Ispostavilo se da su carine moćno pregovaračko sredstvo: Trump je od Meksika i Kanade dobio obećanja o jačanju granične sigurnosti. Dakle, podnošenje određenog ekonomskog gubitka može biti cijena koju vrijedi platiti, sve dok drugi trpe još više. To je logika negativne ekonomske ravnoteže.

Tokom predizborne kampanje Donald Trump najavljivao je da će uvesti carine na uvoz iz inostranstva, u prvom redu iz Kine, navodeći kao argument da će se takvim potezom doći do ekonomske “zlatne ere”, da će se zaustaviti inflacija, da će troškove carina platiti stranci, a ne Amerikanci i, što je najvažnije, da su carine efikasno oružje u političkim sukobima.

I iako se većina ekonomista ne slaže s tim, Trumpova je administracija prije nekoliko dana uvela carine na uvoz iz Kine. Ministarstvo trgovine Kine promptno je reagiralo uvodeći carinu u iznosu od 15% na ugalj i ukapljeni priodni gas, te 10% na sirovu naftu, poljoprivredne mašine i kamione, proizvode koji se u najvećoj mjeri uvoze upravo iz Sjedinjenih Američkih Država.  

Da stvari s carinama neće ići kako su planirane i najavljene, a pogotovo da neće dati željeni očekivani rezultat, pokazao je eksperiment s Kanadom i Meksikom. Naime, u petak 31. januara Bijela kuća najavila je uvođenje carine od 25% na uvoz iz ove dvije susjedne zemlje, a već u ponedjeljak, svega 72 sata kasnije, Trump je objavio da će carine za ove dvije zemlje odgoditi na 30 dana. I nije to uradio slučajno – za samo tri dana indeksi poslovanja američkih kompanija pali su za 2%, što mu je bilo veliko upozorenje da možda i nije pametno uvoditi carine.   

Kako piše analitičar lista Wall Street Journal Greg Ip, ekonomski argumenti u korist tarifa ne stoje najbolje jer se čini da povećavaju cijene, usporavaju rast, barem djelimično ih plaćaju Amerikanci, a izazivaju i odmazdu koja šteti izvoznicima.

Stručnjaci su na osnovu ova tri dana također predvidjeli da bi u godini koja je pred nama inflacija porasla za dodatnih 0,2 procentna poena, od čega bi najveći dio išao na povećanje cijene goriva.

S obzirom na rast inflacijskih rizika, investitori su smanjili svoja očekivanja o tome koliko će Federalne rezerve smanjiti kamatne stope ove godine. Prinosi na kratkoročne obveznice porasli su više od onih na dugoročne, što je dovelo do “izravnavanja” krivulje prihoda – što je odmah signaliziralo sporiji ekonomski rast.

Do kraja utorka, kada su tarife na Meksiko i Kanadu bile privremeno obustavljene, većina se ovih tržišnih kretanja preokrenula. Naravno, ovo je samo nekoliko dana tržišnih reakcija i ne garantira da će se predviđanja investitora ostvariti. Ali njihova procjena je nepristrana – investitori žele ostvariti profit, a ne dokazivati političke poene.

Ako su u pravu, to slabi argumente koji idu u korist carina. Pristalice tarifa tvrde da su stranci toliko ovisni o američkom tržištu da bi radije snizili svoje cijene i preuzeli trošak tarifa nego izgubili tržišni udio. Tarife bi tako bile poklon američkoj državnoj kasi od stranaca.

Međutim, tržište ne dijeli to mišljenje, a izvještaji o uvoznicima i domaćim konkurentima koji već podižu ili se spremaju podići cijene to potvrđuju. Iako će neke domaće kompanije imati koristi od smanjene konkurencije iz uvoza, to treba odmjeriti u odnosu na štetu za izvoznike zbog odmazde iz Meksika, Kanade i Kine te jačanja dolara.

