Asfaltom na kojem temperatura dostiže četrdeset stupnjeva, kroz pet dana i dvjesto dvadeset sedam kilometara ljetne žege, trkači petnaestu godinu zaredom spajaju dva najveća stratišta u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ultramaraton Vukovar – Srebrenica nije tek sportski izazov, već rigorozna ljudska misija rođena iz ratnih trauma, osobnih tragedija i potrage za samoizlječenjem. Od Ovčare do Potočara, ova homogena skupina bivših branitelja, kineziologa, sveučilišnih profesora i liječnika, u formaciji u kojoj se jači uvijek podređuje slabijem, trči kroz mjesta nekadašnjih sukoba noseći poruku mira, oprosta i sjećanja na sve nevine civilne žrtve. Unatoč povremenim provokacijama uz cestu, njih na ovom “putu muke” iznova vode zagrljaji i suze majki Srebrenice, s jasnim zavjetom da se prošlost ne zaboravi kako se zlo više nikada ne bi ponovilo

Prije nego što je postojao Ultramaraton, postojao je jedan čovjek i jedna zamisao. Duško Štrbac, inženjer strojarstva rodom iz Pakraca, htio je, kako kaže, „spojiti ta dva najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata, Vukovar i Srebrenicu“. Dugo mu nije bilo jasno kako to izvesti – put je vodio kroz Republiku srpsku, u vremenu kad je i prelazak granice znao biti neizvjestan. A onda je priča, gotovo slučajno, preko prijatelja stigla do Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Štrbac je već imao razrađen projekt: rute, dužine etapa, broj dana, čak i računicu da krenu s četiri trkača i jednim vozilom, zbog troškova. Vijeće je dodalo jednu korekciju trase, prolazak kroz Janju, i tako je 2012. krenula priča koja traje do danas.

Do trčanja ga, međutim, nije dovela utrka, nego rat. Kao dragovoljac u obrani Pakraca bio je ranjen 1991. godine, a sredinom 1992. bojišnicu zamjenjuje kućnom brigom nakon što mu je supruga doživjela slom. Dvije godine kasnije, 1994. godine, u zasjedi na cesti Pakrac – Požega poginuo je njegov brat Vencislav, a bio je, kaže, trinaesta žrtva na onome što mještani zovu „cestom smrti“. Duško je nekoć bio njegov zapovjednik i godinama je samog sebe krivio za njegovu smrt. „Imam godinu dana staža na psihijatriji“, govori bez okolišanja, „i onda sam došao do ruba ponora“. Tada se, kako kaže, okrenuo „za sto osamdeset“ i počeo trčati.

Bio je samouk, nikoga nije poznavao među maratoncima i nije ni znao što su ultramaratonci. Sam je sebi objasnio zašto ljude vuče taj naizgled besmislen napor: trčanje je, kaže, u genima, „mi smo lovci“, a trebaju ti „samo patike, stara trenirka“ i tvoje misli. Prva dionica koju je istrčao bila je šest kilometara i sedamsto metara, na stazi u zagrebačkoj Dubravi, ista ona dužina, otkrit će kasnije, s koje je krenuo i Elvir Rakipović, podudarnost u koju nisu mogli povjerovati. Zavjetovao se da će za pet godina istrčati maraton, a za deset prijeći Zagreb – Pakrac. Postigao je to u tri.

Otad se ne zaustavlja. Trčao je dvadeset četiri sata u komadu i u jednom danu prešao sto osamdeset šest kilometara. Zagreb – Vukovar, tristo četrdeset i četiri kilometra u pet dana, trčao je godinama zaredom, kao jedini Hrvat koji je to učinio. Utrku, koju u Pakracu vodi u spomen na svojeg zapovjednika, održava preko dvadeset godina i to je jedan od najstarijih takvih memorijala u kontinuitetu. Trčao je i do Vatikana, tisuću sto osamdeset kilometara u trinaest dana. Trčanje je nazvao svojim „samoizlječenjem“ i „križnim putem“, a sve svoje utrke, kaže, posvećuje bratu i svim poginulim braniteljima. „Dva puta sam zemaljsku kuglu otrčao“, a svoju krv je darovao gotovo dvjesto puta i za to dobio državno odlikovanje.

