Revolucija je započela u ranim jutarnjim satima 25. aprila 1974. Signal za početak bila je zabranjena pjesma Grândola, emitirana na radiju. Pet hiljada vojnika mobiliziralo se diljem zemlje, a u Lisabonu je kapetan Salgueiro Maia poveo kolonu od 240 vojnika, uglavnom neiskusnih regruta, prema centru grada

Portugal obilježava godišnjicu karanfil-revolucije, historijskog događaja iz 1974. godine koji je okončao višedesetljetnu diktaturu poznatu kao Estado Novo. Ovaj mirni vojni udar, nazvan po karanfilima koji su postali simbol pobune, označio je kraj autokratske vladavine koju je 1932. godine utemeljio António de Oliveira Salazar, te početak demokratskog razdoblja u zemlji koja je nekoć bila svjetska imperija.

Revolucijom nije samo srušen jedan od najdugovječnijih diktatorskih režima u Evropi, već je i omogućeno Portugalu da krene putem modernizacije, dekolonizacije i integracije u Evropsku uniju.

António de Oliveira Salazar dominirao je portugalskim političkim životom od 1926. do 1968. godine, a režim koji je stvorio trajao je sve do 1974. Rođen 1889. godine na selu, kao jedini sin u porodici s četiri sestre, Salazar je odrastao u skromnim uslovima. Njegova pobožna porodica očekivala je da će postati svećenik, no on je iznenadio sve dobivši stipendiju za studij prava na prestižnom Univerzitetu Coimbra. Tamo se pridružio društvenoj eliti i razvio konzervativne ideje koje će oblikovati njegovu politiku.

Za razliku od drugih diktatora svoga doba, poput Hitlera, Mussolinija ili Franca, Salazar nije gradio svoju vlast spektakularnim govorima, karizmom ili nasiljem. Njegov pristup bio je birokratski – vladao je “papirom i olovkom”. Preuzevši vlast 1932. godine, nakon razdoblja političke nestabilnosti u Prvoj republici, Salazar je uveo Estado Novo, autoritarni režim temeljen na katoličkim vrijednostima, nacionalizmu i ekonomskoj samoodrživosti. Njegov cilj bio je stabilizirati zemlju, platiti dugove i integrirati Portugal u svjetsku ekonomiju, no njegova vizija imala je visoku cijenu.

Salazar je centralizirao vlast, kontrolirajući svaki aspekt društva. Država je regulirala sve – od otvaranja kafića do sindikalnih aktivnosti. Ako je, naprimjer, u nekoj ulici već postojao kafić, novi nije smio biti otvoren jer je to smatrano rasipanjem resursa. Slobodno tržište nije postojalo, a ekonomske odluke donošene su u skladu s njegovom filozofijom uravnoteženog budžeta.

Salazar je odbijao zaduživanje za izgradnju škola, bolnica ili infrastrukture, smatrajući da je bolje nemati ih nego riskirati financijsku nestabilnost.

Pod Salazarovom vladavinom, Portugal je ostao jedna od najsiromašnijih zemalja zapadne Evrope. Kad je umro 1970. godine, zemlja je imala najniži BDP po glavi stanovnika, najveću stopu nepismenosti i najvišu smrtnost novorođenčadi u Evropi, uz Albaniju i Jugoslaviju.

Svaki deseti Portugalac nije znao čitati ni pisati, a djeca su počinjala raditi već s 12 godina. Obrazovanje je bilo zanemareno – godišnje se za njega izdvajalo samo 41 milion maraka dok je, naprimjer, grad Hamburg u isto vrijeme trošio 144 miliona. Vojni rok trajao je četiri godine, a veliki dio budžeta odlazio je na vojsku, posebno za kolonijalne ratove u Africi.

Salazar je nastojao očuvati portugalsku imperiju, iako su druge evropske sile već započele dekolonizaciju nakon Drugog svjetskog rata. Kolonijalni ratovi u Angoli, Mozambiku i Gvineji Bissau iscrpljivali su zemlju, donoseći hiljade mrtvih i ranjenih te povećavajući državni dug. Mladi ljudi iz siromašnih porodica odlazili su u vojsku, gdje su se suočavali s brutalnim uslovima gerilskog ratovanja. Ovi ratovi postali su ključni faktor nezadovoljstva koje je dovelo do revolucije.

