Dr. sc. Nada Tomović s Filozofskog fakulteta u Nikšiću, u svom radu pod naslovom „Rusko-austro-ugarski sporazumi o Bosni i Hercegovini 1876–1908“,  precizno naučno prikazuje kako je Bosna postala predmet tajnih dogovora velikih sila. Kroz diplomatske manevre od Rajštatskog sporazuma (1876) do Buklauskog dogovora (1908), razotkriva kako su Rusija i Austro-Ugarska, pod plaštom savezništva, međusobno trgovale sudbinom Bosne i Hercegovine, kako su „reforme“ i „status quo“ postali paravan za aneksiju, kako je Beč uz podršku Berlina iskoristio rusku slabost, i kako je upravo bosansko pitanje postalo detonator budućih evropskih sukoba. Rad Nade Tomović pokazuje da je između 1876. i 1908. godine Bosna bila više od geopolitičkog prostora, bila je ogledalo evropskog licemjerja i uvod u katastrofu Prvog svjetskog rata

Sredinom 19. stoljeća evropske sile su se, barem na papiru, zaklele da će poštovati teritorijalni integritet Osmanskog carstva. Na Pariskom kongresu 1856. godine, nakon Krimskog rata, Rusija je bila poražena, a carstvo sultana Abdulmedžida formalno zaštićeno garancijama Zapada. Međutim, kako precizno pokazuje dr. Nada Tomović, „veoma brzo se pokazalo da Evropa nije voljna da održi obećanje“. Velike sile, Rusija, Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska i Velika Britanija, gledale su na Balkan ne kao na prostor ravnopravnih naroda, nego kao na poligon za svoje kolonijalne ambicije i političke igre moći.

Stvaranje Saveza tri cara 1873. godine, između Njemačke, Rusije i Austro-Ugarske, predstavljalo je naizgled dogovor o „očuvanju mira u Evropi“. U stvarnosti, to je bio pakt o podjeli interesnih sfera, posebno na Balkanu, koji je u to vrijeme već tinjao pod plamenom hrišćanskih ustanaka i osmanskog posustalog imperija. Austro-Ugarska je, istisnuta iz Italije i srednje Evrope, okrenula pogled ka jugu, prema Bosni i Hercegovini. Rusija, pak, nije krila ambiciju da jednog dana stigne do Carigrada i moreuza, „vječnog sna ruskih careva“.

Tomović piše da su „sporazumi između Rusije i Austro-Ugarske, iako predstavljeni kao saveznički, bili zapravo neiskrena savezništva na kratki rok“. Obje imperije su tvrdoglavo držale svoje planove na Balkanu, a njihove diplomatske kombinacije često su bile u funkciji vlastitog opstanka, ne mira.

Kada je 1875. godine izbila pobuna u Hercegovini, a zatim i u Bosni, „velike sile pravile su svoje planove da situaciju stave pod kontrolu“. Austro-Ugarska se željela predstaviti kao zaštitnica hrišćanskog stanovništva, ali joj je „glavni cilj bio teritorijalno širenje“.

Na prijedlog ruskog ministra Gorčakova, Beč i Petrograd su razgovarali o mogućnosti zajedničke intervencije, okupacije Bosne i Hercegovine „radi uvođenja reda“. No Austro-Ugarska, svjesna koliko joj takva saradnja može ograničiti slobodu djelovanja, odbila je zajedničku akciju i preuzela ulogu navodne neutralne sile. U januaru 1876. godine objavljena je poznata Andrašijeva nota, kojom su sile tražile od Porte da sprovede reforme u Bosni i Hercegovini.

Nedugo potom, 12. maja 1876. godine, tri imperije, Austro-Ugarska, Njemačka i Rusija, sastavile su Berlinski memorandum o održavanju status quo na Balkanu. Potpisale su ga i Francuska i Italija, ali je Velika Britanija odbila da ga prihvati, razbivši evropsko jedinstvo. Memorandum je, navodi Tomović, „bio kompromis između Andrašija i Gorčakova u kojem se uopšte nisu uvažavali zahtjevi ustanika“.

Reforme koje su tražene od sultana bile su čisto formalne: određeni vojni garnizoni, komisije pod nadzorom hrišćanskih delegata, i obećanja o „boljem tretmanu podanika“. U stvarnosti, cilj je bio da se smiri pobuna, a ne da se promijeni sistem. Austro-Ugarska je računala da će, ako se carstvo dodatno oslabi, imati pravo da preuzme Bosnu kao „jamac stabilnosti“.

