Historijski eksperiment Berlina s radikalnim islamistima tokom Prvog svjetskog rata i danas odzvanja Bliskim istokom. Od suludih špijunskih misija pod krinkom putujućih cirkusa do izgradnje bagdadske željeznice, imperijalna Njemačka je prva pokušala iskoristiti džihad kao oružje protiv zapadnih rivala, strateški fijasko čije mutacije u odnosima Istoka i Zapada proživljavamo i u savremenoj geopolitici

Evropa od pamtivijeka pati od hroničnog vakuuma liderstva. Ni Napoleon ni Hitler nisu uspjeli da je potpuno pokore, dok je Rimljanima i Karlu Velikom to pošlo za rukom tek djelimično. Bila su potrebna dva svjetska rata da iz pepela nikne čudo suživota koje danas prepoznajemo kao Evropsku uniju, no deficit jedinstvene moći koja bi istinski predstavljala sve Evropljane i dalje opstaje.

Kada je Španija konačno eliminirana iz Velike igre, Velika Britanija i Francuska su, uz prećutno saučesništvo Rusije, mogle podijeliti plijen da se na sceni nije pojavilo mlado i ambiciozno Njemačko carstvo, rođeno nakon ujedinjenja 1871. godine. Dok su Francuzi, a naročito Englezi, crpili bogatstvo iz svojih nepreglednih prekomorskih posjeda, Nijemci su, uprkos ranim imperijalističkim izletima u Afriku i Pacifik kojima se Bizmark prvobitno protivio, neprestano gledali ka Istoku kao obećanoj zemlji svojih ambicija. Taj plan je bez ustručavanja uključivao i koketiranje s islamom kao ubojitim oružjem protiv kolonijalnih rivala.

Kajzer Vilhelm II osjećao je neobičnu privlačnost prema Orijentu, a posebno prema teritorijama posrnulog Osmanskog carstva. Sultan Abdul Hamid II ugostio je kajzera u Carigradu 1889. godine, da bi devet godina kasnije Vilhelm trijumfalno ujahao u Jerusalim u raskošnoj maršalskoj uniformi s pištoljem za pojasom. Pored toga što je istinski uživao u osmanskim čarima islama, njemački vladar je uvidio zlatnu priliku za biznis sa svojim gostoljubivim, ali bankrotiranim domaćinima.

U želji da eksploatira ogromne prirodne resurse Osmanlija i istovremeno preplavi njihovo tržište njemačkom robom, Rajh je pokrenuo ambicioznu izgradnju željeznice kroz surove predjele koji razdvajaju Carigrad od Bagdada. Ovaj rizičan, ako ne i potpuno sulud projekat započet je 1903. godine. Već nakon dvije godine, sa svega 150 kilometara postavljenih šina, radovi su obustavljeni usred nedođije zbog nedostatka kapitala. Izgradnja je ponovo pokrenuta tek 1907. zahvaljujući baronu Maksu fon Openhajmu, pretencioznom nasljedniku moćne bankarske porodice jevrejskog porijekla koja je prešla na katoličanstvo i strastvenom zaljubljeniku u muslimanski egzotizam u stilu Lorensa od Arabije.

Openhajm je ubijedio kajzera u neophodnost pokretanja masovnog panislamskog pokreta koji bi ugrozio britanske interese u regiji, ali i u Indiji i Egiptu. Ta inicijativa je ubrzo utihnula zbog političkih previranja koja su potresala klimavu osmansku državu. Ipak, ideja nije propala.

U mjesecima koji su prethodili izbijanju Prvog svjetskog rata, Berlin je ponovo ozbiljno razmotrio Openhajmov plan o stvaranju globalnog džihada. On je imenovan za šefa Odjeljenja za islamsku propagandu, ali s mršavim rezultatima, jer je Turska, odlučna da ne povlači poteze dok ne vidi ko pobjeđuje, uporno čuvala svoju proračunatu neutralnost.

Pokušavajući da obezbijedi podršku protiv Engleza, Berlin je poslao misiju u Persiju predvođenu Oskarom fon Nidermajerom. Sve se pretvorilo u bizarni drumski film s pomahnitalim teutonskim špijunima u glavnim ulogama. Prije nego što su napustili tada još neutralnu Rumuniju, njemačka grupa koja se izdavala za putujući cirkus lako je raskrinkana jer je tamošnja policija primijetila da iz šatorskih stubova vire radio-antene. Druga misija, pod komandom Karla Emila Šabingera fon Šovingera, krenula je ka Turskoj i doživjela jednako spektakularan fijasko iz identičnog razloga: pokušali su nasamariti rumunske vlasti maskirani u cirkuske zabavljače.

Više sreće imao je admiral Vilhelm Sušon, koji je u Crnom moru napao ruske brodove. Ovaj vojni čin isprovocirao je cara da objavi rat Turskoj, što je uvučene Osmanlije gurnulo u sukob protiv Velike Britanije, Francuske i Rusije. Odmah potom, Bliski istok je preplavljen lecima na nekoliko jezika koji su pozivali stanovništvo na džihad protiv evropskih nevjernika. Autor tog pamfleta bio je niko drugi do nepopravljivi romantični orijentalista Openhajm.

Turci su ubrzo shvatili da su uložili na gubitničku kartu. Britanci su u martu 1917. zauzeli Bagdad, neposredno prije završetka problematične željezničke pruge koja je grad trebala povezati s Carigradom. Za njemačke industrijalce u škripcu pruga je ionako izgubila svaku svrhu.

Mnogo je vode proteklo od tada, ali Orijent i Okcident i dalje ostaju u klinču, bez međusobnog razumijevanja. Danas možda manje nego ikada prije.

Kada su se Sjedinjene Američke Države 1941. pripremale za invaziju na sjevernu Afriku, nad Marokom su letjeli leci s porukom: „Slava jedinom Bogu… Stižu sveti američki ratnici… da se bore za veliki Džihad za slobodu.“ Tekst je nosio potpis demokratskog predsjednika Ruzvelta. Identična poruka danas bi se mogla uputiti Irancima i stanovnicima Gaze, uz potpis republikanskog predsjednika Trampa.

Evropa nastavlja da tetura, poput onih jadnih preostalih francuskih kolonista prepuštenih sudbini u džunglama Indokine, koji se pojavljuju tek u produženoj verziji pomenutog Kopolinog filma. Pukovnik Kurc, ovog puta s narandžastim tupeom i kačketom, leti helikopterom između Bijele kuće i Mar-a-Laga, odakle posmatra uništenje svijeta kroz vizuelnu simulaciju video-igre, okružen predusretljivim openhajmerima koji nose identične užasne cipele kao i njihov šef. Spasavaj se ko može.

IZVOR: La Vanguardia