Naučna studija Jasmina Medića i Mersihe Jaskić razotkriva zastrašujuću ulogu lokalnih i regionalnih medija koji su u periodu od aprila do septembra 1992. godine stavljeni u potpunu službu politike SDS-a na području Prijedora. Kroz brutalne strategije kategorizacije i oblikovanja vijesti, predvođene listom Kozarski vjesnik, predratni sugrađani, ugledni ljekari i intelektualci sistemski su lišavani ljudskih osobina i prevođeni u kategoriju „egzistencijalne prijetnje”. Ovaj medijski aparat nije samo širio neistine, već je svjesno kreirao moralni i pravni alibi za masovne progone, masakre i logore smrti, ostavljajući iza sebe više od tri hiljade ubijenih Prijedorčana i diskurs podjela koji na sličan način kontaminira javni prostor i danas

U historiji ljudskih konflikata, oružju gotovo uvijek prethodi riječ. Zločini protiv čovječnosti i genocidni procesi nigdje i nikada nisu nastali u vakuumu, niti su bili plod trenutnog, iracionalnog hira mase. Oni su proizvod temeljito osmišljenih politiziranih kampanja u kojima ključnu ulogu igra medijska propaganda. Zadatak javne riječi u takvim okolnostima nije samo širenje neistina; njen stvarni cilj je dehumanizacija,  proces u kojem se dojučerašnji komšija, kolega ili ljekar lišava svojih ljudskih osobina i prevodi u kategoriju „egzistencijalne prijetnje” koju je, radi biološkog opstanka vlastite grupe, nužno neutralizirati.

Studija slučaja prijedorske opštine u periodu od aprila do septembra 1992. godine pruža paradigmatičan i zastrašujući uvid u to kako su lokalni i regionalni mediji stavljeni u potpunu službu jedne nacionalističke politike. Kroz stranice lokalnog lista Kozarski vjesnik, banjalučkog Glasa, te programe Radio Prijedora i TV Banja Luka, sprovedena je sistematska kampanja delegitimizacije i dehumanizacije bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Ova medijska mašinerija transformisala je multietničku sredinu u poprište masovnih progona, masakra i logora smrti, ostavljajući trajne i razarajuće posljedice na društvenu koheziju Bosne i Hercegovine.

Na prvim višestranačkim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Prijedor pobijedila je Stranka demokratske akcije (SDA). U skladu sa dogovorom sa koalicionim partnerima, Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), formirana je lokalna vlast, pri čemu je za predsjednika opštine imenovan Muhamed Ćehajić iz SDA.

Pobjede etničkih stranaka bile su direktan odraz demografske slike opštine. Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, opština Prijedor je brojala 112.543 stanovnika. Bošnjaci (tadašnji Muslimani) činili su relativnu većinu sa 43,9% stanovništva, Srba je bilo 42,3%, Jugoslovena 5,7%, Hrvata 5,6%, dok je procenat ostalih iznosio 2,5%.

Upravo su ove brojke, u kombinaciji sa izuzetnim strateškim značajem prijedorske regije za planirano spajanje srpskih teritorija, predstavljale ključni razlog zbog kojeg je SDS odlučio uspostaviti apsolutni monopol nad informacionim prostorom. Prvi radikalan potez povučen je već u augustu 1991. godine, kada je paravojna formacija „Vukovi s Vučjaka”, uz punu podršku SDS-a, nasilno zauzela televizijski relej na Kozari.

Ovim činom frekvencije su preusmjerene: većina opština u Bosanskoj krajini preko noći je odsječena od radijskog i televizijskog programa iz Sarajeva. Stanovništvo je od tog trenutka moglo pratiti isključivo programe iz Beograda, a od marta 1992. godine i novoformirani studio TV Banja Luka. Samo mjesec dana nakon zauzimanja releja, Izvršni odbor SDS-a zvanično formira Komisiju za informisanje i propagandu, postavljajući na njeno čelo književnika Miroslava Toholja. Teren za jednosmjerni protok informacija bio je očišćen.

U naučnoj literaturi, dehumanizaciju se definira kao psihološki i diskurzivni proces u kojem se jedna etnička, rasna ili društvena grupa svodi na nivo barbara lišenih kulture, morala i elementarne čovječnosti. Ključna komponenta ovog procesa je delegitimizacija, pripisivanje ekstremno negativnih karakteristika s ciljem potpunog isključivanja „Drugog” iz ljudske kategorije. U teoriji, delegitimizacija služi da se međuetnički sukob racionalizuje, agresija opravda, a sopstvenoj grupi podari osjećaj moralne i istorijske superiornosti.

