Kada je u novembru 1924. godine pod sumnjivim okolnostima ubijen kolašinski načelnik Boško Bošković, optužba je bez ikakve istrage svaljena na bošnjačke odmetnike, čime su otvorena vrata za najmasovniji i najsvirepiji zločin nad muslimanskim stanovništvom u mirnodopskoj historiji Kraljevine SHS. Pokolj u Šahovićima i Pavinom Polju, sproveden uz direktno saučesništvo i prešutno odobrenje državnih organa, rezultirao je stotinama brutalno ubijenih nevinih ljudi i potpunim etničkim čišćenjem Vraneške doline

Na razmeđu jeseni i zime 1924. godine, u strmim udolinama sjeverne Crne Gore i Sandžaka, počinjen je najmasovniji zločin nad bošnjačkim stanovništvom u mirnodopskim uslovima unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Između devetog i desetog novembra te godine, mirna sela Vraneške doline, Šahovići i Pavino Polje, pretvorena su u zgarišta, dok je nad njihovim nenaoružanim žiteljima izvršen masovni pokolj. Iako su jugoslavenske vlasti i lokalni moćnici taj tragični čin decenijama nastojali prikazati kao nekontroliranu provalu tradicijske krvne osvete proistekle iz gorštačkog gnjeva, historijska građa, arhivski dokumenti i svjedočanstva savremenika nedvosmisleno ukazuju na temeljito organizovanu, državno tolerisanu i cinično vođenu akciju etničkog čišćenja.

Motiviran ne samo nataloženim historijskim antagonizmima nego i najprizemnijim otimanjem imovine, masakr u Šahovićima zauvijek je izmijenio demografsku, kulturnu i ljudsku kartu ovog dijela Sandžaka.

Bilo je to doba u kojem se nova jugoslavenska država silom nametala na tim prostorima. Nakon ukidanja crnogorske državnosti i ujedinjenja izglasanog na Podgoričkoj skupštini 1918. godine, nastupio je period duboke nestabilnosti i unutrašnjih oružanih sukoba. Između pristalica ujedinjenja sa Srbijom i takozvanih zelenaša, koji su se zalagali za očuvanje crnogorske samostalnosti ili federalno uređenje, buknuo je otpor koji je crnogorske šume pretvorio u poprište gerilskog rata.

U toj „besudnoj zemlji“, kako je taj period u svojoj autobiografskoj prozi opisao pisac i politički disident Milovan Đilas, nasilje i bezakonje postali su svakodnevica pod pokroviteljstvom radikalskog režima u Beogradu.

U takvom ambijentu, bošnjačko stanovništvo u Sandžaku nalazilo se u izuzetno ranjivom položaju, zatečeno između državnih organa, lokalnih pravoslavnih četa i odmetničkih grupa. Tenzije na ovom području imale su duboke korijene u procesima potiskivanja osmanske vlasti i sukcesivnom iseljavanju muslimanskog stanovništva koje je trajalo još od 19. stoljeća. Nakon odluka Berlinskog kongresa 1878. godine i predaje Kolašina kneževini Crnoj Gori, tamošnji Bošnjaci bili su primorani napustiti svoja vjekovna ognjišta. Iako je knjaz Nikola formalno garantirao imovinska prava, potajnim direktivama i konfiskacijom stvoreni su uslovi pod kojima su kolašinski Bošnjaci do 1886. godine u potpunosti iseljeni.

Dio tih izbjeglica naselio se upravo u šahovićkom i vraneškom kraju, donoseći sa sobom traumu progona, dok je kod dijela pravoslavnog stanovništva taložena svijest o vjerskom antagonizmu, koja je u praksi služila kao opravdanje za otimačinu zemlje.