Dok su ustanici u Hercegovini ginuli, a Evropa slala protestne note, carevi Aleksandar II i Franjo Josif sastali su se osmog jula 1876. u Rajštatu, u Češkoj. Tajni sastanak bio je prekretnica: Rusija i Austro-Ugarska su se dogovorile da se „ni jedna strana neće vojno miješati bez prethodnog međusobnog dogovora“, ali su iza kulisa već podijelile karte Balkana.

Prema tom dogovoru, ako Osmanlije pobijede Srbiju i Crnu Goru, obje sile će se „zauzeti da se sačuva status quo“, a ako pobijede Srbi, „neće se dozvoliti stvaranje velike srpske države“. Srbiji bi se eventualno dodijelio manji dio Bosne, Crnoj Gori istočna Hercegovina, dok bi ostatak Bosne i Hercegovine okupirala Austro-Ugarska.

Rajštatski sporazum je bio prvi ozbiljan pokušaj da se Bosna stavi u austrijske ruke, i to uz saglasnost Rusije. Bila je to trgovina u kojoj su balkanski narodi svedeni na „monetu za potkusurivanje“. Tomović precizira da je „najvažniji strateški cilj ovog dogovora bio da Bosna i Hercegovina pripadne Austro-Ugarskoj“.

Već godinu kasnije, 15. januara 1877, sklopljena je tajna Budimpeštanska konvencija između Rusije i Austro-Ugarske. Njome je Rusija, pripremajući se za rat protiv Osmanskog carstva, osigurala neutralnost Beča, ali po cijenu Bosne i Hercegovine. Beč je dobio pravo da „sam izabere momenat i način da okupira Bosnu i Hercegovinu“.

Rusija je, zauzvrat, očekivala da će zauzeti Bugarsku i time steći pristup Egeju. Dogovor je predviđao i raspodjelu osmanskog teritorija u slučaju potpunog raspada carstva: Grčka bi dobila Tesaliju i Krit, Albanija bi mogla postati nezavisna, a Carigrad „slobodan grad“. Sve to, međutim, bilo je mrtvo slovo.

Ruski car Aleksandar II je u martu 1878. trijumfalno ušao u predgrađe Carigrada, nametnuvši Sanstefanski mir kojim je predviđena velika Bugarska i autonomija za Bosnu i Hercegovinu. No Austro-Ugarska i Velika Britanija nisu priznale te odredbe. „Odredbe Sanstefanskog mira bile su u koliziji s Rajštatskim sporazumom“, piše Tomović, „zato se Beč, uz podršku Londona, zalagao za njegovu reviziju“. Rezultat je bio sazivanje Berlinskog kongresa.

Prije nego što su se diplomate okupile u Berlinu 1878. godine, sudbina Bosne i Hercegovine već je bila odlučena. Kako naglašava dr. Tomović, „ruska diplomatija bila je izigrana od strane Austro-Ugarske“. Moskva nije dobila ni Bosfor ni Dardanele, a Beč je dobio odobrenje da okupira Bosnu i Hercegovinu.

Iako je formalno ostala pod sultanovim suverenitetom, Bosna je praktično postala austrijska kolonija. Okupacijom je „faktički ušla u sastav Dvojne monarhije“, a time je i zvanično počeo period u kojem će evropske sile sudbinu Bosne rješavati bez ijednog predstavnika njenih naroda.

Prvi čin drame, koji obuhvata razdoblje od 1856. do 1878, razotkriva brutalnu istinu evropske diplomatije: ni Rusija ni Austro-Ugarska nisu željele slobodu balkanskih naroda, već kontrolu nad njima. „Vještim i mudrim diplomatskim pregovorima Austro-Ugarska je od svih tih saveza imala više koristi“, piše Nada Tomović, „može se čak reći da je diktirala svoje uslove Rusiji“.

Tako je Bosna i Hercegovina, između obećanja o reformama i igara velikih sila, postala most koji je spojio i razdvojio dva carstva. Ono što je za Beč bilo „strateško uporište na putu ka Istoku“, za narode Bosne postalo je početak dugog razdoblja podređenosti i gubitka suvereniteta.