Književnica i esejistkinja Slavenka Drakulić u svojim analizama primjećuje da propaganda funkcioniše kroz postepeno privikavanje. Proces unošenja mržnje u svakodnevni život teče sporo i neprimjetno, sve dok ne postane opšteprihvaćena norma. Pod uticajem neprestanih medijskih „dokaza” o stvarnim ili izmišljenim prijetnjama, pojedinci iz druge nacije gube svoje individualne osobine. Oni više nisu kolege s posla, komšije sa imenom i prezimenom, specifičnim navikama ili karakterom; oni postaju deindividualizirana, homogena masa koja pripada neprijateljskom taboru.

Kada se moralna prepreka ukloni, jer neprijatelj više nije ljudsko biće, nasilje postaje potpuno slobodno i društveno prihvatljivo. Činjenje zla se u takvom izopačenom vrijednosnom sistemu transformira se u čin herojstva u „historijskoj odbrani vlastitog naroda”.

Francuski stručnjak za medije Renaud de la Brosse naglašava da je u balkanskim nacionalističkim propagandama primijenjen metod sistematskog ponavljanja nekoliko glavnih tema i stalno posezanje za istorijskom mitologijom. Ciljne grupe su u javnom prostoru permanentno nazivane „ustašama”, „mudžahedinima”, „zelenim beretkama” i „fundamentalistima”, čime se direktno oživljavao strah od ponavljanja zločina iz Drugog svjetskog rata.

Glavni štampani medij na području regije bio je lokalni sedmični list Kozarski vjesnik. Sve do proljeća 1992. godine, ovaj list je nominalno stajao na pozicijama očuvanja Jugoslavije, a njegova redakcija i novinarski sastav bili su multietnički. Na njegovim stranicama su sve političke partije, uključujući i SDA i HDZ, mogle iznositi svoje stavove o prelomnim trenucima, poput Kutiljerovog plana ili predstojećeg Referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Međutim, tokom aprila 1992. godine dolazi do radikalnog zaokreta i stavljanja lista pod direktnu kontrolu SDS-a. Ključni trenutak medijske pripreme vidljiv je u tekstu Rada Mutića pod naslovom „Komšiluk na probi”, objavljenom 24. aprila 1992. godine. Autor komentira primjetno iseljavanje stanovnika iz Prijedora, akcentujući da grad napušta isključivo „muslimansko življe”. Mutić piše kako je odlazak komšija Muslimana zabrinuo Srbe, jer je „njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organiziran”.

Ovo je školski primjer strategije oblikovanja (framing) sa ciljem izazivanja afektivne reakcije i širenja paranoje: odlazak uplašenih civila interpretira se kao dio zloslutnog, tajnog plana druge etničke grupe. Izraz „komšiluk” koristi se u sarkastičnom kontekstu, čime se direktno produbljuje polarizacija, što autor dodatno garnira tvrdnjom da ti putnici namjerno ne žele putovati preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske.

Svega nekoliko dana kasnije, u noći 30. aprila 1992. godine, SDS uz pomoć JNA i policijskih snaga izvršava nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru. Svi opštinski funkcioneri bošnjačke i hrvatske nacionalnosti hitno su smijenjeni sa svojih pozicija. Znakovito je da sastancima novouspostavljenih ratnih vlasti od samog početka prisustvuje i Mile Mutić, u svojstvu direktora Kozarskog vjesnika.

Novinari koji su prihvatili novu uređivačku politiku, među kojima su bili Mile Mutić, Rade Mutić, Živko Ećim, Darko Maričić, Dragana Marin, Miloš Aprilski i drugi, postaju ključna poluga ratnog Kriznog štaba.

Tokom predstojećih vojnih napada na nesrpska sela i masovnih egzekucija, novinari se svjesno prestaju potpisivati ispod svojih članaka, ostavljajući tekstove anonimnim kako bi prikrili ličnu odgovornost u ratnohušačkoj mašineriji. Istovremeno, Radio Prijedor drastično mijenja program: eter ispunjavaju srpske nacionalističke pjesme, dok se legalno izabrane vođe SDA i ugledni nesrpski intelektualci svakodnevno etiketiraju kao kriminalci, fašisti i ekstremisti.

