Dok se približava 11. juli, vrijedi se zapitati koliko pažnje posvećujemo ljudima koji u Republici Srpskoj žive tokom cijele godine, daleko od kamera i godišnjica.

Svake godine početkom jula Bosna i Hercegovina, ali i veliki dio svijeta, ponovo izgovara isto obećanje. “Da se nikada ne zaboravi.” Društvene mreže ispune se fotografijama bijelih nišana u Potočarima. Mediji danima objavljuju dokumentarce, svjedočenja, analize i priče preživjelih. Političari dolaze, polažu cvijeće, drže govore i ponavljaju dobro poznate poruke o miru, pravdi i odgovornosti, i odlaze.

A onda prođe 11. juli.

Kamere se ugase. Kolone automobila napuste Potočare. Televizijske ekipe odu. Društvene mreže okupiraju neke druge teme. I Srebrenica ponovo postane grad o kojem se govori tek naredne godine.

Možda je upravo zato vrijeme da sebi postavimo neugodno pitanje.

Koliko se Srebrenice sjetimo preostalih 364 dana u godini?

Jer Srebrenica nije samo mezarje. Nije samo komemoracija. Nije samo mjesto na kojem se jednom godišnje okupljamo da bismo pokazali pijetet prema žrtvama genocida.

Srebrenica je grad u kojem ljudi danas žive. I nije sama. Uz Srebrenicu tu su i Prijedor, Foča, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Novo Goražde, Vlasenica i brojna druga mjesta u kojima Bošnjaci svakodnevno pokušavaju graditi normalan život. Odgajaju djecu, otvaraju firme, obrađuju zemlju, obnavljaju kuće i pokušavaju ostati na prostoru s kojeg su nekada protjerivani.

Posjete povratnicima

Njihova borba nije završila potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Samo je promijenila oblik.

Posljednjih sedmica Bosna i Hercegovina ponovo je svjedočila vijestima koje su izazvale veliku pažnju javnosti. Policija Republike Srpske u više slučajeva postupala je zbog isticanja zastave Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima. Povratnicima su oduzimane zastave, izdavani prekršajni nalozi, a u javnosti su se pojavile fotografije i videosnimci policijskih intervencija koje su izazvale brojne reakcije.

Istovremeno je Vlada Republike Srpske usvojila prijedlog izmjena Krivičnog zakonika kojim se predviđaju kazne zatvora za javno isticanje određenih simbola povezanih s Armijom Republike Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na to kako će se završiti zakonodavni postupak, jedno pitanje ostaje. Gdje smo mi bili dok su se sve te stvari dešavale? Naravno, reagirali smo. Napisali smo nekoliko statusa. Podijelili nekoliko vijesti. Možda pogledali neku televizijsku emisiju. A onda nastavili dalje. To je možda i najveći problem našeg društva. Mi smo naučili da se uznemirimo na jedan dan. Ali nismo naučili da budemo prisutni. I ovo se više odnosi na institucije koje imaju veću odgovornost prema ovome nego građani koji ustvari mogu manje toga uraditi.

Kada se približi 11. juli, hiljade ljudi krenu prema Potočarima. Marš mira okuplja ljude iz cijelog svijeta. To je važno i potrebno. I svi iz državnih nivoa su tu. Ali koliko nas će mjesec dana kasnije otići u Srebrenicu bez kamera, bez političkih delegacija i bez medijske pažnje? Koliko će ministara, zastupnika sjesti u automobil i otići u Prijedor da razgovara s povratnicima? Koliko će nas posjetiti Foču ili Višegrad samo zato da pokažemo ljudima koji tamo žive da nisu sami? Koliko djece iz Sarajeva, Tuzle, Zenice ili Bihaća je ikada organizovano posjetilo mjesta iz kojih su njihovi sunarodnjaci protjerani? Koliko škola, univrziteta, državnih institucija uopće organizuje takve posjete?

Često govorimo da ne smijemo dozvoliti da se zaboravi genocid. Ali zaborav ne počinje onog trenutka kada prestanemo govoriti o prošlosti. Zaborav počinje onda kada prestanemo gledati ljude koji danas žive na tim prostorima. Bošnjaci u Republici Srpskoj nisu samo čuvari mezarja. Oni nisu samo statistika. Nisu ni politički argument koji će neko iskoristiti pred izbore. To su ljudi koji svako jutro vode djecu u školu, odlaze na posao, otvaraju prodavnice, obrađuju njive i pokušavaju živjeti dostojanstveno.

Njihova svakodnevnica mnogo je manje prisutna u javnosti nego njihove godišnjice. A možda bi trebalo biti upravo suprotno. Jer ako želimo da se tragedije nikada ne ponove, onda moramo pokazati interesovanje za život, a ne samo za smrt.

Posebno zabrinjava činjenica da mnogi mladi ljudi u Federaciji Bosne i Hercegovine gotovo nikada nisu bili u Srebrenici osim na ekskurziji ili komemoraciji. Još manje ih je posjetilo Prijedor, Foču ili Višegrad. Mnogi znaju šta se tamo dogodilo. Ali vrlo malo njih zna kako se tamo živi danas. Ne znaju koliko djece pohađa nastavu, koliko se ljudi vratilo, s kakvim se izazovima suočavaju, šta ih raduje.

A upravo u tome leži razlika između sjećanja i odgovornosti. Sjećanje jeste važno, ali odgovornost je još važnija. Jer odgovornost znači da ne čekamo juli kako bismo govorili o ljudima koji žive u Republici Srpskoj. Odgovornost znači da njihove probleme smatramo i svojim problemima, da njihovu sigurnost doživljavamo kao pitanje cijele države, da njihovu djecu ne posmatramo kao “njihovu”, nego kao našu.

Kultura jednodnevnog sjećanja

Možda zvuči grubo, ali ponekad se čini da smo razvili kulturu jednodnevnog sjećanja. Jedan dan tuge. Jedan dan emocija. Jedan dan fotografija. A onda jedanaest mjeseci tišine. Možda je to i normalno mada se pogleda šta smo sve preživjeli pa smo jednostavno “navikli”.

Naravno da postoje ljudi koji cijele godine rade, pomažu povratnicima, ulažu u Srebrenicu, organizuju projekte i bore se za prava ljudi u Republici Srpskoj. Ali jesu li oni pravilo ili izuzetak?

Srebrenica nije samo lekcija iz historije. Ona bi trebala biti i lekcija o odgovornosti. Jer najveća počast žrtvama nije samo proučiti Fatihu nad njihovim mezarima. Najveća počast je učiniti sve da oni koji su ostali imaju osjećaj da nisu zaboravljeni. Da nisu sami, da neko misli na njih i kada nema kamera.

Možda upravo zato ovog jula ne bismo trebali sebi obećati samo da ćemo doći u Potočare. Možda bismo trebali obećati da ćemo se u Srebrenicu vratiti i u augustu. I u oktobru, februaru. Da ćemo otići u Prijedor, u Foču, u Višegrad, u Zvornik.

Da ćemo upoznati ljude o kojima govorimo.

Jer Bosna i Hercegovina neće biti jača zato što smo još jednom održali dostojanstvenu komemoraciju. Biće jača onda kada ljudi koji danas žive u Srebrenici, Prijedoru ili Foči budu osjećali da iza njih stoji cijela država, a ne samo jedan datum u kalendaru. Ako smo iz genocida išta naučili, onda je to da šutnja i ravnodušnost nikada nisu saveznici pravde.

Zato 11. juli ne smije biti kraj našeg sjećanja. On bi trebao biti početak naše odgovornosti.