Između 1939. i 1945. godine, program “eutanazije” nacističkog režima doveo je do ubojstva otprilike 230000 ljudi s tjelesnim, intelektualnim ili mentalnim invaliditetom. Istrebljenje je započelo u augustu 1939. “dječjom eutanazijom” (Kinder-Euthanasie), što je rezultiralo smrću između 5000 i 10000 djece i adolescenata zbog predoziranja drogama ili namjernog zanemarivanja u dječjim klinikama. Nekoliko mjeseci kasnije, pokrenuti su drugi masovni programi poput Aktion T4 i decentralizirane eutanazije, proširujući ubojstva na psihijatrijske pacijente u plinskim komorama ili izgladnjivanjem.

Njemački znanstvenici provodili su istraživanja koristeći mozgove više od 600 djece ubijene nacističkim programom “eutanazije” desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ta su tkiva podijeljena s međunarodnim istraživačima i poslužila su kao osnova za gotovo 100 akademskih članaka koji su kontinuirano objavljivani do 1996. godine. Ovo su neki od zaključaka neovisne istrage pokrenute 2017. godine, a financiralo ju je Društvo Max Planck (MPG), najveća njemačka znanstvena institucija. Istragom su identificirani uzorci 1356 žrtava ovog nacističkog programa istrebljenja čije je moždano tkivo korišteno za istraživanje. Gotovo polovica njih (647) bila su djeca mlađa od 11 godina.

Između 1939. i 1945. godine, program “eutanazije” nacističkog režima doveo je do ubojstva otprilike 230000 ljudi s tjelesnim, intelektualnim ili mentalnim invaliditetom. Istrebljenje je započelo u augustu 1939. “dječjom eutanazijom” ( Kinder-Euthanasie ), što je rezultiralo smrću između 5000 i 10000 djece i adolescenata zbog predoziranja drogama ili namjernog zanemarivanja u dječjim klinikama. Nekoliko mjeseci kasnije, pokrenuti su drugi masovni programi poput Aktion T4 i decentralizirane eutanazije, proširujući ubojstva na psihijatrijske pacijente u plinskim komorama ili izgladnjivanjem.

U tom su kontekstu znanstvenici poput Juliusa Hallervordena aktivno tražili i prikupljali mozgove žrtava – čak su osobno odlazili u centre za istrebljenje kako bi izvadili organe – kako bi obogatili svoje istraživačke zbirke. Ovo uklanjanje djece i psihijatrijskih pacijenata bilo je uvod i poligon za Holokaust.

“Duboka sramota”

Podrijetlo ovog pregleda koji se sada objavljuje seže u 1984. godinu, kada je povjesničar i novinar Götz Aly otkrio, među histološkim preparatima u Institutu Max Planck, mozgove 33 djece koja su 28. oktobra 1940. ugušena plinom u logoru za istrebljenje Brandenburg-Görden. Politički i društveni pritisak doveo je do prvog pokopa 1990. na groblju Waldfriedhof u Münchenu, ali proces nije dovršen: žrtve nisu identificirane, a neki sumnjivi preparati ostali su u zbirkama. Nadalje, između 2015. i 2016. godine otkriveni su novi presjeci i uzorci u Berlinu i Münchenu, što je potaknulo instituciju da pokrene neovisnu historiografsku istragu, koja je započela 2017. godine i sada je završena.

„Nalazi povjesničara ispunjavaju nas dubokim sramom, jer pokazuju da su istraživači, u svojoj potrazi za znanjem, djelovali ne poštujući ljudsko dostojanstvo, i tijekom i nakon nacističkog režima“, kaže Patrick Cramer, predsjednik MPG-a. Središnji cilj istraživačkog projekta bio je otkriti imena tih pojedinaca, učiniti ih javnima i, gdje je to moguće, rekonstruirati njihove biografije. Rezultat je sada objavljen u četiri sveska, dostupna za preuzimanje s otvorenim pristupom. Sjećajući se imena ubijenih, kaže Cramer, „želimo preuzeti odgovornost za uzrokovanu štetu i priznati duboku patnju žrtava i njihovih obitelji.“

„Visok udio djece i maloljetnika bio je vrlo značajan nalaz“, objasnio je za elDiario.es Herwig Czech, voditelj projekta na Medicinskom sveučilištu u Beču. Također je bilo iznenađujuće otkriti da su žrtve Akcije T4 bile svedene na sporednu ulogu u laboratorijima, a da je veliki dio mozgova potjecao iz izravnog istrebljenja u dječjim ustanovama. Specijalist priznaje da je projekt trajao gotovo desetljeće zbog različitih okolnosti, poput otkrića još jedne kompletne zbirke povijesnih uzoraka u Frankfurtu 2019. godine. „Temeljna je lekcija da je proizvodnja znanstvenog znanja uvjetovana specifičnim političkim i povijesnim kontekstima“, sažeo je. „Ovaj međuovisni odnos s političkom moći mora se uzeti u obzir.“

Mali ukradeni životi

Među novim biografijama koje je projekt dokumentirao nalaze se priče poput one Ruth Borisch, djevojčice koja je ostavljena da umre od upale pluća kako bi joj se mozak poslao u laboratorij; one 12-godišnje Gerde Spohn, čija je obitelj uspjela premjestiti njezino tijelo u Berlin kako bi ga dostojanstveno pokopala, ne znajući da joj je mozak odstranjen; ili one blizanaca Wernera i Güntera Stelzera, ubijenih istog dana u dobi od 6 godina, a koje je Julius Hallervorden osobno secirao za komparativnu studiju.

