Zemlje Istočne Evrope kontrolisale su briselsku agendu od 2022. godine. Sada bi se to moglo promijeniti s pojavom novih, urgentnijih prioriteta

U noći 24. februara 2022. godine, kada su se šefovi država i vlada sastali na vanrednoj sjednici u Briselu, samo nekoliko sati nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu punog obima, nešto se prelomilo u sali. Ravnoteža moći, legitimitet i uticaj potpuno su se promijenili. Zemlje Istočne Evrope, koje su godinama upozoravale na prijetnju iz Moskve i optuživale zapadne lidere za naivnost i neiskustvo, konačno su dočekale da se njihova riječ sluša. Bio je to uspon „istočnog konsenzusa“ u kojem su njihova vizija i politička volja dobile ogromnu težinu.

Od tada se Evropska unija značajno promijenila. Usvojila je stratešku viziju skrojenu po mjeri svog istočnog krila, praktično eliminisala energetsku zavisnost od Rusije, dok su države članice dramatično povećale izdatke za odbranu. Unija je prihvatila narativ o opstanku koji je mnogo bliskiji grupi članica koje su drugu polovinu 20. stoljeća provele pod sovjetskom dominacijom. Grupa teritorijalno malih država, poput Estonije, Latvije i Litvanije, zajedno s težim i iskusnijim akterima poput Poljske i Finske, počela je gurati cijeli blok preko dotadašnjih granica.

Ranija vizija Francuske i Njemačke, koja se bazirala na dijalogu i ekonomskoj saradnji s Rusijom, potpuno je diskreditovana. Normandijski format, okvir koji je Pariz osmislio nakon ruske agresije na Ukrajinu 2014. godine, ne samo da je podbacio u svom cilju, već je u očima Istoka ojačao Moskvu i olakšao konačni napad 2022. godine. Bilo je vrijeme za radikalnu promjenu kursa.

Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije i izuzetno vješta politička operativka, odlučila je predvoditi tu promjenu, vezujući drugu polovinu svog prvog mandata i borbu za reizbor upravo za ovaj dogovor. Kada je Ukrajina, samo nekoliko dana nakon početka rata, poslala zahtjev za članstvo u Brisel, njemačka političarka je, u očima mnogih evropskih prestonica, pokazala imprudentan entuzijazam prema mogućnosti da Kijev jednog dana uđe u EU.

Istočnoevropske zemlje su istovremeno proširile svoju moć unutar institucija. Primjera radi, Kaja Kallas, bivša premijerka Estonije i vjerovatno najoštrija kritičarka Rusije u Evropskom savjetu, izabrana je za visoku predstavnicu Unije za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku, dok je Poljak Piotr Serafin, čovjek od najvećeg povjerenja premijera Donalda Tuska, dobio izuzetno moćan resor budžeta. Tokom cijelog ovog perioda, svaka debata bila je prožeta pitanjem Ukrajine. Svaki govor predsjednice Komisije rotirao je oko Kijeva, a u svakoj interakciji s međunarodnim partnerima, EU je trošila ogroman politički kapital promovišući svoj pogled na rusku agresiju.

Ovaj „istočni konsenzus“ i dalje se nalazi u srcu evropske politike, ali zamah polako počinje slabiti. Inercija historijskih događaja, čvrst stav američke administracije Joea Bidena koja je usmjeravala evropsko djelovanje, kao i opšta ekonomska situacija, do sada su potiskivali otpore i disonantne tonove. Neke od zemalja koje su najudaljenije od istočnih interesa izašle su iscrpljene iz koronakrize i mukotrpnih pregovora o historijskom Fondu za oporavak, finansiranom masovnim izdavanjem zajedničkog duga. Tada je bio red na druge da pišu historiju.

Kako je vrijeme odmicalo od tog februara 2022. godine, homogenosti je doprinijela i činjenica da su se rijetki pojedinci koji su se bunili protiv tog konsenzusa, poput Viktora Orbána, dojučerašnjeg premijera Mađarske, i Roberta Fica, premijera Slovačke, pozicionirali kao bliski saveznici Kremlja, što je samo pojačalo koheziju ostatka Evropske unije. Evropljani su iskoristili ukrajinsku krizu da održe jedinstvo i navigiraju kroz protekle četiri godine.

Međutim, mnogi spoljni uslovi koji su omogućili ovaj istočni konsenzus počinju nestajati, a politički i ekonomski ciklus mijenja smjer vjetra. Kada je italijanska premijerka Giorgia Meloni proteklog vikenda poslala pismo Ursuli von der Leyen tražeći suspenziju fiskalnih pravila za troškove povezane s energetskom krizom, izazvanom američko-izraelskim ratom protiv Irana, italijanska liderka nije uputila samo običan zahtjev. Postavila je direktno pitanje predsjednici Komisije: zašto su pravila suspendovana za potrošnju na odbranu i bezbjednost, ali ne i za ovu stavku koja takođe ima direktan uticaj na građane?