Ultramaraton je sam prozvao maratonom mira. Iza tog imena stoji odluka koja mu je važna: utrka je, inzistira, za sve nevino stradale civile, na svim stranama. „Majka kad izgubi dijete, bez obzira koje nacije, boje, vjere…“, tu rečenicu ne dovršava do kraja, ali smisao koji proizlazi iz njegovih suznih očiju dok je izgovara, jasan je. Težina te poruke postaje veća kad se zna da su mu brata ubili pripadnici srpskih postrojbi. „Ako bi netko trebao mrziti, onda bih trebao ja“, kaže, a „trčim za mir“. Trkače voli zvati „glasnicima istine“: ljudima koji idu zato da se žrtve ne zaborave i da se zlo više nikad ne ponovi.

Trči se pet dana, dvjesto dvadeset sedam kilometara, u srpanjskim vrućinama. Već prve godine pokrovitelj, predsjednik Ivo Josipović, strahovao je za njih i predlagao da odustanu jer je na asfaltu bilo gotovo četrdeset stupnjeva. Nisu odustali. Štrbac to objašnjava logikom dugoprugaša: ne misli na kilometre, nego na sljedeći grad, jer „kad čovjek razmišlja o kilometrima, onda mu je puno teže“. Ekipa razgovara dok trči, namjerno, da misli ne odlutaju u ružno, smiju se, kaže, „ak’ treba i na silu“, da poteče endorfin. Sebe ne tjera do kraja jer trči, objašnjava, na osamdeset posto, sluša svoje tijelo i zato u dvadeset tri godine nema ozljeda.

Najteža je uvijek posljednja etapa, ona do Potočara. „Meni je najgore kad me pitaju kako se osjećam“, priznaje jer to se po njemu ne može opisati, samo doživjeti. Kad ugledaju groblje, „pucamo svi po šavovima“. A ono što ga, više od svega, vuče natrag svake godine, jesu majke Srebrenice. One pozovu samo njih na večeru. Jedne godine posjele su ga na čelo stola, bio je dao svoju majicu jednoj od njih jer druge nije bilo. Mole mu, prepričava, da mu „Allah svaku tu stopu posveti“. Tih nekoliko dana, kaže, sve ostale gradove prolaze samo da bi stigli do toga zadnjeg dana.

Putem ima i provokacija – psovki, gestikulacija, jednom i udarca retrovizorom u rame. Naviknuo je: „Uđe na jedno uho, izađe na drugo.“ Ali ima i onih ljudi koji im uz cestu tutnu koju marku „da kupe banane“, djevojaka koje im se priključe na zadnjim kilometrima iako nikad prije nisu trčale – poput Ilme iz Zvornika, kćeri tamošnjeg imama, koja je istrčala cijelu dionicu i nije htjela odustati. Među stalnim trkačima je bio i Boban Pantović iz Beograda, a da Srbin dođe pokloniti se žrtvama Vukovara i Srebrenice, kaže Štrbac, „to je velika stvar“.

Rat ga, priznaje, nikad sasvim ne napušta. U Zagrebu sjećanja izblijede, ali čim dođe u Pakrac, gdje još stoje neobnovljene fasade i gdje, kako kaže, nema kuće iz koje netko nije poginuo, sve se vrati. Možda je upravo zato trčanje za njega više od sporta. Iz iskustva s drugim braniteljima izveo je i osobnu misiju: pokazati onima koji su digli ruke od sebe da i nakon svega postoji smisao. „Mnogima sam uzor, mnogi su krenuli zbog mene“, kaže bez hvalisanja, kao čovjek koji zna koliko je teško izliječiti svoje traume. Trčeći jednom od Budimpešte do Zagreba, uz čovjeka s invaliditetom, shvatio je da nema tjelesnih invalida – „samo invalida u glavi“.

O smislu govori da „nije bitno koliko ćeš živjeti, nego kako“, što mu je i odgovor kada mu proreknu dug život. Ono što želi ostaviti iza sebe jest trag – pisani i filmski; o Ultramaratonu je sniman i dokumentarni serijal prikazivan na javnoj televiziji. No važnije od traga, kaže, jesu mladi koji će priču nastaviti. „Mi još koju godinu i nas neće više biti“, govori. „Dok se god priča, vjerujem da se neće desiti opet tako šta.“

Petnaesto izdanje kreće s Ovčare baš onako kako je on jednom zamislio na komadu papira. Glasnik istine i dalje je na svome mjestu – na startu, kao i prvoga dana.