Katalizator za izbijanje krvavih događaja u novembru 1924. godine bilo je ubistvo Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Sedmog novembra te godine, na putu između Mojkovca i Kolašina, u zasjedi je ubijen ovaj uticajni predstavnik državne vlasti. Boško Bošković bio je čovjek čije je ime izazivalo strah širom regiona. Zbog njegove samovolje, surovosti i beskompromisnog provođenja državnog terora, o njegovom se djelovanju raspravljalo čak i u Narodnoj skupštini u Beogradu još 1921. godine.

Bošković se tokom službe zamjerio mnogima: crnogorskim zelenašima zbog surovog progona njihovih porodica i komita, političkim protivnicima radikala zbog izbornih pritisaka i ucjena, a bošnjačkom stanovništvu zbog direktnog učešća u pogromima i nasilnom pokrštavanju u Koritima 1912. godine.

Čim je vijest o likvidaciji Boškovića odjeknula krajem, lokalne vlasti i beogradska štampa odmah su, bez ikakve istrage, za ubistvo optužile čuvenog bošnjačkog odmetnika i komitu Jusufa Mehonjića. Mehonjić je u to vrijeme bio simbol otpora osmanskih i sandžačkih muslimana protiv novih vlasti, ali se u trenutku Boškovićevog ubistva uopće nije nalazio na tom području. Zvanična propaganda namjerno je lansirala i prihvatila verziju o Mehonjićevoj krivici kako bi se stvorio ideološki i emotivni poligon za masovnu odmazdu nad cjelokupnim bošnjačkim stanovništvom Vraneške doline.

Tek decenijama kasnije na svjetlo dana izbila je prava istina o pozadini ubistva kolašinskog načelnika. Boška Boškovića nisu ubili bošnjački komiti, već crnogorski komiti iz Kolašina, tačnije braća Radoš i Drago Bulatović. Bila je to akcija krvne osvete unutar crnogorskih plemenskih krugova, izvedena u znak odmazde za ubistvo Petra Dulovića, brata poznatog komite Todora Dulovića, kojeg su Boškovićevi ljudi prethodno likvidirali. Međutim, ta historijska istina u novembru 1924. godine namjerno je prikrivena jer nije odgovarala planovima onih koji su u Boškovićevoj pogibiji vidjeli priliku za konačno etničko čišćenje Vraneške doline.

O tome da pokolj u Šahovićima nije bio spontana provala narodnog gnjeva već dobro osmišljen i koordiniran zločin, svjedoče događaji koji su uslijedili neposredno nakon pogibije načelnika. Danima prije samog masakra, državni organi su sproveli akciju potpunog razoružavanja bošnjačkog stanovništva u općinama Šahovići i Pavino Polje. Dok su Bošnjaci predali i posljednje komade lovačkog oružja vjerujući u garancije i zaštitu države, pravoslavnom stanovništvu u okolnim selima podijeljene su dodatne količine naoružanja iz državnih magacina.

Sahrana Boška Boškovića, održana osmog novembra 1924. godine u Poljima Kolašinskim, pretvorena je u otvoreni poziv na linč. Pred masom od oko dvije hiljade okupljenih ljudi, načelnik Bjelopoljskog sreza, Nikodim Niko Cemović, čovjek koji je tada imao svega 33 godine i uživao apsolutnu podršku vlasti, održao je zapaljiv i huškački govor. Stojeći nad odrom poginulog načelnika, Cemović je proglasio da Boško nije zaslužio da ga se žali suzama, već jedino krvavom osvetom. Pred okupljenima je izgovorio sudbonosne riječi kojima je suspendovan zakon i otvoren put masovnom zločinu: „Dajem vam odriješene ruke 24 sata da osvetite Boška!“ Pri tome je izričito ponovio laž da je ubicu poslala bošnjačka zajednica na čelu s Mehonjićem.

Na čelo mobilizirane mase od blizu 2.000 dobro naoružanih napadača stala su ugledna vojna i policijska lica, među kojima su bili penzionisani žandarmerijski major Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa), rezervni majori Sekula Bošković i Dimitrije Redžić, te drugi plemenski prvaci. Logističku i političku podršku pružili su poglavar Bjelopoljskog sreza Lazar Bogićević, šef finansijske uprave u Bijelom Polju Milan Terić, te drugi predstavnici lokalnog aparata.