Nakon što su prošli kroz dječje klinike i bili ubijeni, njihovi su mozgovi poslani u institute Društva Kaiser Wilhelm, koje je kasnije ponovno osnovano pod sadašnjim nazivom Društvo Max Planck i gdje su Hallervorden i njegovi učenici nastavili raditi, što je olakšalo daljnju upotrebu tih uzoraka.

„Vrlo reprezentativna priča je ona o Ursuli Kriescht, ubijenoj u plinskoj komori u dobi od 15 godina“, objašnjava Czech. „Nakon njezine smrti, mozak joj je fragmentiran i raspoređen među tri različite institucije: čim je pogubljena, njezin je mozak završio na različitim laboratorijskim stolovima, a objavljeno je nekoliko znanstvenih radova temeljenih na njemu.“ Ti raštrkani uzorci nastavili su se znanstveno iskorištavati: dr. Gertrud Soeken koristila je kriške Ursulinog mozga kako bi 1957. objavila studiju i prikrila njezino podrijetlo lažno pripisujući njezinu smrt upali pluća. Neki od tih uzoraka uključeni su u masovni pokop 1990., ali drugi su još uvijek pohranjeni u zbirkama instituta u Düsseldorfu sredinom 2026.

Glavni akteri u tim događajima, poput liječnika Juliusa Hallervordena i Huga Spatza, savršeno su dobro znali što rade i sudjelovali su na sastancima kako bi raspravljali o tome kako znanstveno iskoristiti tu priliku, ističe Czech. „Njihovo ponašanje je danas etički neprihvatljivo, ali nije bilo daleko od onoga što su mnogi liječnici tog vremena smatrali prihvatljivim: pribavljanje istraživačkog materijala gdje god je bio dostupan“, napominje.

Završetkom ove istrage, MPG priznaje da je pokop posmrtnih ostataka nacističkih žrtava korištenih u istraživanju 1990. “bio nepotpun” te namjerava ispraviti situaciju novim spomenikom. U Institutu Max Planck za psihijatriju, posmrtni ostaci 139 žrtava nacističkog režima koji još nisu pokopani pripremaju se za dostojanstven pokop na groblju Waldfriedhof. Spomenik koji tamo stoji od 1990. također će biti preuređen u mjesto sjećanja na sve žrtve.

Što ćemo s papirima?

Jedno otvoreno pitanje je što učiniti s istraživanjem objavljenim korištenjem ovog materijala. Prije svega, upozorava Czech, ključno je razbiti mit da je nedostatak etičkih granica doveo do velikih terapijskih napredaka. „Niti jedan tretman ili metoda terapije nije postignut zahvaljujući ovom istraživanju“, tvrdi. „Postojali su dokumentirani doprinosi u znanstvenim časopisima, ali nisu otvorena nikakva tajna vrata koja bi omogućila izvanredne medicinske proboje“, dodaje.

Članovi projekta raspravljali su o mogućnosti zahtjeva za povlačenje radova – iako bi to trebale zatražiti same institucije – ali Czech se zalaže za uključivanje upozorenja o njihovom podrijetlu. „Trebali bi biti navedeni u bazi podataka problematičnih djela“, kaže. „Ako nekome trebaju znanstvene informacije, može ih konzultirati, ali znajući da se temelje na žrtvama nacizma“, tvrdi. 

Kao dio ovog procesa restitucije, istrage su omogućile stvaranje javne baze podataka koja već uključuje imena i biografije gotovo 1900 žrtava (uz 1356 žrtava “eutanazije” postoji još 314 žrtava iz drugih skupina poput ratnih zarobljenika ili Židova pogubljenih u Poljskoj) kako bi rodbina i istraživači iz cijelog svijeta mogli konzultirati njihove dosjee.

Društvo Max Planck također je osnovalo predsjedničku memorijalnu komisiju, na čelu s Elisabeth Binder, direktoricom Instituta za psihijatriju Max Planck. Ova komisija uključuje izravno sudjelovanje potomaka žrtava i organizacija žrtava u koordinaciji preostalih pokopa. „Naš glavni cilj sada je transparentno postupati i uključiti sve dionike, posebno potomke žrtava“, kaže Binder. „Odavanje počasti žrtvama, objavljivanje njihove individualne sudbine i osiguravanje dostojanstvenog pokopa temeljni su aspekti ovog procesa.“

Izvor: El Diario