U prvom broju Kozarskog vjesnika štampanom nakon nasilnog preuzimanja grada, redakcija cinično objavljuje da list „dijeli radost s onima koji su srećni zbog proglašenja nove (treće) Jugoslavije”. U narednim izdanjima dominiraju naslovi o tome kako se život u Prijedoru „stabilizovao” i kako je situacija potpuno „normalna”. Naravno, nigdje se ne pominje da je legalna vlast srušena preko noći, niti da su nesrpski građani izbačeni sa posla.

Jedina devijacija u toj proklamovanoj „normalnosti” bile su sahrane i dženaze Prijedorčana ubijenih tih dana pod nerazjašnjenim okolnostima, Radenka Đape, Mumina Ramića, Jusufa Kučkovića te bračnog para Ismete i Rasima Šahinovića. Iako počinioci ubistva srpskog mladića Radenka Đape nisu bili identifikovani, mediji su požurili objaviti da je njegov ujak iz „osvete” ubio četiri nesrpske osobe. Korištenjem termina „osveta” u medijskom prostoru implicitno je presuđeno da iza prvog ubistva stoje Bošnjaci, čime su naknadna ubistva civila predstavljena kao logična i uzročno-posljedična reakcija.

Kada su krajem maja 1992. godine započeli siloviti napadi srpskih snaga na bošnjačka naselja Hambarine i Kozarac, propagandni aparat dostiže svoj vrhunac. U izdanju Kozarskog vjesnika od 29. maja, u tekstu pod naslovom „Sve je počelo ubistvom dvojice vojnika”, cjelokupna odgovornost za razaranje svaljuje se na žrtve. Za incident na Hambarinama optužen je lokalni policajac Aziz Ališković, dok se za dešavanja u Kozarcu krive „Zelene beretke” i „formacija Bećira Medunjanina”.

Istovremeno, banjalučki Glas prenosi izjave čelnika SDS-a Radislava Vukića koji javnost uvjerava da se u Kozarcu vodi legitimna borba isključivo protiv „ekstremista”, dok je civilno stanovništvo navodno potpuno zbrinuto i bezbjedno pod okriljem Srpske vojske. U stvarnosti, kako je decenijama kasnije utvrđeno pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u samo nekoliko dana brutalnog napada na području Kozarca ubijeno je najmanje 800 civila.

Vrhunac dehumanizacije u tom broju predstavlja tekst Opštinskog sekretarijata za informisanje pod naslovom „Zapalili svoj zbijeg”. Autor tvrdi da pripadnici Zelenih beretki namjerno pale kuće i zbjegove sopstvenog naroda kako bi optužili Srbe, te poentira rečenicom koja predstavlja ogoljeni primjer brisanja ljudskosti:  „Njihovi bijedni životi važniji su im od bilo čega. Ni strah, ni suze u očima nedužne djece ne mogu otkraviti njihova ledena srca.”

Nazvati živote jedne etničke grupe „bijednim” i proglasiti ih imunim na suze sopstvene djece predstavlja završnu fazu dehumanizacije, prevođenje ljudskih bića u kategoriju štetočina. Dok su detaljno izvještavali o navodnim „paklenim planovima” bošnjačkih lidera i njihovim direktnim vezama sa Sarajevom, ovi mediji su potpuno prešutjeli formiranje koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje kroz koje su u tim trenucima prolazile hiljade njihovih sugrađana.

Kako bi se opravdao masovni progon, mediji su morali kreirati narativ o neposrednoj opasnosti od biološkog uništenja srpskog naroda. U opticaj se uvodi pojam „džamahirija”, kojim se plašilo stanovništvo, sugerišući da je rukovodstvo SDA u Prijedoru obećalo narodu „dženet na zemlji” kroz uspostavu islamske teokratije. Novinari za ove tvrdnje nikada nisu ponudili nijedan dokaz, niti su pojasnili šta taj termin u kontekstu Prijedora uopšte znači.