Da bi se onemogućio bilo kakav otpor, lokalne vlasti u Šahovićima izvele su bezobzirnu prevaru. Pod izgovorom da im je život ugrožen i da ih vlasti žele skloniti na sigurno, pohapsile su pedesetak najuglednijih bošnjačkih domaćina i kućnih starješina. Ovi ljudi, vjerujući u dobronamjernost državnih organa, mirno su se predali. Međutim, umjesto da ih sprovedu ka Bijelom Polju pod žandarmerijskom zaštitom, vlasti su svezane taoce predale direktno u ruke razjarenoj masi. Nedaleko od šahovićkog groblja, 28 talaca je odmah brutalno masakrirano i poklano, dok su se trojica uspjela u općem haosu otkupiti znatnim materijalnim sredstvima. Trinaestogodišnjeg dječaka spasio je lokalni pravoslavac Novak Ašanin, zbog čega su mu raspojasani napadači umalo zapalili kuću i oduzeli život.

Nakon likvidacije talaca, u noći između devetog i desetog novembra 1924. godine, rulja od dvije hiljade naoružanih napadača sručila se na bošnjačka sela u dužini od 19 kilometara širom Vraneške doline. Nastupio je dvodnevni pakao u kojem nije bilo pošteđenih. Napadači su upadali u kuće zatečenih ljudi koji su spavali, ne sluteći šta im se sprema. Svirepost kojom je zločin vršen nadmašivala je sve dotad zabilježene sukobe na tim prostorima.

Ubijani su starci, žene, omladina i djeca u kolijevkama. Svjedočanstva učesnika zločina oslikavaju dubinu bestijalnosti koja je zavladala Vranešom. Jedan od napadača, Grujica Ašanin, opisao je kako su se zatečeni mještani našli u potpunoj nevjerici, izlazeći pred napadače u noćnoj odjeći, nesvjesni da im je presuđeno samo zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti. Pored masovnih klanja i streljanja, izvršena su brojna silovanja, čin koji je u tradicionalnom moralnom kodeksu crnogorskih brđana dotad smatran najvećom sramotom. Sva imovina je opljačkana, stoka otjerana, a kuće i pomoćni objekti spaljeni do temelja.

Potresno svjedočanstvo o razmjerama užasa objavljeno je u sarajevskom listu Pravda od 24. novembra 1924. godine. U tekstu se opisuje ulazak izbezumljene bošnjačke majke u žandarmerijsku stanicu na granici pljevaljskog sreza. Žena je bila potpuno prekrivena krvlju i psihički rastrojena. Druge dvije žene koje su stigle za njom objasnile su žandarmeriji strašnu istinu: tokom pokolja u Šahovićima, krvoloci su majci u naručju nožem priklali jednomjesečnu bebu. Krv vlastitog djeteta obojila je nesretnu ženu koja je u tom trenutku zauvijek izgubila razum.

Plan o potpunom istrebljenju trebali su obuhvatiti i bošnjačko stanovništvo u samom Bijelom Polju. Prema zamisli organizatora, i bjelopoljski muslimani trebali su pod lažnim izgovorom evakuacije i zaštite biti prebačeni preko Šahovića, gdje ih je čekala ista sudbina. Ovaj pokolj u posljednjem je trenutku spriječio jedan oficir vojske Kraljevine SHS, koji je shvatio o kakvoj se podvali radi, odbio izvršiti naređenje i fizički blokirao prolazak kolone, spasivši tako stotine nevinih života.

Tačan broj žrtava masakra u Šahovićima nikada nije zvanično utvrđen, ponajviše zbog toga što je država učinila sve da zločin zataška. Zvanični izvještaj načelnika Pljevaljskog okruga navodi brojku od oko 120 ubijenih Bošnjaka i 45 zapaljenih kuća, što je bio očigledan pokušaj umanjenja odgovornosti državnog aparata.

