To je ekipa koja odlazi iz Amerike s najboljim golmanom turnira (Simón), najboljim mladim igračem (Cubarsí) i najboljim igračem svijeta (Rodri). Španija odlazi s poštovanjem i divljenjem cijelog svijeta jer, osim što pobjeđuje, predstavlja vrijednosti koje polako nestaju: normalnost, poštovanje, trud i pošten rad. Vrijednosti dobrih ljudi

Španija je ponovo na krovu svijeta. Crvena furija je bacila planetu pod noge, i to nakon što je pobijedila dvoje finalista prethodnog Mundijala, Francusku i Argentinu. Španija je igrala nogomet kakav niko drugi ne zna igrati, izazvavši time milione ljudi da navijaju za njih širom svijeta, zarazan i pobjednički nogomet. Druga titula stigla je na isti način kao i prva: tako što je Španija bila prosto bolja od svih.

U trenucima slavlja nemoguće je ne sjetiti se Južne Afrike, Andrésa Inieste, Cesca Fàbregasa, produžetaka, ponora i konačne slave. Nemoguće je bilo ne vidjeti tu paralelu u trenutku kada je Ferran Torres postigao pogodak. Razlika je bila samo u deset minuta: ovaj put slava je stigla u 106. minuti, nakon godina proslavljanja mita o 116. minuti iz Johanesburga. Pedri je poslao loptu u šesnaesterac, Nico Williams je glavom spustio, a Ferran Torres je ljevicom zakucao u mrežu za nezaboravnu eksploziju radosti.

Argentina nije uputila nijedan jedini udarac ka golu Unaija Simóna, što je podatak nezapamćen u historiji finala. Niko nikada u meču za titulu nije izdržao 90 minuta, pa ni 117 minuta, a da ne pokuša ugroziti protivnika. Izabranici Luisa de la Fuentea potpuno su demontirali ekipu predvođenu legendarnom “desetkom”, slomili ih strpljivom igrom i na kraju dokrajčili udarcem koji ulazi u historiju.

„Sudbina je bila zapisana; ovo je gol za 47 miliona Španaca. Sva finala su teška, imali smo Messija naspram sebe. Ali uvijek smo ovisili o sopstvenoj igri. Bio sam žestoko kritikovan tokom cijelog Svjetskog prvenstva, ali sudbina je bila zapisana. Bog daje stvari onima koji ih najviše zaslužuju“, izjavio je junak utakmice Ferran Torres, dok je selektor Luis de la Fuente, preplavljen emocijama, samo dodao da se ova titula mora duboko cijeniti.

Put do trijumfa u New Yorku bio je mukotrpan, a rješenje se čekalo u utakmici u kojoj se činilo da lopta sluša isključivo španske nogometaše. Međutim, da bi se pobijedila Argentina, najprije je trebalo savladati Emiliana „Dibua“ Martíneza, koji je bio besprijekoran na golu Albicelestea. Argentinski čuvar mreže je letio kroz zrak kako bi zaustavio slobodan udarac Laminea Yamala u samom finišu regularnog dijela, a potom i udarac glavom Nica Williamsa, uz još nekoliko intervencija koje su mogle riješiti meč mnogo ranije.

Nakon Martíneza, trebalo je pobijediti historiju, Lionela Messija, ali i sudijske odluke. Teško je racionalno objasniti zašto je slovenački arbitar Slavko Vinčić poništio regularan gol Nica Williamsa zbog navodnog faula Mikela Merina koji su vidjeli samo on i njegove kolege u VAR sobi. Ipak, Španija je pobijedila i protiv desetorice, nakon što je Enzo Fernández pred kraj regularnog toka izgubio kontrolu i divljačkim startom pokosio Paua Cubarsíja, ostavivši svoju ekipu na cjedilu u produžecima.

Bila je to pobjeda izvojevana uprkos svim okolnostima, pa i činjenici da je De la Fuente u finišu morao uvesti igrače koji do tada nisu ubilježili ni minutu na prvenstvu. Paklenih 120 minuta bili su previše za Rodrija i Aymerica Laportea, dva ključna stuba reprezentacije, pa su na teren morali Martín Zubimendi i Eric García. Bez trunke nervoze, kao da su odigrali svaki minut turnira, ušli su i obavili lavovski dio posla u osiguravanju titule.

