Proteklog vikenda su u središtu Zagreba, pod pokroviteljstvom radikalnih američkih fondacija i domaćih ultrakonzervativaca, ponovo iscrtavane karte za komadanje Bosne i Hercegovine. Sablasni duhovi Karađorđeva ’90-ih i sporazuma Cvetković-Maček ’30-ih nisu stvar prošlosti, skup nazvan Tradfest, koji je okupio MAGA ideologe, proračunske desničare i apologete Vučićevog režima, opasan je pokušaj geopolitičkog inženjeringa na kojem je predstavljena vizija trećeg entiteta koji ne dira ni pedlja teritorije entiteta Republika Srpska ali istovremeno getoizira bošnjački narod

Historija se, kažu, ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. No, ono što se proteklih dana odvijalo u srcu Zagreba, na konferenciji Tradfest, nadrasta okvire farse i poprima obrise mračnog geopolitičkog inženjeringa. Pod egidom “tradicije” i “obiteljskih vrijednosti”, uz logističku i ideološku potporu američke ekstremne desnice utjelovljene u Heritage Foundationu, zaigralo se otvorenih karata. I to doslovno. Osnovna teza zagrebačkog skupa, umotana u pseudoznanstveni diskurs, bila je zlokobna: Bosna i Hercegovina je “neuspjela država”, a jedini lijek je njezina konačna teritorijalna disekcija.

Ovaj skup u zagrebačkom hotelu Dubrovnik nije bio tek marginalno okupljanje religioznih fanatika, klečavaca ili lokalnih populista poput Nine Raspudića ili Nikole Grmoje. Prisustvo Domagoja Kneževića, posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova Hrvatske, dalo je ovom događaju opasan državni legitimitet.

No, ključna opasnost leži u ideološkom uvozu MAGA doktrine koju predvodi Brian Brown. Čovjek koji usred Zagreba učestvuje u predstavlanju projekta zvanog “treći entitet” u isto vrijeme služi kao apologet režima Aleksandra Vučića u Srbiji. To razotkriva suštinu nove desničarske internacionale. To je savez koji ne poznaje moralne skrupule, već isključivo interesnu sferu u kojoj se Bosnu I Hercegovinu tretira kao plijen, a bošnjački narod kao suvišni element kojeg treba svesti na enklavu, nešto poput evropskog pojasa Gaze kojem će baš oni iscrtati žute linije. Onako kako to Netanyahu radi u Gazi i sada i u Libanu.

Političke ideje predstavljene u Zagrebu ne nude stabilnost, već vode izravno u palestinizaciju Bošnjaka. Karta koja je javno predstavljena, zanimljivo, precizno zaobilazi svaku stopu entiteta Republika Srpska, u taj se Dodikov dominion ne dira, čak ni u mjesta u kojima su do agresije Hrvati bilio većina. U isto vrijeme, komada se teritorija entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Time se šalje nedvosmislena poruka: srpski secesionizam je za njih gotova i nedodirljiva stvar, dok će se hrvatski apetiti namiriti stvaranjem vlastitog entiteta a ono što ostane bit će bošnjački geto, izolirani otoka u srcu Europe lišen svake stvarne političke budućnosti.

To nije vizija federalizma po uzoru na Belgiju, kako je to cinično sugerirano sa skupa, to je vizija aparthejda u kojem se jedan narod sabija u nepovezane “rezervate”, okružen neprijateljskim entitetima koji koordiniraju svoje poteze s Moskvom i MAGA ideolozima iz Washingtona.

Uloga Maxa Primorca i Briana Browna u ovom procesu nije nimalo slučajna. Primorac, sin emigranta s korijenima u Pavelićevom pokretu, danas djeluje iz laboratorija Heritage Foundationa, zaslužnog za radikalni zaokret američke politike prema Balkanu. Njegove višegodišnje analize o “neuspjeloj državi” i potrebi za ukidanjem visokog predstavnika nisu ništa drugo do intelektualna priprema za konačni udar na suverenitet BiH. Kada takvi kadrovi, s iskustvom iz State Departmenta i Iraka, počnu crtati karte po zagrebačkim hotelima, onda stvari postanu ozbiljne, sa osnovanom sumnjom da je riječ o operativnom planu a ne dbevnopolitičkom naglabanju.