Ljeto 1878. godine donijelo je, pod sjajem kristalnih lustera i uz brujanje kočija berlinskih ulica, odluku koja će zauvijek promijeniti političku mapu Balkana. Na Berlinskom kongresu, kojim je predsjedavao njemački kancelar Oto fon Bizmark, Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, uz formalno zadržavanje sultanovog suvereniteta. U diplomatskom jeziku to je značilo jedno, Beč je dobio Bosnu, Istanbul je zadržao pečat.

Sudbina Bosne i Hercegovine bila je riješena više mjeseci prije Berlinskog kongresa jer su Rajštatski sporazum i Budimpeštanska konvencija već obezbijedili Austriji pravo na okupaciju. Ruska diplomatija, umorna od rata i finansijski iscrpljena, prihvatila je poniženje: od snova o Carigradu nije ostalo ništa. „Ruska javnost nije se mirila s tretiranjem Rusije kao drugorazredne sile“, navodi autorica, „i za nanesene teritorijalne i diplomatske gubitke okrivljavala je Bizmarka“.

Za Austro-Ugarsku, međutim, Bosna i Hercegovina je bila više od nagrade. Ona je bila uporišna tačka ekspanzije prema Istoku, laboratorij u kojem će Beč pokušati da spoji kolonijalni imperijalizam i evropsku modernu državu.

Kada su austrougarske trupe prešle Drinu i Savu u julu 1878, očekivale su „brzu administrativnu misiju“. Umjesto toga, dočekale su ih puške iz planina, noževi i ustanci. Bosna i Hercegovina je, kako podsjeća Tomović, „ušla u sastav Monarhije pod oružanom prinudom“.

Otpor muslimanskog i pravoslavnog stanovništva bio je snažan i širok. Samo u prvim mjesecima okupacije poginulo je više od 5.000 austrougarskih vojnika. Čitavi gradovi, poput Tuzle, Maglaja i Sarajeva, branili su se danima. U tom krvavom pohodu, Beč je naučio da Bosnu ne može osvojiti bajonetom, već birokratijom.

Usljed „veoma složene ustavne strukture Habzburške monarhije“, piše Tomović, Bosna je dobila „poseban državno-pravni položaj i posebnu organizaciju vlasti“. Formalno, bila je „zajednički posjed“ Austrije i Ugarske, ali nije bila sastavni dio ni jedne ni druge. Na čelu pokrajine postavljen je Zajednički ministar finansija u Beču, čime je BiH postala eksperiment, prva evropska kolonija u središtu Evrope.

Berlinski kongres nije samo donio okupaciju Bosne i Hercegovine. On je preokrenuo cijeli sistem evropskih odnosa. Rusija, koja je još 1877. doživljavana kao pobjednica, nakon Berlina je bila izolovana i ponižena. „Rusko preimućstvo na Balkanu bilo je potisnuto“, piše Tomović, „a Austro-Ugarska je, uz podršku Velike Britanije, dobila ključ za rješavanje svih političkih prilika na Balkanu“. Bizmarkova Njemačka se pojavila kao posrednik, ali zapravo kao zaštitnik Beča. Dvije godine kasnije, 1879., potpisan je Dvojni savez između Njemačke i Austro-Ugarske, kojem se 1882. pridružila i Italija. To je bio temelj buduće Trojne alijanse.

Rusija, koja se osjećala izigranom, pokušala je spasiti što se spasiti može, obnavljanjem Saveza tri cara 1881. godine. U teoriji, taj savez je trebao garantovati mir i stabilnost. U praksi, bio je to još jedan mehanizam kojim je Austro-Ugarska osigurala pristanak Rusije na aneksiju Bosne i Hercegovine i zauzimanje Novopazarskog sandžaka. Dr. Tomović jasno ističe: „Ponovo je od ovog saveza profitirala samo Austro-Ugarska.“ Rusija je dobila obećanje da će zadržati uticaj u Bugarskoj, ali je i to ubrzo izgubila.

U godinama nakon Berlinskog kongresa Beč i Petrograd su nastavili igrati istu igru: javna saradnja, tajno neprijateljstvo. Austro-Ugarska se predstavljala kao zaštitnica mira, dok je u pozadini rušila svaki pokušaj jačanja ruskog uticaja među južnoslovenskim narodima.

Rusija je podržavala ujedinjenje Bugarske i Istočne Rumelije, nadajući se da će tako stvoriti novi saveznički oslonac na Balkanu. Ali Beč je vješto iskoristio to miješanje: podržao bugarsku opoziciju, a zatim poslao svoje emisare u Sofiju. Nakon 1886. godine, Bugarska je faktički prešla pod austrijsku političku kontrolu.