Još jedan pokazatelj došao je iz cijena nafte. Trump je najavio tarifu od 10% na kanadsku energiju, otprilike šest dolara po barelu, pri čemu se očekivalo da će većinu tog troška snositi kanadski proizvođači jer nemaju alternativne izvozne rute osim prema SAD-u. Kanadska nafta je u ponedjeljak zaista pala, ali samo za 1,65 dolara u odnosu na američku referentnu cijenu. Tržište nije bilo dovoljno likvidno za precizno mjerenje efekta tarifa, ali kretanje cijena sugerira da bi veliki dio troška od šest dolara pao na američke rafinerije i potrošače goriva.

Reakcija tržišta bila je blaža nego kada je Trump uveo carine Kini 2018. i 2019. godine. Vjerovatno zato što su investitori već očekivali određene tarife prije 31. januara i nisu bili uvjereni da će najavljene tarife zaista stupiti na snagu ili da će dugo ostati na snazi.

Ipak, očekivani efekt na ekonomiju bio je negativan.

Doduše, ispostavilo se da su carine moćno pregovaračko sredstvo: Trump je od Meksika i Kanade dobio obećanja o jačanju granične sigurnosti. Dakle, podnošenje određenog ekonomskog gubitka može biti cijena koju vrijedi platiti, sve dok drugi trpe još više. To je logika negativne ekonomske ravnoteže.

Ali šta ako cilj tarifa nije poboljšanje ekonomije, već pritisak na partnere da ispune američke zahtjeve – bilo da je riječ o trgovini, nacionalnoj sigurnosti ili imigraciji? U tom slučaju, tarife mogu biti korisne, sve dok su bolne za drugu stranu više nego za SAD.

Zato su, kada je Trump u novembru prvi put zaprijetio tarifama, Meksiko i Kanada brzo poduzeli mjere kako bi smanjili protok fentanila i migranata prema SAD-u. Međutim, kada je Trump prešao s prijetnji na stvarnu implementaciju tarifa, stavovi Meksika i Kanade su se postrožili. Obje su se zemlje počele pripremati za odmazdu. Nakon daljnjih pregovora, Trump je uveo privremenu obustavu carina.

Pravo pitanje, dakle, nije jesu li tarife efikasne, već jesu li efikasnije od drugih opcija. Meksiko je već u 2024. godini znatno smanjio priliv migranata prema granici na zahtjev Bidenove administracije. Nakon napada 11. septembra 2001. godine, Kanada je znatno poboljšala saradnju sa SAD-om na graničnoj sigurnosti. U oba slučaja, SAD nisu koristile tarife kao sredstvo pritiska.

Trumpove pristalice tvrde da postoji razlika između tarifa kao pregovaračkog alata (koje su privremene po svojoj prirodi) i tarifa s ciljem smanjenja trgovinskog deficita i prikupljanja prihoda (koje su trajne). Ali sam Trump ne pravi tu razliku. Dana 1. februara izjavio je da tarife za Meksiko i Kanadu nisu taktički potez: “To je čisto ekonomska odluka.”

Većina tarifa koje je Trump uveo Kini 2018. godine bile su zamišljene kao pregovaračko sredstvo. Gotovo sedam godina poslije, te tarife izgledaju trajne, a ekonomski odnosi SAD-a i Kine sve su više zategnuti.

Posljednjih trideset godina Kanada i Meksiko ulagali su u ekonomsku integraciju Sjeverne Amerike. Ako dođu do zaključka da će, poput Kine, dugoročno plaćati visoke tarife, integracija će krenuti u suprotnom smjeru. Kanada već razmatra izgradnju dodatnih cjevovoda do svojih obala kako bi njena nafta i plin prestali biti ovisni o američkim kupcima.

Na kraju, svijet s višim tarifama je svijet u kojem svi manje trguju, a utjecaj koji SAD ostvaruju kroz ekonomsku integraciju u njemu mnogo je slabiji.