S druge strane, Milovan Đilas navodi da je u pokolju ubijeno više od 350 ljudi. Lokalni bošnjački izvori i preživjeli svjedoci procjenjuju da je broj zaklanih i ubijenih iznosio najmanje 500 osoba. Najpotresniju procjenu iznio je tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin-efendija Čaušević, koji je u svojim apelima naveo da je tokom novembarskih dana u Šahovićima i okolnim selima stradalo više od hiljadu žena, djece i muškaraca.

Uprkos nezapamćenom obimu zločina, reakcija državnih organa bila je sramotno mlaka i u potpunosti motivisana zataškavanjem. Nikakva sudska istraga nikada nije sprovedena. Niko od organizatora masakra, predvodnika plemena, majora i lokalnih načelnika, nije pozvan na krivičnu odgovornost. Simbolično su optužena i na kratke vremenske kazne osuđena svega dva ili tri niža stražara šahovićkog zatvora pod optužbom da su se dogovorili s osvetnicima i predali im taoce.

Jedina mjera preduzeta prema načelniku Nikodimu Cemoviću bilo je njegovo penzioniranje u 33. godini života, uz očuvanje svih privilegija. Kada su preživjeli Bošnjaci i pojedini pravoslavni intelektualci u Pljevaljima pokušali organizovati proteste, žandarmerija je demonstracije nasilno rastjerala, a organizatore optužila za podrivanje države.

Jedini zvanični trag o zločinu u vrhovnim institucijama tadašnje države ostao je zapisan zahvaljujući govoru narodnog poslanika doktora Atifa Hadžikadića u Narodnoj skupštini u Beogradu, koji je hrabro iznio detalje o masakru, optuživši državni aparat za saučesništvo.

Hadžikadić je pred zastupnicima detaljno rekonstruirao slijed događaja, ističući kako su organi državne vlasti, načelnik Cemović, poglavar Bogićević i šef finansija Terić, raspaljivim govorima na sahrani Boška Boškovića nahuškali dvije hiljade naoružanih ljudi na goloruko stanovništvo. Posebno je podvukao činjenicu da je vlast prethodno oduzela oružje od Bošnjaka i predala ga u ruke napadačima, a potom svezane taoce izručila dželatima.

U svom obraćanju Skupštini, doktor Hadžikadić je naglasio: „Nakon što su pokolj napravili nad taocima, krenuli su oboružani napadači u dužini od 19 kilometara iz sela Šahovića i celo selo sravnili sa zemljom, popalili kuće poklavši mlado, staro, slabo i nejako. Broj žrtava ne zna se kao ni broj onih koji su u kućama izgoreli. Zbog jedne glave, zbog glave Boška Boškovića na stotine muslimana zaklano je i popaljeno. Kakva je to država, kakav je to pravni poredak, kad je svakome dozvoljeno da može građane ove zemlje po miloj volji i da kolje i pali, a da ne bude pozvan na odgovornost?!“

Uprkos ovom dramatičnom apelovanju i posjetama delegacija preživjelih Šahovićana Beogradu, gdje su uzalud tražili audijenciju kod kralja Aleksandra moleći za barem jedan kutak zemlje gdje će im glava biti sigurna, država nije preduzela ništa. Niti je procijenjena uništena imovina, niti su žrtve dobile bilo kakvu odštetu ili zaštitu. Zločin je prekriven političkim mukom parlamentarne većine.

Direktna i najtrajnija posljedica pokolja u Šahovićima bilo je potpuno etničko čišćenje Vraneške doline i masovni egzodus bošnjačkog stanovništva s čitavog područja Bjelopoljskog sreza. Prema popisu iz 1921. godine, u općini Šahovići živjelo je 1.196 muslimana, dok ih je 1931. godine preostalo svega 123. U općini Pavino Polje 1921. godine popisano je 1.559 muslimana, a deset godina kasnije samo 104. Samo s područja ove dvije općine u jednoj deceniji nestalo je 2.528 Bošnjaka. Malobrojni koji su ostali bili su izloženi strahovitim pritisciima, pa je dio njih radi spasavanja golih života prešao u pravoslavlje.

