Ekrem İmamoğlu je, tvrde mnogobrojni turski mediji, uspostavio je mrežu utjecaja koja se proteže kroz sve sfere društva. Postavljao je gradonačelnike, upravljao članovima vijeća, vlasnicima kompanija, tenderima, medijskim kućama i strukturama na društvenim mrežama. Njegova moć nije poznavala granice – sklapao je saveze s najrazličitijim skupinama, uključujući terorističku PKK

U današnjem svijetu, gdje se političke igre i globalni interesi prepliću, Turska se suočava s prijetnjama koje dolaze iznutra i izvana. Jedna od takvih prijetnji, prema tvrdnjama upućenih toj zemlji, oličena je u liku Ekrema İmamoğlua, bivšeg gradonačelnika Istanbula, čovjeka koji je, kako tvrde tamošnji mediji, izgradio kriminalno carstvo i postao alat u rukama stranih sila. Njegova priča nije samo priča o jednom čovjeku – to je priča o borbi za budućnost Turske, o sukobu između nacionalnog identiteta i multinacionalnih projekata koji žele oslabiti zemlju.

Ekrem İmamoğlu je, tvrde mnogobrojni turski mediji, uspostavio je mrežu utjecaja koja se proteže kroz sve sfere društva. Postavljao je gradonačelnike, upravljao članovima vijeća, vlasnicima kompanija, tenderima, medijskim kućama i strukturama na društvenim mrežama. Njegova moć nije poznavala granice – sklapao je saveze s najrazličitijim skupinama, uključujući terorističku PKK, DHKP-C i članove svih mogućih političkih stranaka.

Sklapao poslove i prebacivao novce. U zamjenu za njihovu podršku, postavljao je ljude s lista koje je dobio od PKK-a u općine i firme. Osumnjičen je da je tako novac tekao prema terorističkim skupinama u Turskoj i Evropi, poduzetnicima, medijima i novinarima. Unajmljivao je “pisce po narudžbi”, kupovao sve koji su bili spremni prodati se.

Ova mreža, kako tvrde njegovi protivnici, nije bila samo korumpirana – bila je dio šireg plana. İmamoğlu je, uz podršku FETÖ-a, PKK-a, Evrope, SAD-a i Izraela, lansiran kao “projekat” čiji je cilj bio oslabiti Tursku iznutra. Njegov uspon na vlast, posebno nakon pobjede na izborima za gradonačelnika Istanbula, bio je praćen zastrašujućom medijskom kampanjom koja je zavela mase. Bez ikakvih konkretnih obećanja, oslanjajući se samo na simpatičnost i šarm, uspio je pridobiti birače.

Percepcija, pojačana agresivnom kampanjom u medijima i društvenim mrežama bila je jača od činjenica.

Njegovi su protivnici vidjeli FETÖ-ovu ruku iza njega, kao i evropsku i izraelsku podršku. “Ovaj čovjek je projekat,” pisali su oni koji su se borili protiv njega, uvjereni da predstavlja prijetnju nacionalnom suverenitetu.

Nakon neuspjelih pokušaja destabilizacije Turske – od Gezi protesta, preko intervencija 17/25. decembra, do nesupjelog puča 15. jula – İmamoğlu je, prema tvrdnjama protivnika, bio nova faza u multinacionalnom planu. Osvojivši Istanbul uz podršku FETÖ-a i Zapada, sljedeći korak bio je preuzimanje cijele Turske. Njegova arogancija, pohlepa i nepoštivanje zakona činili su ga idealnim kandidatom za ovu ulogu. Bio je, kažu, turska verzija Zelenskog – podizvođač globalne mreže.

No, njegovo carstvo, njegova “paralelna država” koju je uspostavio u Istanbulu i mreža koju je izgradio, na kraju su se urušili. Njegov politički život nije dugo trajao – udario je u zid.

Ova priča ne tiče se samo İmamoğlua. Ona odražava širi kontekst – krizu političkog vođstva u svijetu. Desetak godina unatrag, na jednom međunarodnom simpoziju, britanski profesor istaknao je da Zapad pati od nedostatka karizmatičnih i vizionarskih vođa. U Evropi nema Putina, Trumpa ili Erdoğana. U takvom vakuumu, gradonačelnici velikih gradova poput Pariza, Londona ili Istanbula postaju ključni akteri nacionalne politike.

Istanbul, kao grad s ogromnim proračunom i simboličkom težinom, ima posebnu ulogu. Recep Tayyip Erdoğan svoju je političku karijeru izgradio na iskustvu vođenja tog grada, upijajući njegove kulturne i diplomatske slojeve. İmamoğlu, s druge strane, nije uspio iskoristiti tu moć na sličan način. Njegov tim, uglavnom sastavljen od oglašivača, a ne državnika, pokazao je nesposobnost u upravljanju institucijama. Izbori se dobivaju reklamama, ali institucije vode iskusni birokrati.

Percepcija je čudo. Nakon hapšenja zbog korupcije, javnosti se podijelila na dva tabora. Više od 60% ljudi vjeruje da je proces politički motiviran, bez obzira na dokaze. Nepovjerenje u pravosuđe, koje je prema anketama doseglo 69-74% 2022. godine, samo je poraslo. CHP je, suočen s ovom krizom, najavio vanredni kongres, dodatno podgrijavajući percepciju da su politički potezi iznad zakona.

Turska se nalazi u središtu geopolitičkih igara – od Sirije do odnosa s Washingtonom i Izraelom. Trumpova administracija pokazuje znakove približavanja Ankari, dok Izrael brine zbog turskog utjecaja u regiji. Netanyahu, kažu, planira provokacije kako bi poremetio ovaj savez.

Imamoğluov pad nije samo kraj jedne političke karijere – to je podsjetnik da je borba za Tursku aktuelna. Njegovi kritičari vide ga kao simbol zapadnog plana za zaustavljanje napretka zemlje. No, pitanje ostaje: je li on bio glavni igrač ili tek pijun u većoj igri?