Šezdesetih godina prošlog stoljeća Sovjetski Savez preusmjerio je rijeke kako bi natapao plantaže pamuka. Decenijama kasnije, Uzbekistan sadnjom miliona stabala nastoji zaustaviti toksične oluje i eroziju tla

Ravnoteža ekosistema toliko je krhka da čak i jednostavna odluka poput ostavljanja male grupe koza na nekom karipskom ostrvu može dovesti do potpunog nestanka njegovih šuma. To je lekcija koju dobro znaju stanovnici Kazahstana i Uzbekistana, koji su se morali suočiti s dezertifikacijom onoga što je nekada bilo četvrto najveće jezero na svijetu, Aralskog mora.

Da bi se razumjela razmjera ove ekološke katastrofe, potrebno je vratiti se u 1960-e godine, kada je Sovjetski Savez odlučio preusmjeriti tok rijeka Amu Darja i Sir Darja, koje su svojim vodama hranile Aralsko more. U to vrijeme ovo jezero prostiralo se na površini od 68.042 kvadratna kilometra i imalo zapreminu od oko 1.100 kubnih kilometara vode.

Glavni cilj ove radikalne odluke bio je usmjeravanje riječnih tokova u kanale za navodnjavanje masovnih plantaža pamuka. Taj potez jeste višestruko povećao proizvodnju materijala koji je u SSSR-u nazivan „bijelim zlatom“, ali je ujedno doveo do drastičnog i nepovratnog smanjenja kapaciteta samog jezera.

Zbog preusmjeravanja vode, Aralsko more se već tokom 1980-ih podijelilo na dva dijela, da bi do 2004. godine izgubilo čak 91 posto svoje prvobitne zapremine. Tako je nastala najmlađa pustinja na svijetu, Aralkum, koja se formirala na presušenom dnu nekadašnjeg jezera i danas zauzima oko 38.000 kvadratnih kilometara između Uzbekistana i Kazahstana.

Glavni problem koji ova novoformirana pustinja stvara za obje države jesu toksične pješčane oluje. One nastaju podizanjem vjetrom poljoprivrednih hemikalija i vještačkih đubriva koji su se decenijama taložili u tlu. Te toksične čestice putuju stotinama kilometara, zagađujući zrak u obližnjim gradovima i trujući preostale izvore pitke vode.

Suočeni s ovom prijetnjom, i Kazahstan i Uzbekistan krenuli su u potragu za rješenjima kako bi smanjili eroziju tla i širenje toksina, ali su izabrali potpuno različite pristupe.

Kazahstan se opredijelio za pokušaj djelomičnog spašavanja i obnove jezera. Izgradnjom brane koja je usmjerila preostale vode prema sjevernom dijelu, Kazahstanci su uspjeli podići nivo vode za nekoliko metara i smanjiti njen salinitet.

Uzbekistan je, s druge strane, odlučio zadržati sistem navodnjavanja svojih plantaža pamuka, pa je spas potražio u pošumljavanju presušenog pustinjskog dna. Odabrali su autohtonu srednjoazijsku žbunastu vrstu, saksaul (Saxaul), biljku iz porodice Amaranthaceae, sposobnu da opstane u najsurovijim i najsušnijim uslovima zahvaljujući izuzetno dubokom korijenu.

Saksaul se odlikuje robusnom korom koja može zadržavati vlagu tokom dugih sušnih perioda, dok mu korijenski sistem doseže dubinu od 10 do 15 metara, omogućavajući mu da izvlači vodu iz najdubljih podzemnih slojeva. Pored toga, ova biljka podnosi visoke koncentracije soli i hemijskih toksina u tlu, ostvarujući stopu preživljavanja od 50 do 70 posto u kišnim periodima, te oko 30 posto tokom najsušnijih mjeseci u godini.

Djelotvornost ove metode ranije je testirana u kineskoj pustinji Taklamakan a uzbekistanske vlasti su zahvaljujući njoj uspjele proširiti vegetaciju na više od 1,73 miliona hektara. Kako bi se poboljšala biološka raznolikost, uz saksaul su sađene i srodne otporne vrste poput tamariska, salsole i efedre. Zahvaljujući tome, prema zvaničnim podacima, učešće potpuno aridnog i nezaštićenog terena smanjeno je sa 30 na 25 posto u roku od samo četiri godine.

Da bi realizirala ovako masivan projekat, vlada Uzbekistana angažirala je 360 traktora za oranje terena, praveći brazde duboke jedan metar na rastojanju od deset metara. Nakon toga, flota aviona izbacivala je sjeme iz zraka. Process se, međutim, nije završavao samom sjetvom, na teren je upućeno 150 šumarskih stručnjaka čiji je zadatak bio pratiti razvoj i osigurati preživljavanje biljaka, posebno u regiji Karakalpakstan, koja je među najpogođenijim toksičnim talogom.

Uspjeh ovog projekta privukao je pažnju i Kazahstana, koji je započeo replikaciju uzbekistanskog modela sadnjom druge varijante ove vrste, crnog saksaula, na površini od 275.000 hektara, s planom proširenja na preko milion hektara. Uprkos ogromnim naporima obje nacije, hronična suša i sve veća nestašica vode u regiji i dalje predstavljaju ozbiljnu prijetnju dugoročnoj održivosti ovog zelenog projekta.

IZVOR: Bosna.hr, La Razon