Kritičari su poseban fokus stavili na njegovu formulaciju u kojoj spominje jednog Boga oko kojeg su okupljeni Bošnjaci, pravoslavci i katolici. Zamjereno mu je i što je Srbe i Hrvate oslovio vjerskim terminima dok je za Bošnjake iskoristio nacionalno ime što se protumačilo kao izostavljanje nacionalnog identiteta

Burna polemika posljednjih se dana vodi na društvenim mrežama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nakon govora glumca Emira Hadžihafizbegovića na Ajvatovici, tradicionalnom okupljanju kod Prusca, koje se smatra jednim od najvećih dovišta u Europi.

– Bog je jedan u našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini. Oko toga jednog Boga okupljeni su i Bošnjaci, i pravoslavci, i katolici. Ovo je jedna lijepa zemlja i mi smo se danas skupili ovdje da domovini poželimo hajr – rekao je Hadžihafizbegović.

Dodao je da u Bosni ezani nikada nisu smetali zvonima, niti su zvona ikada smetala ezanima, ističući da je to suština Bosne i Hercegovine.

Nakon ovog njegovog obraćanja uslijedile su brojne reakcije, a dio javnosti otišao je i korak dalje, tražeći da se Hadžihafizbegoviću, koji od 2013. godine posjeduje i hrvatsko državljanstvo, ono oduzme.

Kritičari su poseban fokus stavili na njegovu formulaciju u kojoj spominje jednog Boga oko kojeg su okupljeni Bošnjaci, pravoslavci i katolici. Zamjereno mu je i što je Srbe i Hrvate oslovio vjerskim terminima dok je za Bošnjake iskoristio nacionalno ime što se protumačilo kao izostavljanje nacionalnog identiteta.

Nakon višednevne šutnje, glumac se oglasio opširnim priopćenjem u kojem se osvrnuo na cijeli slučaj, poručivši kako se obraća prijateljima i poštovateljima svog umjetničkog rada, a ne onima koji su, kako navodi, „po tko zna koji put, otvorili neuspješni lov na ‘moju glavu'“.

Na početku priopćenja ističe da je svjesno pričekao da se reakcije smire:

“Pustio sam da cijela hajka, pod kodnim nazivom „Ajvatovica“, fermentira i slegne se. U međuvremenu sam pokušao preboljeti ispadanje Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa Svjetskog prvenstva u SAD-u, Meksiku i Kanadi, kao i šokantnu vijest da nas je zauvijek napustio Zrinko Ogresta, moj veliki prijatelj i jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja. Počivao u miru Božjem, dragi moj Zrinko.

Ne zamjeram ni jednoj osobi koja me vrijeđala. Svima odgovaram Isusovim riječima: „Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine”, naveo je on.

Hadžihafizbegović potom govori o svojoj povezanosti s konjaništvom i Konjičkim klubom “SARA”, objašnjavajući da upravo iz tog konteksta treba promatrati i njegov govor na Ajvatovici.

“Vlasnik kluba, Amer Tarabar, u svojoj je ergeli udomio i mog konja Cezara. Kad god imam vremena, odlazim u klub gdje s još devet konjanika jašem bosanskim vrletima i uživam u jednim od najljepših prirodnih ljepota na svijetu.

Ajvatovica je mjesto bosanskohercegovačke i bošnjačke duhovnosti, mjesto Božje milosti i snage molitve, staro 516 godina. Takvo svetište svojevrsna je paradigma Međugorja ili, primjerice, manastira Ostrog. Dedo Ajvaz četrdeset je dana molio Boga da se, zbog suše i nedostatka vode od kojih je narod toga kraja patio, razdvoji velika stijena i da poteče voda. I potekla je prije 516 godina.

Dio povijesnog protokola posjete Ajvatovici čine konjanici iz cijele Bosne i Hercegovine. Ove godine bilo nas je oko tri stotine. Bila je to impresivna slika”, rekao je on.

Naglašava kako je njegov govor bio upućen upravo konjanicima te odbacuje drugačija tumačenja.

“Moj govor na skupu izričito je imao kontekst obraćanja konjanicima – od strane konjanika. Nikakav drugačiji. Ponosan sam na taj govor. To je bila oda multietničnosti i ljubavi među različitim narodima koji stoljećima žive zajedno. Tog su dana zajedno jahali Hrvati, Srbi i Bošnjaci iz raznih konjičkih klubova diljem Bosne i Hercegovine.

Međutim, nekome je i to zasmetalo. Kao što im smeta svako harmoniziranje odnosa u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Kao što im smeta pet Hrvata i Srbin Lukić s rukom na srcu dok se intonira himna Bosne i Hercegovine u početnoj postavi nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu – akcentirao je Hadžihafizbegović.