Paralelno sa kreiranjem političkih mitova, u banjalučkom Glasu od 4. juna 1992. godine, Rade Mutić piše o „normalizaciji života” u Prijedoru nakon navodnog napada nesrpskih snaga na grad. Pišući o oduzetom naoružanju od Bošnjaka i Hrvata, Mutić navodi: „Prosto začuđujuće koliko i kakvog oružja je sve oduzeto. Ima u tom naoružanju najsavremenijih pušaka i pištolja, specijalnih bovi-noževa, ali i pravih sablji i ‘srbosjeka’ napravljenih od srpova.”

Uvođenje termina „srbosjek”,  zloglasnog alata korištenog u ustaškim logorima tokom Drugog svjetskog rata, u izvještaj o zaplijenjenom oružju 1992. godine imalo je jasnu propagandnu svrhu. Cilj je bio stvoriti direktan mentalni most između 1941. i 1992. godine, izazvati paničan strah kod srpskog stanovništva i uvjeriti ga da su masovna hapšenja i deportacije komšija zapravo preventivna samoodbrana od novog pokolja.

Da bi konfuzija i osjećaj sveopšte ugroženosti bili veći, Kozarski vjesnik u broju od 5. juna 1992. godine, izvještavajući o propalom pokušaju grupe Slavka Ećimovića da oslobodi grad, u samo dva novinska izvještaja navodi čak devet različitih naziva za nesrpske formacije. Pominju se „Zelene beretke”, „Zbor narodne garde (ZNG)”, „Hrvatske obrambene snage (HOS)”, „muslimanske paravojne formacije”, „mudžahedini”, „ustaše”, „ustaški jurišnici”, „fanatični ekstremisti” i „muslimanski fundamentalisti”.

Pitanja o tome ko rukovodi tim silnim vojskama, gdje su im štabovi i kako su ideološki povezani, novinari su svjesno ostavljali bez odgovora. Svrha je bila stvoriti iluziju o masovnoj, višenacionalnoj najezdi radikalnih hordi na Prijedor.

Jedan od najmračnijih segmenata prijedorske tragedije jeste naredba o obilježavanju nesrpskog stanovništva. Preko talasa Radio Prijedora, novinar Rade Mutić je, čitajući proglas Kriznog štaba, uputio zvaničan poziv građanima lojalnim novim vlastima da na svoje kuće istaknu bijele zastave. Istovremeno, od bošnjačkog i hrvatskog stanovništva zatraženo je da prilikom kretanja ulicama na rukavima nose bijele trake.

Bivši urednik Radio Prijedora Muharem Nezirević, koji je smijenjen odmah po preuzimanju stanice, ostavio je u svojoj knjizi „Živi ništa ne znaju“ potresno svjedočanstvo o tim danima. Nezirević opisuje susret ispred zgrade sa poznanikom Mirsadom Džafićem:  „Htio sam mu se obratiti, upitati kamo će, kako smije, kad ugledah bijelu traku svezanu na nadlaktici njegove desne ruke. ‘Šta će ti ta traka?’ – otelo mi se spontano, ali i nepromišljeno. ‘Moram, slušao sam na Radiju Prijedor da svi Hrvati i muslimani koji žele da se kreću gradom, moraju imati bijelu traku na ruci’.”

Ovaj diskriminatorni čin, bez presedana u modernoj evropskoj istoriji nakon Drugog svjetskog rata, u lokalnim medijima je prikazan kao rutinska „bezbjednosna mjera” za identifikaciju lojalnog građanstva, čime je proces pravne i ljudske segregacije potpuno normalizovan.

Posebna meta dehumanizirajuće oštrice medija bili su istaknuti pripadnici prijedorske društvene, intelektualne i ekonomske elite. Politički lideri poput Muhameda Ćehajića i Mirze Mujadžića redovno su diskreditirani kroz narative o „vlastitom bogaćenju na račun stradanja naroda”. Najjeziviji primjeri targetiranja, koji su direktno rezultirali likvidacijama, bili su usmjereni protiv prijedorskih ljekara.

U izdanju od 26. juna 1992. godine, Kozarski vjesnik objavljuje senzacionalistički tekst pod naslovom „Doktor monstrum”. U njemu se poznati prijedorski ginekolog, dr. Željko Sikora, Hrvat po nacionalnosti, bez ijednog materijalnog dokaza optužuje da je primjenjivao „monstruozne metode” kako bi planski izazivao pobačaje kod trudnica srpske nacionalnosti i tako smanjivao natalitet srpskog naroda. Tekst otvoreno demonstrira i vjersku netrpeljivost prema katoličanstvu, navodeći da će „njegova crkva oprostiti taj zločin, dovoljno je da klekne pred ispovjedaonicu”.