Elvir Rakipović – maratonac koji trči u spomen na sve nevine žrtve

Elvir Rakipović vodi dnevnik trčanja od 1986. godine. Svaki trening, svaka utrka, sve je zapisano, a zbroj je, kaže, više od sto dvadeset tisuća kilometara, „tri puta zemljina kugla“. No za njega trčanje nikad nije bilo brojka. „Trčanje mi je najbolja terapija od trauma koje sam doživio u ratu“, kaže taj Osječanin, kineziolog po struci, čovjek koji je i diplomski rad posvetio rekreativnom trčanju u funkciji zdravlja.

Trauma o kojoj govori ima datum: 9. studenoga 1991. S dvadeset i jednom godinom, kao pripadnik Treće gardijske brigade, sudjelovao je u neuspjelom proboju za Vukovar. U njegovoj neposrednoj blizini ginuli su suborci mlađi od njega. U jednom je trenutku, slušajući neki unutarnji glas, pretrčao u drugi dio dvorišta nekoliko trenutaka prije nego što je na mjesto gdje je stajao pala granata. Ranjenog je suborca, kad ga nitko drugi nije smio ponijeti, natovario na leđa i iznio iz dvorišta dok se pucalo za njima. Dvadeset i prvog studenoga te iste godine i sam je stradao od tenkovske granate u Ernestinovu; detonacija ga je bacila u zid, s posljedicama koje nosi do danas. U Hrvatskoj je vojsci proveo više od petnaest godina i umirovljen je sa trideset šest.

Trčanje je došlo kao izlaz. Priznaje da mu na treningu, kad je sam u poljima oko Osijeka ili po Baranji, znaju navrijeti suze i sjećanja, „ali to dosta brzo prestane i onda se naprosto osjećam bolje“. Zato, kaže, ne trči zbog štoperice ni objava na društvenim mrežama, a ako nešto i objavi, uradi to da pošalje poruku. Dugo je držao i vojni rekord u trčanju na sto kilometara. Bio je i jedini Hrvat koji je deset puta istrčao ultramaraton Zagreb – Vukovar i upravo je tamo upoznao Duška Štrpca. Kad je Štrbac došao na zamisao da se utrkom povežu Vukovar i Srebrenica, Rakipović se uključio svojim iskustvom i logistikom. „To mi je bila lijepa priča, da se povežu ta dva stratišta“, kaže. Trči, naglašava, u spomen na sve poginule s ovih prostora, neovisno o naciji: „To su nevine žrtve“.

Prva godina bila mu je najteža. Kad su stigli u Potočare, dočekalo ih je, sjeća se, oko pet stotina tabuta poredanih za ukop. „Tu čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan.“ A onda su došle majke Srebrenice i način na koji primaju trkače. Jedne godine, dok su u kiši čekali polaganje vijenca, jedna ga je majka u kolicima lagano povukla za ruku: „Dijete moje, nije to kiša, to su suze majki Srebrenice.“

Iz te godine nosi i priču koja mu je, kaže, ostala kao najpotresnije sjećanje. Pred zadnju dionicu, u jednom dvorištu na putu, ljudi su iznijeli stolove sa sokovima i kolačima. Tada je doznao da jedna majka sutradan ukopava sina — vršnjaka njegova, rođenog 1970., čiji su posmrtni ostaci tek pronađeni. Skinuo je cvijet Srebrenice koji je nosio još od Vukovara i darovao ga toj majci. Druga je žena prišla, skinula svoj i stavila mu ga na trkačku odjeću.

Trči se u formaciji koju su sami prozvali „vlakić“ – jedan za drugim, vodeći se izmjenjuju svakih pet kilometara, a tempo se uvijek podredi najsporijem. Kao kineziolog zna objasniti zašto: trčati znatno sporije od vlastitog ritma nije bezazleno za tijelo. Dok je bio zdrav, njemu je taj tempo bio prespor, kad su nastali njegovi zdravstveni problemi, ekipa je usporila zbog njega. Tako, kaže, i izgleda homogena skupina jer onaj jači podredi se slabijem da svi dođu do cilja.