Podsjeća kako su ga “prije trideset godina šovinisti s raznih strana stavili na odstrel samo zato što sam 1996. godine izgovorio dvije rečenice koje ponavljam svih ovih trideset godina, a izgovorio sam ih i ove godine na Ajvatovici”.

– Prva glasi: „U Bosni i Hercegovini postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne.“

Druga: „U Bosni i Hercegovini stoljećima nikada ezani s džamija nisu smetali crkvenim zvonima, niti su crkvena zvona smetala ezanima s džamija.“

Je li to negiranje naroda? Je li to narativ koji dijeli ili, naprotiv, slavi ljepotu života među različitim narodima?”, potcrtao je on.

U nastavku reagiranja osvrće se na, kako kaže, dugogodišnje napade kojima je izložen zbog javno izrečenih stavova.

“Matrica u kojoj živimo ima samo jedan cilj – tiranizirati istinu i „izvaditi joj srce“. Zato glavni junak u mom autorskom projektu „Sve je do nas“ izgovara rečenicu: “Što sam više saopćavao istinu, sve sam bliže bio ludnici.“

Planetarna borba demona i anđela doživljava svoj vrhunac, a tu borbu bjelodano gledamo i osjećamo i na prostorima na kojima naši narodi stoljećima žive. Moja generacija odrasla je, između ostalog, na američkim filmovima koji baštine jednu dramsku situaciju i rečenicu koja je postala gotovo filmski arhetip. Kada američka policija, CIA ili FBI hapse nekog kriminalca, ubojicu ili terorista, stavljajući mu lisice na ruke, glasno izgovaraju: „Sve što kažete može i bit će upotrijebljeno protiv vas.“

Mene ta sudbina, zbog nepatvorenog iznošenja istine, prati već punih trideset godina”, izjavio je on.

Osvrnuo se i na zahtjeve da mu se oduzme hrvatsko državljanstvo.

“Ne mogu se oteti dojmu da bi me moji mrzitelji napadali čak i kada bih na društvenim mrežama objavio recept za dobru tortu ili rižoto, ili kada bih govorio o kvaliteti mekousne neretvanske pastrve ili smuđa. I tada bi, vjerojatno, pronašli elemente za oduzimanje državljanstva.

No, srećom, državljanstvo ne izdaju petparački portali, nego država”, rekao je Hadžihafizbegović.

U završnom dijelu priopćenja podsjetio je na svoju profesionalnu karijeru u hrvatskoj kulturi, brojne nagrade te okolnosti pod kojima je stekao hrvatsko državljanstvo.

“Na tri kontinenta i na četrnaest prestižnih svjetskih filmskih festivala osvojio sam devetnaest Grand Prix nagrada za najboljeg glumca, i to za glavne uloge u hrvatskim filmovima. Dobitnik sam triju Zlatnih arena u Puli, Gaveline nagrade, nagrade na Marulovim danima u Splitu te laureat velikog riječkog kazališnog festivala. Uz sve to, dobitnik sam i Zlatnog lava u Veneciji, u programu Orizzonti, za glavnu ulogu u hrvatskom filmu „Takva su pravila“ redatelja Ognjena Sviličića.

Na prijedlog Ministarstva kulture Republike Hrvatske, temeljem članka 12. Ustava Republike Hrvatske, kao građaninu od interesa za Republiku Hrvatsku, 2013. godine dodijeljeno mi je hrvatsko državljanstvo. Ponosan sam na njega i zahvaljujem svima koji su prepoznali moj doprinos hrvatskoj kulturi. Dobitnik sam i Nazorove nagrade, najvišeg kulturnog priznanja koje dodjeljuje Republika Hrvatska.

Eto, ukratko, povijesti mog hrvatskog državljanstva.

Od sedamdeset igranih filmova koje sam snimio u svojoj karijeri, čak devetnaest snimio sam za hrvatsku kinematografiju”, podsjetio je glumac.

Priopćenje završava porukom da ga u Hrvatskoj očekuju novi profesionalni angažmani te zahvalom roditeljima i Bogu.

“PPisao bih još, ali pakiram stvari. Ujutro letim za Zagreb. Čeka me novi film u Hrvatskoj, Pulski filmski festival, nova kazališna predstava u jednom zagrebačkom teatru i turneja po Istri s monodramom „Sve je do nas“. Puno je posla. Ovo priopćenje završavam ogromnom zahvalnošću Bogu i svojim roditeljima, koji su me zajedno odgajali da volim, a ne da mrzim”, poručio je Emir Hadžihafizbegović.