Historija ne prašta onima koji nisu spremni da je kroje. Historija Bosne ne poznaje milost, a oni koji vjeruju u milost bezdušnika umiru prvi. Evo, sada su se dosjetili Bosanci s muslimanskim imenima da ponište etničke Bošnjake i da se ulaže u građansko, dok druga dva naroda, bez obzira na svoje unutarnje razlike, stoje kao nacionalni monoliti, potpuno sigurni u svoje temeljne vrijednosti. I šta je pred nama? Gledamo u nove geopolitičke modele, brza konačna rješenja, nova usijanja. Jel bi to neki da Bošnjaci nestanu? A gdje će ih smjestiti? U koju građansku prazninu, u koji mrak, u koji rov u zemlji? Hoće li Bošnjake lomiti kao što su je lomili austrougarski namjesnici, četnici, ustaše, komunisti, međunarodni birokrati, uz pomoć “muhamedanskih suncokreta”?

Svijet se mijenja, naočigled. No, paradoks je u tome da je ostao isti, gori u plamenu. Granice će biti nove, izdaje ažurirane. Bošnjaci su u pravilu stajali pred prijeporima historije kao slijepci pred liticom – od Berlinskog kongresa, od Austro-Ugarske do Daytona koji je zaustavio rat, ali je protivno svome duhu postao moneta za potkosurivanja. Svaki put su Bošnjaci mislili da će ih neki međunarodni prijatelj pomilovati, a takav je svaki put jašio na njihovim plećima. Mislite li da se nešto promijenilo?

Iliriski geni, slavenski geni, skriveni u ruhu Crkve bosanske, osmanski vojnici, gazije, pokorili Egipat, samo o tome nisu snimili film jer naš Oscarovac Danis Tanović snima mahalske vedute o sarajevskim ćevapima. Pa Jugosloveni, pa neopredijeljni – pa muslimanska nacija bez političke snage. Osmanska Bosna ih je čuvala, ali ih nije učila da budu gospodari jer to i nije bio model njene imperije. I najgori islamofobi priznaju da je u osvajačkim vremenima bila uzor multikulturalnosti i tolerancije, Austro-Ugarska je Bošnjake modernizirala, ali ih nije učila da budu nezavisni. Jugoslavija ih je gušila jedinstvom, pa su se probudili u bratstvu krvavih glava i praznih džepova. No, neki i dalje stavljaju crvene zvijezde po partama umrlih, plešu kozaračka kola za Dan državnosti. To nije samo anahronizam, to je već debilizam, to ne rade mediokriteti bez ukusa i osjećaja za vrijeme u kojemu žive, to rade retardi. Uvijek na raskrsnici, uvijek između dželata i imaginarnog spasioca, nikad dovoljno svjesni da se moraju sami spasiti.

Bošnjaci i sada imaju priliku da postanu zrela nacija, ali nešto je grdno krenulo ukrivo. Možda treba nalaziti opravdanje u traumama rata, u nezaliječenim ranama nakon genocida, ali to nije argument kojega u ovakvom svijetu ikoga zanima te se na kraju pretvara u neku vrstu nedefinirane nemoći, nepokretnosti, statičnosti, nejasnih definicija, šumova u glavama onoga što bi se trebalo nazivati bošnjačka pamet. Možda je najperfidniji udarac stigao od onih koji tvrde da Bošnjaci moraju suspendirati etnički koncept i jačati građanski. Ma bravo, genijalci, jačaj ono što ti je izazvalo bolest. Hrani kancer. Sipaj fekalije po rani, neka ti režu dio po dio tijela. Samoponišti se. Što je najgore, takvi su još mahmurni od komunizma u kojem je sve, ali sve, počivalo na nacionalnom ključu, baš kao i danas.  

Dakle, dio Bošnjaka već duže vrijeme forsira koncept građanskih subjekata neke nemoguće bosanske nacije, ali su ostali konstitutivni objekti, i to obespravljeni. U godini kada obilježavamo 30 godina Srebrenice, živi se u sjeni prošlih pokolja, bez katarze. Kako u takvom ambijentu uopće izgovoriti riječ – oprostiti? Tapka se na mjestu, sanjari o Bosni koja će po automatizmu vječno trajati, koju će spasiti neki evropski deux ex machine mehanizam, dok je kidaju komad po komad. Ako pitate evropske birokrate, sve je savršeno u redu, i bolje od toga – uz male vremenske nepogode.

Čitamo i gledamo o Palestini i Gazi, gledamo kako svijet vraća najgore oblike zla koje smo mislili da su prošlost. Pomjerali bi ljude kao kamenčiće. Bošnjaka u Bosni ima koliko i Palestinaca u Gazi. Moćnicima su samo broj, pijun na šahovskoj ploči. Novom američkom predsjedniku palo je na pamet da etnički očisti dva miliona Palestinaca i da ondje napravi neku Trump plazu, neki Casino. Mrtav hladan.

Bosna? Šta je to? Neko se svađa, neka tri mrava, raseli to, imamo važnija posla. Nema garancija, sada je jasno. Sve je moguće. I ono nemoguće.

