ulicama zapadnih metropola izgleda poput izloga gdje se nudi nešto između popusta na pastu za zube i prigodne ponude za Dan žena.

A žene i poezija? Koga više briga za ritual ljubavnih preživljavanja, borbe s vlastitim demonima, potonuće i ponovni uspon, za tajnu zapletenu u džumanske uzdahe i izdahe Sv. Valentina.

Neko me je pitao, kao šta ja mislim, treba li slaviti to Valentinovo, Nije to moj problem. Ja nisam odavde, Najbolje je da odmah priznam. U Hrvatskoj sam musliman koji je neka vrsta implatanta, u Bosni i Hercegovini sam pod sumnjom da sam “ubačeni hrvatski element”. A nisam apatrid. Jednostavno, ja više nisam odavde. Nemam potrebe da pripadam ovakvom svijetu. A sv. Valentin s reklame? Slavi ga, kupi mu šta god hoćeš, podari mu što god možeš, ali ne pričaj mi da si na strani ljubavi.

Jer ljubav se ne kupuje u paketiću, ne računa se u karanfilima i ružama, ne mjeri se porukama koje algoritam izbaci kao najoptimalnije za tvoju generaciju. Ljubav je kad je ne možeš ukrotiti, ni u jedan dan, kada je ne možeš prodati, ni kupiti, ni obuhvatiti. Osim kada pakiraš paket pomoći za djecu Gaze. E, to je već tema o jednoj posebnoj vrsti ljubavi o kojoj Amerika nikada neće snimiti film.

Sve ostalo? Sve ostalo je samo sezonski popust.