Španija je tokom čitavog meča demonstrirala nevjerovatnu sposobnost kontrole, držati posjed bez suvišnog rizika, a istovremeno sabiti protivnika u njegovu polovinu. Svaki pas je bio siguran. Čak i kada se činilo nemoguće, kada bi se Rodri našao okružen trojicom protivnika i kada je izgledalo da je lopta izgubljena, njegova noga bi se nekako ispružila i poslala je u pravom smjeru. Taj dodir, ta apsolutna kontrola situacije učinili su da aktuelni svjetski prvak i dvostruki osvajač Copa Américe ne uspijeva preći centar. Argentinci nisu dotakli loptu u španskom kaznenom prostoru sve do sudijske nadoknade drugog poluvremena.

Nije to bila svjesna predaja Argentine, već apsolutna španska dominacija tima koji ne poznaje drugi put do uspjeha osim strpljenja. Luis de la Fuente je tu vrlinu duboko usadio u ekipu. Ako jedan plan ne prolazi, traži se drugi, a lopta nastavlja kružiti. Čak i na užasno lošem travnjaku stadiona MetLife, gdje je trava na pojedinim dijelovima izgledala više preorana nego pokošena, otežavajući kontrolu pri svakom predavanju lopte, Španija nije odustajala od svoje filozofije.

Izmjene su, kao i gotovo uvijek, donijele prevagu. Nico Williams je unio brzinu i dribling koji su u tim trenucima nedostajali Lamineu Yamalu, dok je s Pedrijem igra tekla tečnije nego s Fabiánom Ruizom. S druge strane, Argentina je igrala na srce, za dres, za grb i za Messija koji je lutao terenom čekajući trenutak da ubrza. Bili su odlično organizovani u defanzivi, zatvorivši prostor ispred svog kaznenog prostora, ali prema naprijed nisu mogli ništa. Unai Simón je turnir završio primivši samo jedan gol, onaj protiv Belgije u četvrtfinalu, pobijedivši u direktnom okršaju Messijevu selekciju koja je kroz cijeli turnir prolazila preokretima.

Tek kada su primili gol u 106. minuti i ostali s desetoricom, Argentinci su krenuli na sve ili ništa. Dali su i posljednji atom snage, jurnuvši u posljednjih deset minuta ka golu Unaija Simóna, kojeg su do tada gledali samo izdaleka. To su bili jedini trenuci u kojima se Messi uopšte vidio na utakmici, ali bez snage da uputi odlučujući pas ili šut koji bi ozbiljnije ugrozio španskog golmana. Leo, vječito u usporedbi s Maradonom, u svojoj 39. godini konačno je izjednačio jedan Diegov učinak: odigrao je dva mundijalska finala i u drugom pretrpio poraz.

Španija je u samom finišu mogla i do drugog gola, kada je Ferran Torres povukao kontru s centra i izašao sam pred Martíneza. Bilo je vremena za razmišljanje, ali problem je bio pomoćni sudija koji je podigao zastavicu zbog ofsajda, što je VAR kasnije milimetarski potvrdio.

Ova Španija je za vječnost, jer ona igra vrhunski i pobjeđuje gospodski. Započeli su turnir remijem protiv Zelenortskih Ostrva i potom bez ikakve panike otišli do samog kraja. Sposobni su osvojiti Svjetsko prvenstvo bez prave forme svog najboljeg nogometaša, Laminea Yamala koji sa svojih 19 godina pred sobom ima još mnogo Mundijala.

To je ekipa koja odlazi iz Amerike s najboljim golmanom turnira (Simón), najboljim mladim igračem (Cubarsí) i najboljim igračem svijeta (Rodri). Španija odlazi s poštovanjem i divljenjem cijelog svijeta jer, osim što pobjeđuje, predstavlja vrijednosti koje polako nestaju: normalnost, poštovanje, trud i pošten rad. Vrijednosti dobrih ljudi.