Politički kapital u Evropi je ograničen i svaka država članica ljubomorno čuva svoj dio. Kada nema previše žarišta, EU može lako usmjeriti sav svoj politički kapital na jedno pitanje, generirajući jedinstvo, makar i prećutno. Sada, s otvaranjem višestrukih frontova, krizom na Bliskom istoku koja podiže cijene u nebo, i konfliktima izvan Ukrajine koji snažno utiču na javno mnijenje, poput onog između Izraela i Palestine, te Amerikom koja se dramatično promijenila pod Donaldom Trumpom, svaka vlada povlači kočnicu. Meloni u svom pismu jasno pokazuje da se vremena mijenjaju. To ne znači da se nova zajednička pozicija prema Rusiji urušava, jer se to ne dešava, već da prestonice počinju preusmjeravati politički kapital prema sopstvenim prioritetima i hitnim unutrašnjim pitanjima.

Postoji još dokaza i razloga za ovu tezu, a Sjedinjene Države su jedan od njih. Istočnoevropske zemlje imaju radikalno drugačije interese od zapadnih. Sve članice NATO-a razumiju da je američko prisustvo ključno, ali u trenutnoj situaciji nivoi alarma nisu isti. Za Poljsku i baltičke države, američko prisustvo na istočnom boku je na samom vrhu liste prioriteta, dok je cijena koja se za to plaća sekundarna. Zapadne zemlje, s druge strane, nisu spremne dati blanko ček.

Takođe, debate koje su se do sada izbjegavale, poput procesa pristupanja Ukrajine, sada postaju javne. Mnoge države članice nisu pretjerano entuzijastične oko integracije Kijeva i s dozom zabrinutosti posmatraju pokušaje Brisela i Berlina da pronađu „inovativne ideje“ za ubrzanje ulaska Ukrajine u klub. Do sada su ove zemlje mogle izbjegavati tu temu, ali u trenutnom okviru potencijalnih mirovnih pregovora za Ukrajinu, to pitanje postaje nezaobilazno.

Još jedno osjetljivo pitanje koje komplikuje apsolutnu dominaciju istočnog narativa jeste sve prisutnija ideja da će EU, prije ili kasnije, morati pregovarati s Kremljom. Nakon četiri godine potpunog kontroliranja diskursa, pojedine istočne prijestolnice, poput Talina, ukopale su se u pozicije koje se sada smatraju previše maksimalističkim. Čvrstina i vizija koje su ranije ojačale ulogu istočnih zemalja sada počinju postojati prepreka za druge. Činjenica da Finska, na primjer, već poziva na napredak u ovom pitanju, demonstrira da se pukotine u istočnom konsenzusu više ne mogu skrivati.

Ako postoji stvar koja može otrovati atmosferu, to je novac, naročito u Briselu. Pregovori o Višegodišnjem finansijskom okviru (MFF), odnosno višegodišnjem budžetu Evropske unije za period od 2028. do 2034. godine, biće još jedan eklatantan primjer ove frakture. Tamo se delegacije bore za svaki euro, prioriteti postaju svetinja, a prostor za prepuštanje narativa drugima drastično se smanjuje. Ukrajina i sve povezano s odbranom ostaju izuzetno važni, ali prestonice poput Pariza ili Madrida teško da će pristati na unutrašnje političke potrese kako bi se više sredstava alociralo na istok. Jer, raspoloživi novac je veoma ograničen i suština je u tome gdje će biti usmjeren. Ovi pregovori su najozbiljniji trenutak na evropskoj agendi; tamo se zarobljenici ne odvode, a ustupci se ne daju besplatno. Bukvalno sve ima svoju cijenu.

Ekonomski aspekt je ključan kada se posmatra šira slika. Za istočnoevropske zemlje, sa njihovim apsolutnim prioritetom na bezbjednosti, ova situacija naslanja se na dugi period spektakularnog poboljšanja materijalnih uslova njihovih građana od ulaska u EU 2004. godine. Prije dvadeset i dvije godine, raspoloživi dohodak domaćinstava u novoprimljenim zemljama iznosio je samo 34% u odnosu na deset najbogatijih zemalja ostatka Unije, dok je 2023. godine dosegao 62%. To je odlična vijest jer predstavlja priču o uspješnoj konvergenciji.

Međutim, druga strana medalje jeste da i ostale države članice moraju osigurati narativ o ekonomskom poboljšanju za svoje građane. Italija je vjerovatno najočitiji primjer, gdje se akumuliralo skoro dvije decenije ekonomske stagnacije. Za razliku od Istoka, tamo ne postoji argument da se proces ekonomskog poboljšanja pauzira kako bi se fokus stavio na bezbjednost i odbranu, jer se zapravo nema šta pauzirati.

Debata o konkurentnosti je urgentna za Evropsku uniju u cjelini, ali za neke je hitnija nego za druge. Njemačka, koja je takođe značajno povećala svoj budžet za odbranu, iz prve ruke svjedoči deindustrijalizaciji i potiskivanju svoje ekonomije pod pritiskom kineske konkurencije. Italija proživljava decenije stagnacije. Španija, koja je profitirala od petogodišnjeg perioda izvanrednih evropskih fondova, suočiće se s potrebom da u narednim godinama usvoji kontrakcionu fiskalnu politiku.

Uticaj Istoka na unutrašnju politiku EU neće nestati. To je pitanje geografije: Evropa se okrenula ka istoku i odatle nema povratka. Oni će nastaviti da vrše ogroman uticaj na spoljnu politiku i zadržaće visoke pozicije u evropskim institucijama, vjerovatno čak i važnije nego što ih imaju sada. Ipak, gotovo apsolutna kontrola nad narativom i agendom, u kojoj su uživali od 2022. godine pa sve do danas, teško da će se još dugo održati.

IZVOR: El Confidencial