Talas iseljavanja brzo se proširio na cijeli Bjelopoljski okrug. Prema zvaničnom dokumentu Komisije za proučavanje šumskih prilika od osmog septembra 1929. godine, do početka 1930. godine iz Bjelopoljskog okruga iselilo se ukupno 1.260 bošnjačkih domaćinstava, odnosno najmanje 7.560 osoba. Prognanici su spas tražili na različitim stranama: dio se sklonio u okolna sandžačka mjesta poput Brodareva, drugi su krenuli prema Pljevljima i Sarajevu, dok se najveći dio odvažio na put prema Turskoj.

Predsjednik opštine Šahovići, Savo Dogović, bezobzirno je koristio nesreću izbjeglica, naređujući da se pasoš ne izdaje bez uplate od 3.000 dinara u gotovini. Ljudi su imanja i stoku prodavali budzašto ili ih ostavljali. Vakufska imovina i džamije su opljačkane i porušene, a općina Šahovići je kasnije preimenovana u Tomaševo kako bi se zatrpao svaki trag postojanja Bošnjaka na tom prostoru.

Značajna grupa preživjelih porodica potražila je spas u Posavini i podmajevičkim selima u okolini Brčkog. Nakon iscrpljujućeg pješačenja po zimskim hladnoćama, izbjeglice su krajem 1924. i početkom 1925. godine stigle u Gornji Rahić, Maoču i Čelić. U Gornji Rahić i Maoču stiglo je oko 140 porodica sa preko 400 članova, dok se 11 porodica nastanilo u Čeliću. Državne vlasti su ih potom rasporedile u selo Islamovac, gdje su godinama krčili šumu i pretvarali je u obradivo zemljište. Ipak, teški uslovi života i trauma učinili su da se preko stotinu porodica ubrzo odselilo za Tursku.

Kada se s historijske distance analizira pokolj u Šahovićima, jasno se uočavaju svi mehanizmi koji su doveli do ove tragedije. Objašnjenje zločina kao provale krvne osvete predstavlja ideološku manipulaciju s ciljem da se nasilje opravda narodnim običajem. U crnogorskom običajnom pravu, krvna osveta podrazumijevala je obavezu srodnika da se osvete isključivo samom ubici ili njegovim najbližim muškim srodnicima. Osveta nikada nije značila masovni napad na čitav jedan narod, komšije ili nenaoružanu nejač koja je manja od puške. Ubijanje žena, djece, staraca i vezanih taolaca u crnogorskoj tradiciji uvijek se smatralo najdubljim kukavičlukom i trajnom sramotom za pleme u čije se ime akcija preduzimala.

Stvarni motivi masakra u Šahovićima krili su se iza patetičnog pozivanja na mitsku osvetu. Iza vjerske mržnje stajali su najprizemniji interesi: pljačka stada, otimačina plodne zemlje u Vraneškoj dolini i državno potpomognuto etničko homogeniziranje prostora. Država Kraljevina SHS bila je direktni pokrovitelj i saučesnik zločina, garantujući potpunu nekažnjivost počiniocima.

Decenijska šutnja koja je obavila Šahoviće bila je obostrana. Dželati i njihovi potomci šutjeli su iz stida i svijesti o počinjenom sramotnom nedjelu. S druge strane, žrtve i njihovi potomci šutjeli su iz duboke nesigurnosti, straha za goli opstanak i potpunog gubitka vjere u pravdu i državu u kojoj su živjeli. Pokolj u Šahovićima tako je ostao opominjuća historijska lekcija o tome kako se pod krinkom lažnih povoda i uz prešutno odobrenje vlasti jedan čitav narod može preko noći lišiti prava na život, imovinu i domovinu.