Dr. Željko Sikora je ubrzo nakon ovih natpisa uhapšen i sproveden u logor Keraterm. Nakon stravičnog zlostavljanja jer je odbio priznati monstruozne laži skovane u redakciji lokalnog lista, dr. Sikora je brutalno ubijen.

Na sličan način targetiran je i dr. Osman Mahmuljin. U tekstu pod naslovom „Preživio sve terapije” od 10. jula 1992. godine, dr. Mahmuljin je optužen da je svom kolegi srpske nacionalnosti, dr. Živku Dukiću, namjerno davao pogrešnu medicinsku terapiju nakon što je ovaj doživio infarkt. Na osnovu ovih novinskih laži, stražari u zgradi Stanice javne bezbjednosti zlostavljali su dr. Mahmuljina pod optužbom da je „ubijao srpsku djecu”, nakon čega je prebačen u logor Omarska gdje je i likvidiran.

Ova matrica prenesena je i na regionalni nivo. Banjalučki Glas 1. jula 1992. godine objavljuje tekst „Velika krađa lijekova”, u kojem se ljekari nesrbi iz Kliničko-bolničkog centra u Banjaluci optužuju za sabotažu. Tvrdi se da su dr. Dijana Burazerović i dr. Emir Đumišić organizovali krađu i slanje sanitetskog materijala u Kotor-Varoš i Kozarac za potrebe „ekstremista”, čime je nabavna služba KBC-a, u kojoj su radili „skoro isključivo Muslimani i Hrvati”, okrivljena za nestašicu lijekova u cijeloj regiji.

Možda najmorbidniji primjer u istoriji ratne propagande na prostoru bivše Jugoslavije predstavlja tekst objavljen u Kozarskom vjesniku 31. jula 1992. godine, pod naslovom „Ubijali se međusobno”. U tekstu se navodi:  „Veliki dio ekstremista je zarobljen i smješten u sabirni centar gdje i dalje pokazuju svoju pravu ćud. Naime, ovi sljedbenici džihada obračunavaju se sada i sa svojim sunarodnicima, pa je zbog toga, krajem prošle sedmice, od ruku ovih vjerskih fanatika stradalo nekoliko desetina njihove sabraće, koje su likvidirali na svirep način. Sve ovo u isti mah govori na šta su sve spremni zaslijepljeni Alahovi sljedbenici…”

Ovaj izvještaj se odnosio na stravičan masakr počinjen u sobi broj 3 logora Keraterm u noći 24. jula 1992. godine. Tada su stražari i pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) unutra ubacili otrovni gas, a potom teškim mitraljezima pucali u zatvorenu prostoriju prepunu civila, ubivši najmanje 160 zatočenika.

Pred Haaškim tribunalom u procesima protiv Duška Sikirice i drugih detaljno je dokazana direktna odgovornost srpskih snaga za ovaj zločin. Ipak, za prijedorsku javnost u tom trenutku, zvanična istina glasila je da su se žrtve poubijale same, jer je njihova „fanatična i zaslijepljena ćud” projektovana kao jedini mogući uzrok nasilja.

Kada su u augustu 1992. godine zapadni mediji (poput ekipa ITN-a i CNN-a) otkrili postojanje logora Omarska i Trnopolje i svijetu prikazali slike izgladnjelih logoraša iza bodljikave žice, lokalni mediji hitno stupaju u odbranu službenog narativa. Kozarski vjesnik 28. augusta objavljuje tekst „Kome je još do istine stalo?”, optužujući strane novinare da vode medijski rat protiv Srba. Autor tvrdi da zapadni izvještači namjerno ignorišu činjenicu da u Trnopolju ljudi žive slobodno, da „odlaze kućama na kupanje i da porade ponešto u baštama”, te bestidno zaključuje kako je čuveni, ekstremno mršavi čovjek sa fotografije (Fikret Alić) „tako mršav već došao u prihvatilište”.

Monstruozne diskurzivne konstrukcije i dehumanizirajući jezik iz 1992. godine imali su sasvim opipljive, smrtonosne rezultate na terenu. Većina pojedinaca koji su javno prokazani na stranicama novina ili u radijskim prilozima ubrzo su izgubili živote.

