Uoči četvrtfinalnog susreta Argentine i Engleske na Svjetskom prvenstvu 2026. godine, pokušaji trenera da utakmicu svedu na čisto sportski okvir ponovo se sudaraju s teškim istorijskim naslijeđem koje ovaj duel čini najpolitičnijim u svijetu fudbala. Od falklandskog konflikta iz 1982. godine do Maradoninih kultnih golova u Meksiku, rivalstvo dvije nacije već decenijama nadrasta samu igru, pretvarajući svaki njihov susret u prostor gdje se prepliću geopolitički revanšizam, nacionalni ponos i duboke kolektivne traume

Iako je Lionel Scaloni pokušao umanjiti tenzije izjavom da je riječ o „samo jednoj nogometnoj utakmici“, za ovu južnoameričku naciju to je suparništvo koje seže daleko izvan granica sporta. Četrdeset godina kasnije, uoči četvrtfinalnog okršaja Argentine i Engleske na Svjetskom prvenstvu 2026. godine, Scaloni je ponovio rečenicu koju su Diego Maradona i njegov selektorski prethodnik Carlos Bilardo izgovorili uoči kultnog susreta u Meksiku 1986. „To je samo nogometna utakmica“, poručio je stručnjak koji je odveo Albiceleste do svjetskog trona u Kataru 2022. godine.

Nijedan novinar zapravo nije pitao Scalonija o Engleskoj. Ipak, vangolgeterske konotacije koje prate ovog rivala u Argentini savršeno ilustruju „slona u prostoriji“, to je meč koji zasjenjuje sve ostalo i nadrasta samu igru, prisutan čak i kada se o njemu glasno ne govori. Pitanje suvereniteta nad Foklandskim ostrvima (za Argentince Malvinima), arhipelagom udaljenim 350 kilometara od patagonijske obale koji je pod britanskom kontrolom od 1833. godine i zbog kojeg je 1982. vođen kratak, ali krvav rat, predstavlja nacionalno pitanje u kojem argentinski nogomet aktivno učestvuje.

Engleska je u Argentini sveprisutan protivnik tokom cijele godine. Himna koju Lionel Messi i njegovi saigrači pjevaju spominje Malvine. Navijački poklič „ko ne skače, taj je Englez“ nezaobilazan je dio rituala na tribinama. Mnoge zastave na stadionima, kako na reprezentativnim tako i na domaćim ligaškim utakmicama, nose prepoznatljivu siluetu ovih ostrva. Čak je i crna traka koju je reprezentacija nosila protiv Švicarske bila posvećena Antoniju Rattínu, preminulom kapitenu čije je isključenje na Vembliju 1966. godine označilo početak ovog sportskog neprijateljstva. Za milione Argentinaca, dva gola Diega Maradone iz Meksika 1986. imaju status sportske svetinje.

Sportska historija Argentine i Engleske predstavlja naličje odnosa koji su se preplitali i kidali kroz rat za Foklande, ljubav pisca Jorgea Luisa Borgesa prema Williamu Shakespeareu i njegovu istovremenu mržnju prema nogometu, kojeg je nazivao „tom glupom engleskom igrom“, te kroz argentinske klaonice, britanske željeznice i prvi državni dug prema londonskoj banci Baring Brothers iz 1824. godine. Još dalje u prošlost, sve seže do odbrane Buenos Airesa od britanskih invazija početkom 19. vijeka. U čisto sportskom smislu, Brazil je najveći rival Argentine, dok s Urugvajem postoji duboki regionalni antagonizam, ali duel protiv Engleske donio je nešto sasvim jedinstveno: klasik između dva kontinenta.

Na samom početku, taj odnos je bio gotovo pupčano povezan. Prve decenije obilježila je srdačnost kakva priliči izumiteljima igre i njihovim talentovanim učenicima na drugom kraju svijeta. Gostovanja engleskih klubova u Buenos Airesu početkom 20. vijeka bila su prvorazredni društveni događaji. Englezi bi stizali brodovima, obilazili fabrike i rančeve, a potom s lakoćom pobjeđivali na terenu, kao na kakvom turističkom proputovanju. Tek 1920. godine, kada je Plymouth odigrao 0:0, kreatori nogometa počeli su shvatati da potomci evropskih imigranata u Južnoj Americi razvijaju sopstveni, autentični stil igre.