Putem ima i provokacija, ali na njih se, kaže, ne obazire: „Najbolje ih je ignorirati i odraditi svoje.“ Pamti radije ono drugo – gradonačelnike i braniteljske udruge koje ih dočekuju, motoriste koji im naprave špalir i isprate ih do Brčkog, djecu iz Bratunca koja im se priključe na posljednjim kilometrima. Tu djecu, primjećuje, je godina gledao kako rastu: „U početku su bili mali, a sad su, eto, poput nas.“

Rakipović je četiri godine organizirao utrku između Osijeka i Apatina, Hrvatske i Srbije, zajedno s časnikom srpske vojske – pedeset kilometara prekogranične suradnje, druženja i zajedničkog stola. Stalo je, kaže, jer nije naišlo na potporu, ali ostalo je kao primjer onoga čemu i sam duh Ultramaratona teži.

Deseto izdanje bilo mu je posljednje; zdravlje više ne dopušta, a čeka ga i operacija stopala. No iza sebe ostavlja dnevnik u kojem je zapisana svaka od tih godina – tko je trčao, tko ih je primio, što se dogodilo – i djecu s trase koja su u međuvremenu odrasla. Cvijet koji je nosio od Vukovara do Potočara odavno je predao u prave ruke.

Dražen Ćućić – najmlađi iz jezgre ekipe

Kad je Dražen Ćućić prvi put došao na trening, Duško Štrbac je u povjerenju rekao Elviru Rakipoviću: „Koga si to doveo? On je konstitucijom rukometaš ili boksač, a ne trkač.“ Ćućić je visok metar osamdeset i šest i građe je koja ne sliči na dugoprugaša. Štrbac mu je poslije priznao da je sumnjao i da mu „skida kapu“. Sam Ćućić to objašnjava jednostavno: „Ja nikad nisam sumnjao u sebe. Kad nešto zacrtam, to i ostvarim.“

Rođen je u Virovitici 1979., a od 1990. živi u Osijeku, gdje je studirao i ostao, a danas je sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu, suprug Dore i otac dvoje djece – kćeri koja se profesionalno bavi ritmičkom gimnastikom i sina koji igra rukomet. U Virovitici, kaže, nije bilo atletske škole pa ni prilike za pravo trčanje, tek se u Osijeku, kroz krug ljudi koji su mu postali prijatelji, počeo ozbiljno baviti time. Prvi pravi trkački trening napravio je 10. lipnja 2013. s Elvirom, a već je 6. srpnja 2014. istrčao svoj prvi Ultramaraton.

Trčanje je, kaže, njegov život, ali ne onaj natjecateljski. Iza sebe ima više od pedeset maratona, dvadeset šest istrčanih zaredom, vikend za vikendom, i jedan ciklus od dvjesto osamdeset šest treninga bez ijednog dana pauze. Pa ipak izbjegava službene utrke, medalje i pehare jer ne želi, kaže, biti „kapitalistički rob maratona“. Kad mu se trči maraton, ode u prirodu, u Kopački rit. Trčao je i utrke na sto kilometara bez velikih priprema, vjerujući da je to emocija koja čovjeka nosi, „jer tijelo nije svjesno koliko može podnijeti“. Svoju je pobudu sažeo u rečenicu koju voli ponoviti: „Ne trčim za medalje, ne trčim za pehare, nego trčim za zagrljaje i osmijehe.“

U ekipu je ušao u trenutku smjene naraštaja. Idejni začetnik Duško Štrbac s Elvirom je okupio prvu postavu; kad su je dvojica trkača napustila, Štrbac je predložio Roberta Kasumovića, a Elvir Dražena. Tako je najmlađi član postao i jedini sa stopostotnim učinkom na trasi.

Godine 1995. imao je šesnaest. Kao dijete, priznaje, rat se činio uzbudljivim, a u onom se vremenu i u njemu budio osjećaj da su Srbi i Bošnjaci neprijatelji. S odmakom, kaže, vidi drukčije: „Nisu krivi narodi“ – ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi – „nego politike, pojedinci ili grupe pojedinaca“. Najveću je patnju, dodaje, podnio narod.