Prema podacima iz knjige nestalih opštine Prijedor „Ni krivi ni dužni“, koju je objavilo Udruženje Prijedorčanki „Izvor”, dokumentovana je smrt i nestanak najmanje 3.176 Prijedoračana. Analiza imena pokazuje da je skoro kompletna elita koja je prošla kroz medijsku harangu likvidirana u logorima smrti.

Tako su u logoru Omarska ubijeni predsjednik opštine Muhamed Ćehajić, predsjednik suda Nedžad Šerić, sekretar za narodnu odbranu Bećir Medunjanin sa suprugom Sadetom, te ugledni ljekari i intelektualci dr. Osman Mahmuljin i dr. Esad Sadiković, kao i politički lideri poput Silvija Sarića. Istovremeno, u logoru Keraterm brutalno su likvidirani ginekolog dr. Željko Sikora i civil Hilmo Dizdarević, dok su Aziz Ališković i Husein Ramić ubijeni van logorskih žica, tokom vojnih akcija „čišćenja terena”. Mediji su kreirali atmosferu u kojoj su ovi ljudi unaprijed bili lišeni prava na život, pa su njihova ubistva u javnosti interpretirana kao uklanjanje opasnih elemenata, a ne kao ratni zločin.

Dehumanizirajući narativi na prostoru Bosne i Hercegovine nisu nestali potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma niti zatvaranjem haaških sudnica. Jezik podjela i delegitimizacija „Drugog” ciklično se vraćaju u javni i medijski prostor Republike Srpske, naročito tokom predizbornih kampanja ili obilježavanja ratnih godišnjica.

Najuočljivija paralela sa ratnim diskursom iz 1992. godine prepoznaje se u javnim istupima vodećih političkih figura u entitetu Republika Srpska. Milorad Dodik je na političkom skupu u Bijeljini upotrijebio matricu istorijske viktimizacije i etničkog etiketiranja koja neodoljivo podsjeća na tekstove iz Kozarskog vjesnika. Dodik je tom prilikom izjavio:  „Kad god Nijemci, a oni patološki ne vole Srbe, krenu na Srbe, muslimani i Hrvati izvade noževe za klanje… Gurnuli ste nas sa muslimanima, to je jedna podanička nacija konvertita koja je kroz istoriju naučila da ima gazdu po onom sistemu kako kažu ‘veži konja gdje ti aga kaže’.”

Ovaj govor aktivira potpuno iste psihološke mehanizme kao i ratna propaganda: priziva se trauma Drugog svjetskog rata, cijeli narodi se definišu kroz prizmu „noževa za klanje”, dok se Bošnjaci kolektivno dehumanizuju kroz degradirajuće etničke atribute poput „podaničke nacije konvertita”.

Prateći ovakve političke smjernice, javni servis Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) nastavlja sa praksom oblikovanja poruka koje šire strah. RTRS objavljuje analize u kojima se tvrdi da su ciljevi „islamskih ekstremista u BiH globalni i usmjereni na potpunu islamizaciju zemlje i stvaranje kalifata na Balkanu koji bi ugrozio cijelo hrišćanstvo u Evropi”. Ovaj narativ je direktan ideološki nasljednik tekstova o „džamahiriji” iz 1992. godine.

Na lokalnom nivou u Prijedoru, dehumanizacija danas poprima sofisticiraniji, administrativni oblik kroz politiku poricanja i ignorisanja žrtava. Aktuelne gradske vlasti na čelu sa gradonačelnikom Slobodanom Javorom godinama uporno ignorišu apele roditelja i udruženja za podizanje dostojanstvenog spomenika za 102 ubijene djece Prijedora.

Istovremeno, gradonačelnik aktivno prisustvuje promocijama knjiga koje slave „odbranu grada” iz maja 1992. godine, izjavljujući na društvenim mrežama kako grad ima obavezu da „čuva istinu, istorijske činjenice i dostojanstvo svog naroda”. Izbjegavanje imenovanja nesrpskih žrtava i davanje primata „dostojanstvu samo svog naroda” jasno pokazuje da podjela na „nas” i „njih” u Prijedoru i dalje diktira društvenu stvarnost.

IZVOR: Mersiha Jaskić, Jasmin Medić: “Mediji i dehumanizacija: studija slučaja „Prijedor april – septembar 1992. godine”