Istovremeno, Beč je u Beogradu sklopio tajnu konvenciju sa Srbijom (1881), obavezujući kneza Milana Obrenovića da svoju spoljnu politiku usklađuje s austrijskom. Bila je to prekretnica: Srbija je izgubila nezavisnost u odlučivanju, a Beč je dobio siguran zid protiv ruskog uticaja.

„Jedino je od balkanskih zemalja ruski uticaj ostao nepoljuljan u Crnoj Gori“, podsjeća Tomović. Ali i to je bio trenutni balans, jer će se Crna Gora kasnije naći u sličnom položaju, između ruske zaštite i austrijskog pritiska. U međuvremenu, Osmansko carstvo, nominalni suveren nad Bosnom, sve više je gubilo i moć i teritorije. Velika Britanija je preuzimala njegove posjede u Africi, a u Aziji su ga potresale pobune i kolonijalne prijetnje.

Rusija i Austro-Ugarska su, paradoksalno, u tom trenutku počele da „brane“ Carstvo, ne iz solidarnosti, već iz interesa. Petrograd i Beč su 1890-ih tvrdili da se zalažu za „očuvanje status quo na Balkanu“, jer su obje sile znale da bi svaka promjena granica mogla zapaliti novi rat.

„Iz svega se vidi“, piše Nada Tomović, „da je Austro-Ugarska dugo planirala da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu i da joj je ona bila polazna tačka za dalje stavljanje balkanskih zemalja pod svoju kontrolu“. Svaki sporazum koji je Beč sklapao s Rusijom bio je korak ka tom cilju, od Rajštata do Berlina.

U godinama nakon 1878. Beč je u Bosni počeo ambiciozan projekat „evropeizacije“ koji je trebao dokazati kako Monarhija donosi red i napredak „zaostalom Istoku“. Grade se ceste, željeznice, pošte, škole, uvodi se novi administrativni aparat.

Ali iza modernih fasada, kolonijalna struktura ostaje nepromijenjena: Bosna i Hercegovina nema predstavnike u carskom vijeću, njeni zakoni se donose u Beču, a muslimansko i pravoslavno stanovništvo posmatra se s istim kolonijalnim prezirom s kojim su Britanci gledali na Indiju.

U jednom pismu iz 1880. godine austrougarski general Filipović piše: „Ovo nije zemlja koja se može osvajati sabljom, nego uredbom.“ To je bila suština nove politike, administrativni imperijalizam, kojim se Bosna pretvarala u ogledni slučaj multinacionalne discipline.

Na prijelazu stoljeća, Rusija se već bila okrenula drugim horizontima, Aziji i Dalekom istoku. Uspješno je širila svoju moć u Mandžuriji i Koreji, ali je 1905. godine doživjela poraz od Japana i unutrašnju revoluciju. Ta „februarska kriza“, kako je naziva Tomović, oslabila je Rusiju do te mjere da je „Austrija postepeno istisnula ruski uticaj koristeći njenu zauzetost u Aziji i unutrašnje potrese“.

Bosna i Hercegovina je u tom kontekstu postala simbol uspjeha austrougarske diplomatije, dokaz da Beč može djelovati samostalno, bez tutorstva Berlina i uz prešutni pristanak Petrograda.

Na diplomatskom planu, dvije imperije su i dalje održavale privid saradnje. Godine 1897. sklopiće novi rusko-austro-ugarski sporazum, koji će formalno potvrditi status quo, ali će zapravo poslužiti kao priprema za konačni čin, aneksiju 1908. godine.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dvije stare imperije, Rusija i Austro-Ugarska, formalno su se ponašale kao saveznice, ali su se suštinski promatrale kroz nišan. Ipak, kako pokazuje Nada Tomović, „vodeći ‘90-ih godina 19. vijeka aktivnu dalekoistočnu politiku, ruski zvanični krugovi bili su tada za održavanje status quo na Balkanu“. To je Beč vješto iskoristio.

Austro-Ugarska je znala da Rusija ne može voditi dvije politike istovremeno, onu na Pacifiku i onu na Balkanu. Zato je 1897. godine inicirala novi dogovor, poznat kao Sporazum iz Petrograda, kojim su dvije sile potvrdile „međusobno razumijevanje“ i obavezale se da će spriječiti svaki ustanak na Balkanu.