Brian Brown, kao globalni promotor “obitelji”, zapravo promovira obitelj autokrata, od Budimpešte do Beograda. Njegova podrška Vučiću, kojeg naziva uzorom od kojeg SAD mogu učiti, dok istovremeno u Zagrebu potpiruje hrvatski separatizam, ukazuje na stvaranje osovine koja Bosnu vidi kao prostor za “konačno rješenje”. U tom rješenju, Bošnjaci su osuđeni na sudbinu naroda bez prostora, stiješnjeni između dva ekspanzionizma koji su, unatoč povijesnim sukobima, uvijek nalazili zajednički jezik kada je u pitanju podjela Bosne.

Palestinizacija ovdje nije samo metafora za gubitak teritorija; to je proces sistematskog dehumaniziranja jednog političkog naroda, svođenje njegove opstojnosti na humanitarno pitanje unutar zidina koje iscrtavaju desničarski ideolozi.

Znakovito je, ali i duboko porazno, analizirati listu govornika koji su pod svodovima hotela Dubrovnik krojili sudbinu Bosne i Hercegovine. Na sceni su se izmijenili hercegovački desničari i apologeti podjela, redom udomljeni na državnim proračunima ili unutar institucija koje se financiraju novcem poreznih obveznika onih istih građana čiju budućnost sada stavljaju na kocku. Dok Nino Raspudić i Boris Havel teoriju o “trećem entitetu” pakiraju u celofan akademskog diskursa, a Zoran Krešić je uokviruje u medijski narativ, postaje jasno da se radi o homogenoj skupini. Njihov dijalog s američkim jastrebovima poput Jamesa Carafana ili Raymonda Ibrahima, koji na BiH gledaju isključivo kroz prizmu “civilizacijskog sukoba” kršćanstva i islama, razotkriva svu opasnost ovog skupa. Za te “hercegovačke proračunske vizionare”, današnja Bosna nije država živih ljudi, već poligon za ostvarenje davno poraženih separatističkih snova.

Glas razuma nasuprot radikalizmu stigao je iz Hrvatskog sabora od zastupnika Armina Hodžića, koji je Tradfest prokazao ne kao akademsku raspravu, već kao opasan pokušaj instaliranja secesionističkog narativa Milorada Dodika u samo političko središte Zagreba. Hodžić ispravno detektira apsurdnost skupa: dok se u srcu Europe smatra nezamislivim da jedna država organizira konferencije o “teritorijalnoj reorganizaciji” druge, Zagreb postaje poligon za marginalne skupine koje pod krinkom brige za Hrvate zapravo paktiraju s onima koji su sankcionirani zbog rušenja ustavnog poretka BiH. Njegova je poruka nedvosmislena, povezivanje “hrvatskih pozicija” s Heritage fondacijom, istom onom organizacijom koja je lobirala za ukidanje sankcija Dodiku, razotkriva Tradfest kao instrument radikalne desnice čiji je jedini cilj posijati sjeme razdora između dvije države i gurnuti cijelu regiju u atmosferu napetosti i nestabilnosti.

Zagrebački Tradfest pokazao je da ideje podjele nisu umrle s padom Berlinskog zida niti s potpisivanjem Daytona. One su samo mutirale, prilagođavajući se novom jeziku “identitetskih politika” i “borbe protiv progresivizma”. Vice Batarelo i njegova udruga Vigilare, financirani iz mutnih međunarodnih izvora, koriste Bosnu i Hercegovinu kao poligon za isprobavanje teokratskih modela koji bi sutra trebali postati norma i u samoj Hrvatskoj. Napadi na prava žena, LGBT zajednicu i manjine, što je bio sastavni dio konferencije, neodvojiv je od crtanja karata podjele. Oba procesa teže istom cilju: ukidanju liberalne demokracije i uspostavi poretka utemeljenog na sili i etničkoj čistoći.

Tragično je što u tom kolu plešu i visoki crkveni dostojanstvenici poput kardinala Vinka Puljića. Njegovo pristajanje na “put mogućeg” u trenutku kada se prezentiraju karte koje faktički brišu Bosnu kakvu on poznaje, svjedoči o dubini kapitulacije pred radikalizmom.

Poruka iz Zagreba je jasna i oštra: Bosna i Hercegovina se nalazi u kliještima novog-starog dogovora. S jedne strane je Vučićev “srpski svet”, a s druge “treći entitet” potpomognut MAGA jastrebovima. Između njih ostaje prostor predviđen za geto, za narod kojem se oduzima pravo na modernu, građansku državu i nameće uloga europskih Palestinaca. Ako se ovakvim tendencijama ne suprotstavi oštro i beskompromisno, 21. stoljeće na Balkanu moglo bi postati samo repriza najmračnijih poglavlja 20. stoljeća, s novim arhitektima i starim žrtvama.