Ovdje doista nije presudno ko je na vlasti, republikanci ili demokrati. Važno je da je pogubno oslanjati se na takve prijatelje. Uostalom, svi međunarodni posrednici (među kojima je bio i Amerikanac Cyrus Vance) su Aliji Izetbegoviću govorili da mora prihvatiti realnost okupacije i srpske nadmoći (koja je postojala isključivo zahvaljujući UN embargu na uvoz oružja i srpskom prisvajanju oružja Jugoslavenske armije), te da mora prihvatiti podjelu zemlje.

Protivustavno djelovanje Milorada Dodika i njegovih adlatusa nastavlja se nesmanjenom žestinom, bez ikakvih reakcija, posebno bez provedbe zakonski utemeljenog hapšenja i privođenja na saslušanje povodom optužbi. Osim, vrlo vjerovatno, slabe i Dodiku korisne predstave za javnost oko navodnog pokušaja SIPA-e da ga uhapsi u Istočnom Sarajevu, ništa drugo nije poduzeto da se provede odluka Suda Bosne i Hercegovine.

Isti je Sud, nakon utemeljene odbijenice Interpola za raspisivanjem crvene potjernice za njim, ponovo uputio prijedlog, tražeći reviziju odluke. Uz sav napor da se opravda ustezanje od upotrebe sile i hapšenje laktaškog nasilnika radi sprečavanje većeg zla, ne treba zaboraviti da, ako su istiniti navodi o pokušaju njegova hapšenja te otporu žandarmerije RS, onda se radi o oružanoj pobuni, što je tek početak secesije. Za nadati se je da je procjena bivšeg šefa obavještajaca SOA-e kako je najvjerojatnije riječ o lažnoj vijesti, ispravna i da je ta činjenica bila presudna u sigurnosnoj procjeni nastavka nečinjenja, odnosno ustezanja od hapšenja Milorada Dodika, prema nalogu Suda Bosne i Hercegovine.   

Istovremeno, naši „prijatelji“ Amerikanci bez pitanja odobravaju vizu Dodikovoj podvornici, Željki Cvijanović koja, u svojstvu članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, put putuje, iako je na „crnoj listi“, odnosno pod sankcijama tih istih Sjedinjenih država Amerike. Hoće li sutra i Dodik ili Stevandić biti nagrađeni američkim vizama za svoje djelovanje?

Ti isti „prijatelji“ Ukrajine ponavljaju kako ta država mora pristati na mir pod Putinovim uslovima, dakle predajom svoje suverene teritorije agresoru. Pritisak Trumpove administracije je toliki da čak i EU lideri nagovaraju ukrajinskog predsjednika Zelenskog da prihvati mir. Njegov politički rival, gradonačelnik Kijeva i jedan od lidera zapadno finansiranog neformalnog pokreta Majdan iz 2014. Vitalij Kličko izjavljuje kako će se morati pristati na teritorijalne ustupke Rusiji, i to ne samo davno aneksiran Krim, što su tolerirale sve EU države za jeftin rusijanski plin.

Kako se tada sijalo, danas se žanje, reklo bi se.

Američki pritisci idu upravo u tom smjeru – zamrzavanje konflikta na linijama fronta, dugotrajno primirje i pregovori, uz najave o realnosti i potrebi da Ukrajina trguje teritorijom za mir jer je to jedino moguće rješenje. Kako je rekao tadašnji američki državni sekretar Henry Kissinger kada su „prijatelji“ Amerikanci napustili svoje južnovijetnamske saveznike i prepustili ih na milost i nemilost (češće ovo drugo) sjevernovijetnamskim komunistima – Imati nas za protivnike je opasno, imati nas za prijatelje je pogubno.

Ovdje doista nije presudno ko je na vlasti, republikanci ili demokrati. Važno je da je pogubno oslanjati se na takve prijatelje. Uostalom, svi međunarodni posrednici (među kojima je bio i Amerikanac Cyrus Vance) su Aliji Izetbegoviću govorili da mora prihvatiti realnost okupacije i srpske nadmoći (koja je postojala isključivo zahvaljujući UN embargu na uvoz oružja i srpskom prisvajanju oružja Jugoslavenske armije), te da mora prihvatiti podjelu zemlje.