„Postoji dvadesetak nogometaša s ušća Rio de la Plate koji bi mogli igrati u Engleskoj. Argentinci su vještiji i brži, ali imaju problema s predajom lopte“, pisali su tada britanski hroničari. Iz tog spoja talenta i španskih i italijanskih prezimena rodila se „La Nuestra“, stil igre zasnovan na driblingu i mašti, kojim su se Argentinci željeli distancirati od šablonizovanog i direktnog engleskog stila. O toj ranoj srdačnosti svjedoči i detalj iz 1953. godine, kada su Englezi gostovali u Buenos Airesu; igrači su tada izjavili da im je jedini problem bio „ukočen vrat od okretanja za prelijepim lokalnim ženama“.

Odnosi su se počeli kvariti 1966. godine, nakon što dvije zemlje duže od decenije nisu imale bliske veze. Poslije Drugog svjetskog rata, globalna trgovina se promijenila, a Velika Britanija više nije zavisila isključivo od uvoza argentinskog mesa. Pored toga, vlada Juana Dominga Perona nacionalizirala je željeznice koje su bile u britanskom vlasništvu i ponovo pokrenula pitanje suvereniteta nad ostrvima.

Tokom Svjetskog prvenstva 1966. godine, domaćin Engleska je na Vembliju slavila sa 1:0. Argentinski mediji su grmili zbog suđenja i isključenja Rattína: „Prvo su nam oteli ostrva, a sada i Svjetsko prvenstvo“, vrištali su naslovi, dok je termin „gusari“ ušao u stalnu upotrebu. No, ni Englezi nisu ostali dužni. Selektor Alf Ramsey nazvao je Argentince „životinjama“, optužujući ih za grubu i prljavu igru. Tako je rođen historijski antagonizam između „životinja“ i „gusara“.

Kada su se sastali u Meksiku 1986. godine, od Foklandskog rata prošle su jedva četiri godine. Bio je to neuspješan pokušaj Argentine da povrati ostrva i ujedno posljednji trzaj vojne diktature. Rane su bile svježe, a utakmica je nosila ogroman emotivni teret. „Ne propustite revanš za Foklande“, pisali su meksički mediji.

Diplomatski odnosi nisu postojali. Argentinski parlamentarci tražili su od svog saveza da povuče ekipu s prvenstva, tvrdeći da ne treba igrati s Englezima, dok su drugi zahtijevali da igrači nose dresove s motivima rata. U kamp gdje su boravili Maradona i saigrači stizali su telegrami ratnih veterana s porukama podrške. Mnogi argentinski reprezentativci iz te generacije rođeni su 1962. godine, generacija koja je činila glavninu vojske u ratu, a izbjegli su mobilizaciju samo zahvaljujući vojnoj lutriji ili činjenici da su već igrali profesionalni nogomet.

Napetost nije zaobišla ni englesku svlačionicu. Veznjak Peter Reid kasnije je otkrio da ih je selektor Bobby Robson pokušao smiriti i skrenuti fokus s politike, ali je ubrzo i sam podlegao pritisku: „Počeo je govoriti o pobjedi, spominjao poruke podrške od kraljice i premijerke Margaret Thatcher, te kako je ona poručila da smo već dobili jedan rat i da sada možemo i drugi… Bilo je nemoguće zaboraviti na politiku.“ Defanzivac Terry Fenwick dodao je kako je uticaj rata bio ogroman: „Nekoliko minuta prije izlaska na teren, britanski ministar sporta nam je davao direktna uputstva o tome šta smijemo, a šta ne smijemo raditi.“

S jednim golom postignutim rukom i drugim koji je ušao u istoriju kao umjetničko djelo, Maradona je za svoje sunarodnike postao božanstvo, a ta utakmica patriotska osveta. Od tada su ove selekcije odigrale još dva mundijalska susreta, u Francuskoj 1998. slavila je Argentina, a u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Engleska. Budući da od 2005. nisu igrali ni prijateljske mečeve, predstojeći duel biće prvi put da se Lionel Messi suočava s Engleskom. S ulogom koji vodi u finale Svjetskog prvenstva 2026. godine, pred nama je ispisivanje novog poglavlja ovog vječitog rivalstva.

IZVOR: El Pais