Tako smo se danas našli u situaciji da Sjedinjenje Američke Države više nikome ništa ne garantiraju, ponajmanje Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, a patriotske i državotvorne snage, koje su sačuvale Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, sad su marginalizirane bez adekvatnih institucionalnih poluga da je same zaštite. Ovo otvara prostor ne samo da se Bosnom i Hercegovino ponovo trguje i trampi na nekim bilateralnim razgovorima već i da se, za razliku od 1992. godine, ovaj put to radi bez bilo kakvog utjecaja i učešća njenog većinskog naroda

Jedna od najpoznatijih anegdota o Drugome svjetskom ratu tiče se podjele “sfera utjecaja” u Evropi između Winstona Churchilla i Josipa Staljina. Prilikom sastanka u Moskvi, oktobra 1944. godine, Churchill i Staljin poveli su razgovor o poslijeratnoj ravnoteži moći u istočnoj Evropi, pa je Churchill, prema svjedočenju iznesenom u svojim memoarima, predložio podjelu utjecaja koristeći običan komad papira.

Churchill je, želeći da brzo riješi stvar, napisao procente koji su označavali koliko utjecaja bi u različitim balkanskim državama imao Sovjetski Savez a koliko zapadne sile (Britanija i SAD):

Rumunija: – 90% Sovjeti, 10% Zapad
Grčka – 90% Zapad, 10% Sovjeti
Jugoslavija – 50%–50%
Mađarska – 50%–50%
Bugarska – 75% Sovjeti, 25% Zapad

Zatim je papir gurnuo prema Staljinu, koji ga je pogledao, uzeo svoju plavu olovku, stavio veliki paraf i vratio ga nazad. “Da se sve to riješi nije bilo potrebno više vremena nego da se napiše”, objavio je Churchil u svojim memoarima.

Britanski premijer poslije je taj trenutak opisao kao zastrašujuće neformalan, napisavši kako je pitao Staljina: “Zar nije prilično cinično da smo o ovako krupnim pitanjima, sudbonosnim za milione ljudi, odlučili na tako ležeran način?”, te mu zatim predložio “Hajde da spalimo papir!”

Ali Staljin mu je navodno rekao: “Ne, sačuvajte ga.”

Ovaj trenutak, kasnije nazvan “sporazum o procentima”, simbolizirao je brutalni pragmatizam ratne diplomatije. Iako sporazum nije bio služben i nije uključivao Amerikance (Franklin D. Roosevelt nije bio prisutan), odražavao je surovi realpolitički pristup koji je oblikovao poslijeratnu sudbinu istočne Evrope i desetina miliona njenih građana.

Ova anegdota savršeno prikazuje surovi, transakcijski način kojim su tadašnje “velike sile” odlučivale o sudbinama tuđih država i drugih naroda – uz piće i nekoliko zapisanih brojeva.

A upravo je transakcionalizam riječ koja se najčešće upotrebljava kako bi se opisao pristup američkog Predsjednika Donalda Trumpa, ne samo diplomatiji već politici uopće.

Transakcionalizam odbacuje vođenje politike na osnovu apstraktnih vrijednosti te ih smatra štetnim za nacionalne interese a bilo kakve historijske veze između država smatra sekundarnim. Takva vrsta politike ne priznaje diktat nekog nepovredivog međunarodnog poretka, gnuša se velikih strateških planova, izbjegava i bilo kakve dugoročne strateške obaveze u vanjskoj politici te je sklona bilateralnim dogovorima i konkretnim transakcijama, slučaj po slučaj. Donald Trump tipični je predstavnik takve političke kulture kojoj neki analitičari nalaze korijene u njegovoj ranijoj poduzetničkoj karijeri.

S druge strane, predsjednik Rusije Vladimir Putin predstavnik je političke kulture koja pad sovjetskog imperija (ne i društvenog uređenja) smatra civilizacijskom katastrofom za Rusiju, te se vodi politikom tretiranja “postsovjetskog prostora”, naročito država s kojima Rusija graniči, kao “bliskog inostranstva”. Za Putina je očuvanje utjecaja u takvim državama jedan od osnovnih spoljnopolitičkih prioriteta, toliko važnih da je spreman za njih i ratovati.

Stoga se nije čuditi da je nakon nedavnog telefonskog razgovora između Trumpa i Putina došlo do oštrog zaokreta u američkom odnosu spram ruske agresije na Ukrajinu.

Trump je odmah nakon ovog razgovora izjavio kako ne smatra praktičnim da Ukrajina postane članica NATO-a, da bi zatim nastup američkog ministra odbrane Petea Hegsetha na sastanku NATO-a u Briselu dodatno potvrdio novi američki pristup rusko-ukrajinskom ratu. Hegseth je tom prilikom naglasio da ne samo da neće biti članstva u NATO-u za Ukrajinu već da neće biti ni američkih trupa u Ukrajini, da se Ukrajina više neće moći osloniti na američku vojnu pomoć te najgore od svega, da Ukrajina ne može ostati u svojim priznatim granicama od prije 2014. godine.

Ovakvi stavovi predstavljaju potpuni zaokret od politike prethodne administracije Sjedinjenih Američkih Država.

Sve ovo, kao i činjenica da Trump i njegova administracija ne smatraju za shodno da u pregovore pozovu i uključe Ukrajinu, državu o čijoj sudbini i granicama se pregovara, pokazuje da se na sceni ponovo “sporazum o procentima”, otvoreni i brutalni pragmatizam “velikih sila” koji se više ne trudi kriti iza paravana međunarodnog poretka. Mali i slabi više nemaju mjesta za stolom velikih i moćnih, oni postaju neko od posluženih jela na stolu.

To nisu dobre vijesti za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake. Pogotovo u svjetlu američkog toleriranja, pa čak i pomaganja genocida koji Izrael provodi u Gazi, Trumpove namjere da etnički očisti Gazu od Palestinaca te činjenice da je dosadašnjoj američkoj politici spram Bosne i Hercegovine prioritet bio “očuvanje mira”, ali tako što je istovremeno garantirala nepovredivost granica Bosne i Hercegovine i potpuno neutralizirala i “kastrirala” one snage koje su je i koje bi je mogle očuvati same, bez američke pomoći.

Tako smo se danas našli u situaciji da Sjedinjenje Američke Države više nikome ništa ne garantiraju, ponajmanje Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, a patriotske i državotvorne snage, koje su sačuvale Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, sad su marginalizirane bez adekvatnih institucionalnih poluga da je same zaštite. Ovo otvara prostor ne samo da se Bosnom i Hercegovino ponovo trguje i trampi na nekim bilateralnim razgovorima već i da se, za razliku od 1992. godine, ovaj put to radi bez bilo kakvog utjecaja i učešća njenog većinskog naroda, baš kao 1878, 1918. ili 1939. godine.

(Fotografija: Hina/EPA )