Ono što ga vuče na taj put najjasnije je progovorilo iz njega kao iz oca. Sjeti se, kaže, da je u Srebrenici visina od metar i pol, visina puške, bila mjera po kojoj se odlučivalo hoće li dijete biti ubijeno. Njegov je sin već viši od toga. „Razmišljam samo o svojoj djeci“, govori, jer da su se rodili u to vrijeme, vrlo vjerojatno ne bi preživjeli. Život se, kaže, ne može vratiti, ali se može čuvati sjećanje i svake godine obilježiti te dane, da se više nikad ne ponove. A onima koji su izgubili svoje želi pokazati da nisu sami, i da još postoje ljudi spremni priznati pogreške i oprostiti.

Najljepše na tom putu, kaže, jesu dobri domaćini i ljudi uz cestu, često upravo oni koji su nekoga izgubili. Sam, dodaje s mjerom, ne misli da čini nešto veliko, jer je živ i zdrav, ali kad bi živio u Bosni i Hercegovini i kad bi mu dolazili trkači iz Slovenije, poput Zmage Horvata, ili iz Srbije, poput Bobana Pantovića, da iskažu poštovanje – to bi, kaže, gledao drukčijim očima. Provokacija je bilo i to dobacivanja poput „Ustaše, završit ćete na Potočarima“, trubljenja, psovki, ali to su, kaže, minorni pojedinci i dobro nadjačava loše.

Trčati pet dana na tridesetak i više stupnjeva struka bi, primjećuje, nazvala nedopustivim; tijelo se dovodi u krajnost. No emocija ulaska u Potočare neopisiva je. Ondje je, kaže, uklesano preko deset tisuća imena: „To nisu stvari, to nisu predmeti. To su ljudska bića.“ Priznaje da Potočare, premda je Hrvat, doživljava emotivnije od Ovčare, ali ne zbog brojki, već zbog patnje ljudi koji su se nadali pomoći koja je u nekoliko sati izostala, i koji su, kaže, bili izdani.

Vjeruje da poruka ne dopire do onih koji sebe zovu političkom elitom, ali da do običnih ljudi dolazi kroz medije, po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, pa i dalje. Jedno se prijateljstvo, kaže, rodilo čak s čovjekom iz Australije koji ih je počeo pratiti. Kod „malog, svakodnevnog čovjeka“, vjeruje, ta priča izaziva razmišljanje o tome da prije svega treba biti čovjek – jednostavan, dostupan, fer. Tu je vjeru sveo i u jednu misao o suživotu: da se radujemo tuđim uspjesima, a ne slavimo tuđe neuspjehe.

Iza utrke ostaje čovjek koji i inače pomaže drugima, kroz neformalnu građansku udrugu koja radi s djecom s teškoćama i kao vozač na humanitarnoj utrci. „Kroz sport pomažem ljudima u potrebi“, kaže, „to je moj smisao djelovanja“. Snagu, dodaje, ne crpi samo iz kilometara. Na Dan očeva kći mu je napisala pismo u kojem stoji: „Tata, ti si snažan ko Hulk i trčiš sto kilometara.“ To je, naglašava, ono što čovjeku daje snagu da se bori sa svim nedaćama.

Kao najmlađi u jezgri ekipe, svjestan je da na njemu leži budućnost priče. Štrbac, Rakipović i Kasumović, kaže, uskoro bi mogli zbog godina otići iz projekta, a on i neki novi trkači morat će ga nastaviti. Nada se, napola u šali napola ozbiljno, da će jednoga dana možda i njegov sin biti u toj priči. Smisao je, kaže, prenositi istinu o Domovinskom ratu i o onome što se dogodilo u Potočarima i poručiti jednostavnu stvar: da u svakodnevnom životu treba biti čovjek, dostojanstven i iskren.

Petnaesto izdanje kreće dalje, a u njemu i dalje trči onaj za kojeg se mislilo da neće moći – najmlađi, koji ostaje.

Robert Kasumović – branitelj koji bi volio da se zapamti da su ljudi iz Hrvatske podijelili tugu i bol sa žrtvama iz Bosne i Hercegovine

Robert Kasumović rat je dočekao kao radnik Osječke pivovare. U kolovozu 1991. otišao je u Zbor narodne garde, a već 3. rujna te godine, u selu Laslovo, nagazio je na protutenkovsku minu i preživio. Ostao je u vojsci trajno, poslije u vojnoj policiji, bio u Afganistanu 2004., a 2008. otišao u invalidsku mirovinu kao ratni vojni invalid. Proglašen je „neperspektivnim”, o čemu govori bez viška gorčine, ali s ironijom: „Tamo gdje završava logika, počinje vojska.“ Iznenadi se, objašnjava, dio sugovornika kad čuju da je takvim proglašen čovjek koji govori gotovo savršeno dva strana jezika, ali to je, dodaje mirno, već druga priča.