Američki „prijateljski“ uticaj, vodeći se takođe real-politikom, isposlovao je Dejtonski sporazum de iure čuvanja suverenosti i integriteta Bosne i Hercegovine, a de facto unutarnjih mehanizama njezine neustavne disolucije, odnosno nezakonite secesije. Doduše, sa ugrađenim mehanizmima njegovih izmjena u cilju jačanja državnih ingerencija, određene recentralizacije koja je potrebna, najviše radi približavanja tzv. euroatlantskim integracijama, što je do određene mjere i urađeno, ali sa kompromisima koji mogu samo ojačati secesionističke tendencije, ne samo laktaškog nasilnika. 

Laktaški je kabadahija, u međuvremenu, uz prisustvo i prigodan huškački i historijski lažan govor srbijanskog predsjednika Vučića, u Donjoj Gradini, održao pomen na žrtve jasenovačkog logora. Legitimno, legalno, ispravno. Osim u nepoštivanju par načela, nekoliko zakona i Ustava države u kojoj njegova podvornica kao članica Predsjedništva putuje i širi ideologiju secesije. Sa „prijateljskom“ američkom vizom. Prvo i osnovno, još jednom je postrojio jednoetnički (nažalost, takve su odredbe Zakona o odbrani), srpski 3. Puk Oružanih snaga Bosne i Hercegovine bez državnih, uz isključivo neustavne entitetske ambleme te ambleme druge države i njezine vojske! Na suvereno tlo Bosne i Hercegovine doveo je, mimo bilateralnog sporazuma, pripadnike vojske druge države te dao šefu druge države da uz njega postroji pripadnike bosanskohercegovačke vojske.

Šta sve ove činjenice govore? Turbulentne i nepredvidive promjene međunarodnog, na pravu utemeljenog poretka i sigurnosti, jednu važnu evropsku državu Ukrajinu dovode na rub podjele i to uz sve veći konsenzus, čini se. Zastrašujuća je, iako za Hrvatsku itekako pohvalna činjenica, da je njezin premijer Plenković bio jedno vrijeme jedini EU lider koji je na ove opasnosti upozoravao, vodeći računa o pogubnosti posljedica podjele Ukrajine, u kakav god ju celofan zamotali. Dakle, u vremenu kada se međunarodni odnosi žele reformirati da budu utemeljeni na pravu jačega i uz podjelu sfera uticaja, odnosno kolonijalnog kolača i to dviju velikih sila te stalnih članica Vijeća sigurnosti, uz stidljivo kibiciranje treće, također stalne članice VS, šta je, nakon eventualne podjele Ukrajine za očekivati? Američko ili bilo čije zauzimanje za teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, ili bilo koje druge evropske države?

Znamo kakve karte Velike Mađarske na zidu svoje kancelarije drži mađarski premijer. Tu Hrvatske nema, pa je značajno da je ministar odbrane Anušić javno izrekao opomenu da je Mađarska veća prijetnja sigurnosti Hrvatske, čak i od Srbije iz koje Vučićev duhovni babo, inače popravoslavljen Hrvat (kao i Dodik), Vojislav Šešelj prijeti Hrvatskoj ponovnim osvajanjem dijelova teritorije.

Ergo, nije li vrijeme da se neki u Sarajevu, kada drugi već jesu u Zagrebu, zabrinu za razvoj događaja koji je teško i pratiti i nešto poduzmu? Do njih su već došli neslužbeni prijedlozi „prijatelja“ iz SAD o podjeli Bosne i Hercegovine, neprihvatljivi i potpuno prosrpski. Baš kako se Ukrajini i službeno u napredovaloj fazi nude potpuno proruski prijedlozi.

Ovaj je autor još prije dvije godine javno upozoravao na opasnosti koje dolaze Trumpovim ponovnim izborom po dvije važne tekovine svjetskog poretka – čuvanje integriteta i suvereniteta država i nemijenjanje granica silom. Tada je trebalo prionuti poslu i razviti scenarije kojima će se tome efikasno i utemeljeno suprotstaviti ili kreirati alternativna rješenja. Nije se dogodilo niti jedno niti drugo. A Dodik i neki drugi nesmetano nastavljaju opstrukciju funkcioniranja institucija države, pripremajući teren za njezinu podjelu. Oslanjanje na međunarodnu zajednicu neće pomoći jer prestaju vrijediti principi međunarodnog poretka koji se, ionako, nisu previše poštivali za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu ‘90-ih godina. Ako to nije alarm na uzbunu i mobilizaciju svih intelektualnih kapaciteta za izradu strategije otpora i čuvanja države, a posebno naroda, šta je? Iako je možda već kasno.