Sastanci između ruskog cara Nikolaja II i austrijskog cara Franje Josifa održani su u Petrogradu u maju 1897. godine. U razgovorima su obojica isticali potrebu za mirom, ali iza diplomatskih fraza krilo se jasno razgraničenje interesa. „Dvije sile“, piše Tomović, „obavezale su se da neće ispoljavati teritorijalne pretenzije na Balkanu i da će zajednički odlučivati o svim pitanjima koja se tiču promjena na Balkanu.“

To je značilo jedno: Beč je dobio prešutnu dozvolu da kontrolira Bosnu i Hercegovinu, dok je Rusiji ostavljen prostor da se bavi Dalekim istokom. U slučaju da status quo propadne, Austro-Ugarska bi anektirala Bosnu i Hercegovinu i dio Novopazarskog sandžaka, dok bi preostali osmanski teritoriji bili podijeljeni između balkanskih država.

Ruski ministar vanjskih poslova Muravjov, iako svjestan što to znači, upozorio je u odgovoru da bi „aneksija predstavljala promjenu 23. člana Berlinskog ugovora“ i da je to „evropsko pitanje“. No Beč je već tada znao da će u pogodnom trenutku djelovati samostalno.

Formalno, sporazum iz 1897. bio je dogovor o „miru na Balkanu“. Suštinski, bio je to primirje između dvije sile koje su se neprestano nadmudrivale. Austro-Ugarska je poslala notu balkanskim državama, Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj, u kojoj im je zahvalila na „korektnom držanju u grčko-osmanskom ratu“ i upozorila da je „nepoželjan bilo kakav konflikt na Balkanu“.

Ta rečenica, „nepoželjan konflikt“, bila je uvertira u novi sistem kontrole: nijedna balkanska država nije smjela djelovati bez odobrenja Beča ili Petrograda. Austro-Ugarska je, međutim, imala veći manevarski prostor. Njene trupe i administracija bile su već stacionirane u Bosni, Sandžaku i Dalmaciji, a njena diplomatija duboko upletena u unutrašnju politiku Srbije.

Tomović naglašava da su „i Beč i Petrograd gajili međusobno nepovjerenje, sumnjajući da se, pored sporazuma, vodi jedna tajna, skrivena politika sračunata na osvajanje novih uporišta kod pojedinih balkanskih naroda“. Sumnja je bila opravdana. Dok su ruski agenti pomagali slavenske organizacije i pravoslavne škole u Makedoniji, Beč je u Bosni organizovao sistematsku birokratsku kolonizaciju, pretvarajući zemlju u model lojalnosti caru.

Godine 1903. u Makedoniji je izbio ustanak koji je potresao cijeli Balkan. Ubrzo su se uključile i Rusija i Austro-Ugarska, ne kao zaštitnice ustanika, nego kao garanti „reda“. Obje su izdale zajednički program reformi koji je Osmansko carstvo moralo prihvatiti.

Beč je i dalje insistirao na status quo, jer mu je on omogućavao da održi okupaciju Bosne i Hercegovine kao privremeno, ali faktičko stanje. U isto vrijeme, Austrija se nije protivila ruskom širenju u Mandžuriji i Koreji, svjesna da će to oslabiti njen uticaj na Balkanu.

„Održavanje status quo“, piše Tomović, „Austriji je odgovaralo da u povoljnom spoljnopolitičkom trenutku izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine.“ Drugim riječima, mir na Balkanu bio je koristan samo dok Beč ne procijeni da može udariti bez posljedica.

Ljeto 1908. godine donijelo je eksploziju u Carigradu. Mladoturska revolucija srušila je apsolutizam sultana Abdulhamida II i proglasila novi ustav. Za Beč, to je bila noćna mora. Ako se Osmansko carstvo obnovi kao ustavna država, Bosna i Hercegovina bi mogla zatražiti da šalje svoje poslanike u carigradski parlament, čime bi austrijska vlast izgubila pravni osnov okupacije.

Tomović ističe: „Austro-Ugarska se bojala da će Osmanlije istaći pravo na Bosnu i Hercegovinu i ponuditi Bosancima demokratičniji ustav od onoga koji je vrijedio za vrijeme austrougarske vlasti.“ Beč se našao pred izborom: povući se i izgubiti sve, ili djelovati jednostrano i anektirati pokrajinu prije nego što to uradi Istanbul. U isto vrijeme, u Albaniji su se javljali nacionalni pokreti, često povezani s Mladoturcima, što je dodatno pojačalo nervozu u Beču.

