“Politika majke Srbije je takva da uči svoju djecu od ranog djetinjstva mržnji prema samom ‘turskom’ imenu , te ulijeva gnjev u njihove glave od najranijeg djetinjstva. Ovakav način vaspitanja, između ostalog ploda, donio je i taj, a to možda nije ni predviđeno da bude utjelovljeno u djecu koja će odrastanjem postati narod, jalovu mržnju zbog straha od ‘bosanskih Turaka’ ali i neobjašnjivu mržnju prema zemlji Bosni, koji ih bez obzira na sve ovo, prima”, napisao je talijanski konzul u Bosni sredinom 19. stoljeća.

Dok vas tuče, Aleksandar Vučić jauče od bola. Kad laže, tvrdi da se nikada nije bojao reći istinu. Dok vam vršlja po kućnom pragu, prikazujući ga kao vlastitu djedovinu, tužno  zapomaže da samo brani ono što je njegovo. Kada otvoreno pokušava anektirati dio vaše države, kuka da ga nepravedno osuđujete i optužujete. Dok vas vrijeđa zapomaže kako ga ponižavate. Ako tražite pravdu za žrtve koje vam je nanijela politika i država koju predvodi, tvrdi da niste dobre komšije jer ga niste konsultirali pa stoga mora da se brani od vas svim sredstvima. I tako dalje, i tome slično…

Na prvi pogled frapantno licemjerstvo, no velikosrpska politika tako funkcionira gotovo dva stoljeća. Sjetimo se da su velikosrbi Agresiju na Bosnu i Hercegovinu pravdali odlukom da se provede referendum za nezavisnost, a Genocid nad Bošnjacima preventivnom odbranom srpske nejači. Svako zlo, svaki nečasni i kriminalni postupak, svako nedjelo na tuđi račun velikosrbi pravdaju strahom.

Vučić je, doduše, usavršio i gotovo na nivo umjetnosti izdigao ovakvu vrstu besramnog lažovluka, no u pitanju je etablirana, ne tek politička, već kulturološka tradicija, koju su još prije 160 godina primijetili čak i neutralni strani posmatrači.

Tako je, recimo, sredinom 19. stoljeća jedan talijanski konzul u Bosni, koji je prije toga proveo četrnaest mjeseci u Beogradu, u pokušaju da pronikne u odnos srbijanskih vlasti spram Bosne i njenog stanovništva, napisao kako je “najstrašnije oružje, omiljeno u politici Srbije i Srbijanaca, da prikazuju ‘bosanske Turke’ kao one koji čeznu za krvoprolićem nad hrišćanima uopće, kao ljude pohlepne i žedne krvi srpskih hrišćana.”

“Politika majke Srbije”, naglašavao je konzul, ”je takva da uči svoju djecu od ranog djetinjstva mržnji prema samom ‘turskom’ imenu, te ulijeva gnjev u njihove glave od najranijeg djetinjstva. Ovakav način vaspitanja, između ostalog ploda, donio je i taj, a to možda nije ni predviđeno da bude utjelovljeno u djecu koja će odrastanjem postati narod, jalovu mržnju zbog straha od ‘bosanskih Turaka’ ali i neobjašnjivu mržnju prema zemlji Bosni, koji ih bez obzira na sve ovo, prima.”

Koliko je takav patološki mentalitet uzeo maha i koliko je dominirao beogradskim i srbijanskim društvom uopće, talijanski konzul naveo je primjer protestantskog svećenika iz Beograda koji je odbio da dođe u Sarajevo i krsti dijete tadašnjeg pruskog konzula jer ga je bilo strah da se izloži “brutalnosti bosanskih Turaka”.

Nažalost, ovo sjeme zla koje je tako davno zasijano i dalje daje svoje otrovne i smrdljive plodove. Upravo ono je odgovorno za srpske genocide i zločine nad Bošnjacima tokom čitavog dvadesetog stoljeća, a politika Aleksandra Vučića tek je najnoviji izdanak ove smrtonosno toksične biljke, koja danas nesmetano buja kako u Srbiji tako i u Bosni i Hercegovini.