Unatoč autoritarnom režimu, Salazar nije koristio nasilje na razini svojih savremenika. Nije bilo sistematskog progona manjina niti masovnih ubistava političkih protivnika. Međutim, njegova tajna policija, PIDE, nemilosrdno je progonila disidente, koristeći mučenje i nadzor nad više od milion ljudi. Sloboda govora bila je ograničena – zabranjivalo se okupljanje više od tri osobe, nošenje bikinija, pa čak i konzumiranje Coca-Cole.

Salazar je bio netipičan diktator. Živio je asketski, u običnoj kući, bez luksuza, alkohola, cigareta ili mesa. Nikada se nije ženio niti je imao poznate romantične veze. Njegov život bio je posvećen radu i vjeri, a javni nastupi bili su rijetki i lišeni karizme. Za razliku od Mussolinija ili Hitlera, nije nosio uniforme niti se kitio ordenjem. Ipak, njegova “bezbojna” pojava skrivala je čvrstu ruku kojom je vladao nad 10 miliona Portugalaca i 13 miliona stanovnika kolonija.

Tokom Drugog svjetskog rata Salazar je vješto manevrirao kako bi očuvao neutralnost Portugala. Dopustio je Britancima izgradnju vojne baze na Azorima 1943. godine, ali je istovremeno izvozio volfram Njemačkoj, čime je finansirao uvoz hrane iz Brazila. Njegova diplomatija spriječila je Španiju da se aktivnije uključi u rat na strani nacista, što mu je donijelo određeno poštovanje među saveznicima.

Ipak, do 1960-ih nezadovoljstvo Salazarovim režimom raslo je, posebno među mlađim oficirima u vojsci. Kolonijalni ratovi postali su teret, a vojnici su se vraćali iz Afrike zasićeni imperijalističkom politikom. Godine 1968. Salazar je doživio moždani udar i više nije bio sposoban vladati, iako mu to niko nije rekao sve do njegove smrti 1970. Vlast je preuzeo Marcelo Caetano, član Opusa Dei, ali njegove reforme bile su previše spore da bi spriječile revoluciju.

U septembru 1973. grupa mladih oficira osnovala je Pokret oružanih snaga (MFA) na jednoj farmi, odlučna u namjeri da sruši režim. Vođe pokreta, poput Otela Saraive de Carvalha i Fernanda Salgueira Maie, bili su iskusni vojnici prekaljeni u afričkim ratovima. Planirali su brzu i mirnu akciju kako bi izbjegli krvoproliće, svjesni snage PIDE-a i potrebe za iznenađenjem.

Revolucija je započela u ranim jutarnjim satima 25. aprila 1974. Signal za početak bila je zabranjena pjesma Grândola, emitirana na radiju. Pet hiljada vojnika mobiliziralo se diljem zemlje, a u Lisabonu je kapetan Salgueiro Maia poveo kolonu od 240 vojnika, uglavnom neiskusnih regruta, prema centru grada.

Stanovništvo se spontano pridružilo revoluciji. Na tržnici u Lisabonu građani su dijelili karanfile, koje su vojnici stavljali u cijevi svojih pušaka, simbolizirajući nenasilni karakter pobune. Konobarica Celeste Caeiro, koja je vojniku dala karanfil umjesto cigarete, nesvjesno je stvorila simbol revolucije. Do podneva većina trupa odanih režimu predala se ili prešla na stranu pobunjenika.

Revolucija je trijumfovala uz minimalne žrtve – četiri osobe ubili su agenti PIDE-a tokom demonstracija. General António de Spínola, koji je predvodio Odbor nacionalnog spasa, započeo je tranziciju prema demokratiji.

Karanfil-revolucija označila je kraj jedne ere i početak novog poglavlja za Portugal. Zemlja je započela proces dekolonizacije, a kolonije poput Angole i Mozambika stekle su nezavisnost. Politička tranzicija nije bila laka – 19 mjeseci nakon revolucije Portugal je proživljavao društvene i političke napetosti, uključujući pokušaje kontraudara. Ipak, 1986. Portugal je postao član Evropske unije, a demokratija se učvrstila pod vodstvom političkih figura poput Mária Soaresa koji je pobijedio na izborima godinu dana nakon revolucije. Od siromašne, crno-bijele zemlje, kako ju je opisala historičarka Irene Pimentel, Portugal je postao moderna evropska nacija, ponosna na svoju historiju i slobodu.