U septembru 1908. u češkom lječilištu Buklau (Buchlau) sastali su se austrijski ministar vanjskih poslova Alois fon Aerental i ruski ministar Aleksandar Izvoljski. Iako je javno objavljeno da se radi o „privatnom susretu“, tajni dogovor koji su postigli bio je presudan. Austrija je pristala da podrži ruski zahtjev za slobodnim prolazom ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele, dok je Rusija, zauzvrat, prihvatila aneksiju Bosne i Hercegovine. Sve je trebalo biti objavljeno sinhronizirano, Rusija bi podnijela prijedlog o moreuzima, a Austrija bi proglasila aneksiju.

Međutim, Beč je preduhitrio Petrograd. petog oktobra 1908. godine Austro-Ugarska je jednostrano objavila da „Bosna i Hercegovina od sada pripadaju Monarhiji“. Istovremeno, vojvoda Ferdinand od Bugarske proglasio je nezavisnost svoje zemlje. Rusija je bila zatečena. Izvoljski je ostao ponižen, jer njegova inicijativa o moreuzima nije ni stigla do međunarodnih foruma. Beč je još jednom iskoristio diplomatski trenutak, dok je Rusija, oslabljena revolucijom 1905. i porazom od Japana, morala šutjeti.

Aneksija Bosne i Hercegovine izazvala je ogroman talas protesta širom Evrope. Srbija je mobilisala vojsku, Crna Gora zaprijetila ratom, a Rusija, koja je imala moralnu obavezu da podrži slavenske narode, izabrala je poniženje umjesto sukoba.

Izvoljski je morao da objasni Dumi da Rusija „nije u stanju da se vojno suprotstavi Austriji“, a car Nikolaj II naredio je povlačenje diplomatskih nota. Njemačka podrška Beču bila je presudna: Berlin je poslao ultimatum Petrogradu da „preuzme odgovornost za rat“, što Rusija nije mogla učiniti.

Tomović zaključuje da je „Beč vješto iskoristio rusku slabost i zauzetost unutrašnjim problemima da dovrši svoje ekspanzionističke planove“. Time je Bosna i Hercegovina, nakon trideset godina okupacije, konačno anektirana i pravno pripojena Austro-Ugarskoj.

Aneksiona kriza 1908. nije završila samo poniženjem Rusije. Ona je uzdrmala cijeli evropski sistem. Od tog trenutka počinje ubrzana trka u naoružanju, formiranje blokova i atmosfera koja će samo šest godina kasnije eksplodirati u Prvom svjetskom ratu.

Bosna je u toj geopolitičkoj slagalici bila ono što je nekada bila i Poljska: simbol poniženja malih naroda i okidač velikih ratova. Aneksija je, paradoksalno, privremeno smirila odnose između Beča i Petrograda, ali je stvorila nepremostiv jaz između Austro-Ugarske i Srbije, jaz koji će 1914. godine postati rov. „Rusija je aneksiju Bosne i Hercegovine doživjela kao poniženje“, piše Tomović, „ali nije imala snage da reaguje“. Tek će nova generacija ruskih političara, osnažena savezom s Francuskom i Britanijom, čekati trenutak osvete, u Sarajevu, 28. juna 1914. godine.

Kada se, iz današnje perspektive, pogleda period između 1876. i 1908. godine, vidi se sav kontinuitet jedne politike koja je Bosnu tretirala kao predmet, ne kao subjekat istorije. Od Rajštatskog sporazuma do Buklauskog dogovora, Bosna i Hercegovina bila je moneta za potkusurivanje između Beča i Petrograda. Iako su oba carstva u svojim manifestima govorila o „civilizacijskom napretku“ i „zaštiti hrišćanskog stanovništva“, iza tih fraza stajao je brutalni realizam imperijalne politike.

Tomović u zaključku svog rada piše da su „rusko-austrijski sporazumi između 1876. i 1908. godine pokazali kako su interesi balkanskih naroda bili marginalizovani u dogovorima velikih sila“. I zaista, Bosna i Hercegovina je bila samo figura na šahovskoj ploči na kojoj su carevi i kancelari odmjeravali moć. Bosna i Hercegovina bila je žrtva dvostrukih standarda i kolonijalnih ambicija. A ono što je Beču tada izgledalo kao diplomatska pobjeda, Evropi će se 1914. godine vratiti kao vlastiti poraz.