A bošnjačka intelektualna elita? Lutanja, nesigurnost, ponavljanje istih grešaka. Jedni bi bosansku naciju, drugi bi građansku državu, treći bi samo Evropu, da se utope i da više ne moraju o ničemu razmišljati i brinuti, četvrti bi Evropu s Bosnom kao nekim egzotičnim multikulti dodatkom. Nijedan plan ne traje duže od nekoliko godina. Nijedna vizija ne preživljava duže od jedne generacije. I dok su u vječnim raspravama, drugi crtaju granice. Bošnjačke elite kunu se u dijalog, ali ne znaju šta s njim. Niti imaju jasnu strategiju, niti pronalaze put kako svrsishodno razgovarati s druga dva naroda osim u beskonačnim krugovima uzaludnih rasprava. Dogovor se ne svodi na smisleni dijalog, nego tukne na neku političku trgovinu, podjela resursa i funkcija. Pritom Bošnjaci imaju toliko građanskih stranaka i toliko građanskih koalicija u potpuno neprincipijenim ideološkim kombinacijama da u ovom trenutku nisu ni u mogućnosti voditi smisleni dijalog. Nemaju kapacitet liderstva, nemaju politički integritet. Nermin Nikšić? Dajte, molim vas. Na kraju sve završava blokadama, razlazima, općim cirkusima… Bez obzira na to, nemoguće je a da se ne razgovara, da se ne teži smislenim rješenjima, u kojima nikada niko ne može biti potpuno zadovoljan. Kompromis je neminovan. Samo ne više kretnja u utopije sarajevskih USAID grantova za razmažene ljevičare koji od multikulture prave poligone za monolog.

A Bosna je vrijeme koje se ponavlja, rijeka što ne pamti obale, nego samo tok. Bosna nije trajanje, ona je vječita potraga za besmrtnošću u svijetu koji ne priznaje vječnost. Ondje gdje su drugi gradili imperije, Bošnjaci su ginuli. Ondje gdje su drugi crtali granice, Bošnjaci su ih morali brisati u vlastitoj krvi. Recitiraju se pjesmice u kojima Bosna traje dok rijeke teku. A je li? Što ako rijeke ne pamte imena, samo tijela koja u njima završe.

Historija ne prašta onima koji nisu spremni da je kroje. Historija Bosne ne poznaje milost, a oni koji vjeruju u milost bezdušnika umiru prvi. Evo, sada su se dosjetili Bosanci s muslimanskim imenima da ponište etničke Bošnjake i da se ulaže u građansko, dok druga dva naroda, bez obzira na svoje unutarnje razlike, stoje kao nacionalni monoliti, potpuno sigurni u svoje temeljne vrijednosti.

I šta je pred nama? Gledamo u nove geopolitičke modele, brza konačna rješenja, nova usijanja. Jel bi to neki da Bošnjaci nestanu? A gdje će ih smjestiti? U koju građansku prazninu, u koji mrak, u koji rov u zemlji? Hoće li Bošnjake lomiti kao što su je lomili austrougarski namjesnici, četnici, ustaše, komunisti, međunarodni birokrati, uz pomoć “muhamedanskih suncokreta”?

Gledajte, dobro gledajte – kad god su Bosnu ranili, ona je krvarila, ali nije umrla. Kada su Bošnjacima negirali ime, oni su ga ponovo vadili kao trajnu vasijetnamu. Kad su Bosni palili gradove, iz pepela su izrastali munare, stećci, šadrvani, biblioteke, avlije pune djece. Neki bi da je dijele, trančiraju? A gdje će skloniti one što je sanjaju? One što joj ime nose u srcu? One što je uče u dovama i u pjesmama?

Bosna bez Bošnjaka? Šta je to? Kako se to radi? Uzmeš kamen, obrneš ga i kažeš mu da nije kamen? Uzmeš jezero, rukama ga pokriješ i veliš mu da nije voda? Kako se vadi srce iz zemlje, a da ona ne postane rupa koja će te progutati?

Govore da je treba očistiti od terorističke prijetnje, da će prvo nasafunati pa naparfemisati Bošnjake, da će ih izvesti iz samih sebe, iz njihove prošlosti, iz njihove kože. Pa ko ste vi? Koji su vam alati? Gvožđe? Kozmetički oganj? Pero? Jeste li jači od carskih fermana? Jeste li trajniji od svilenih konaca hanumskih anterija? Jeste li tvrđi od mezarskih nišana? Kako ne vidite da ste uzeli komad tla i hoćete da ga zakucate za nebo. Bošnjaci ne idu nigdje. Nisu jesenji list da ih se otpuhuje dahom. Bošnjaci su korijen koji drži planinu, a planina ne pada u zrak.

Velikosrbi bi Bošnjake iz Bosne, tzv. građani bi Bošnjake sveli na kapaljku građanske Bosne? Milorad Dodik misli da mu je glas jači od ezana s Begove džamije, a šta će sa školama u kojima su djeca učila harfove dok mu je narod još slovkao vlastito ime? Sada bi Bošnjake učio da slovkaju “pradedovska vera”.

Ne može se to. Ne može se Bosna presložiti kao stari raštimani golf dvojka. Ne mogu se Bošnjaci izuti iz svojih stopa. Ne mogu se nevini ljudi trpati u zatvore. Možete vi lomiti, paliti, možete podizati barikade i crtati mape, ali Bošnjaci na to neće reći “amin“. Bošnjaci ne izgovaraju “amin“ onima koji bi je trgali od njenih harfova.

Bosna nije nikome obećana, ni Bošnjacima, ni Hrvatima, ni Srbima, ali je povjerena i onima koji su je oblikovali s ključem bosanskog jezika, s biljezima Poslanikove vjere. I neko bi da je prekrojava? Neka probaju. Kako već nisu naučili – ko je pipne da je rastoči, taj joj se vraća. U zemlju. Nije to prijetnja. To je ispisana historija.