Iz jednoga svijeta prešao je u drugi i trebao se nekamo smjestiti. Liječen je od posttraumatskog stresnog poremećaja, ostavio je cigarete i našao se u trčanju. Trčanje mu, doduše, nije bilo posve strano jer u vojnoj se policiji moralo držati određene razine spreme, pa su trčali i prije. No prvi put kad je sam istrčao osječku „Kopakabanu“, manje od kilometra, bio je, priznaje, ponosan na sebe; a onda sve više i više. U tom je krugu, mahom razvojačenih branitelja, upoznao Elvira Rakipovića i Duška Štrpca te s njima istrčao nekoliko dugih utrka, među njima i onu od Splita do Rima, trinaest dana u čast pape Ivana Pavla II.

Pita li se što ga zapravo vuče, odgovara iskreno da svi tražimo neku dozu adrenalina, a on ga je dobivao u ratu, sada ga nalazi u izazovu, u traženju granica, u onome „što drugi ne može ili neće“. Kroz to se, kaže, osjeća korisnim — osobito na ovom putu. „Mi smo na neki način postali institucija“, kaže za ekipu Ultramaratona, ljudi znaju za njih, a oni ne dopuštaju da se zaboravi, nego svake godine iznova obnavljaju sjećanje na nedužne žrtve.

Kad su ga pitali bi li jednom utrkom povezao Ovčaru i Srebrenicu, nije dvojio ni sekunde. Vidio je sebe kao hrvatskog branitelja koji je pratio zločine počinjene i na Ovčari i u Potočarima i zaključio jednostavno: „Dva naroda su proživjela istu golgotu od istog trećeg naroda.“ Prihvatio je objeručke, premda nije bio siguran hoće li uopće moći istrčati. Prve mu je godine bilo najteže — na cilj je, kaže, došao na rubu snaga, i da nije bilo liječnice Andreje Rakipović, koja ga je masažama „digla na noge“, ne zna kako bi stigao. Svake je godine bilo lakše. „Taj ultramaraton“, tvrdi, „postao je dio moje obitelji.“

Put doživljava kao trasu boli. „Trčimo od početka muke do kraja muke“, objašnjava. Početak je Ovčara, kraj su Potočari. Bilo bi neozbiljno, kaže, tvrditi da cijelim putem misle samo na žrtve — trkač ima i svoje trkačke misli — ali kraj je uvijek isti i sve im je usmjereno prema njemu. Sam ulazak u Srebrenicu uspoređuje s trenutkom kod zubara kad nakon duge boli začuješ „još tri sekunde i gotovo“: u daljini novinari, kamere, zastave, mezarje sa strane i spoznaja da mukama dolazi kraj, ali kraj „pod navodnicima lijep, a tužan“. Ima i svoj lični obred: čim uđe u memorijalni kompleks, najprije ode do jednoga groba, pomoli se i ostavi krunicu, a tek onda, u središtu, moli za sve. „To je veliko emotivno pražnjenje“, kaže, „koje se riječima ne može objasniti.“

Prvi put bio je ondje 2013., kad je dolazilo more ljudi, na desetke tisuća. Šok je, kaže, bio nepojmljiv – da se tako nešto dogodilo u srcu Europe u dvadesetom, dvadeset prvom stoljeću, da je visina puške bila mjerilo hoće li dijete biti ubijeno, a da onda netko na televiziji govori kako to nije istina. S godinama, priznaje, počeli su se u Potočare vraćati „kao da se kući vraćamo“. Provokacija na trasi kroz Republiku srpsku bilo je – trubljenja, dobacivanja, psovki – ali na to, kaže, ne troši snagu: „Mnogo je više onih normalnih i pametnih nego takvih zločestih ljudi.“

Najljepše mu pamćenje, međutim, nije s cilja. Dočeci su predivni sve do granice – u Vinkovcima, a u Gunji „kao da smo kraljevi“, u Brčkom ih dočeka Avdija, „legenda“ i dio njihove priče. Pamti i godinu kad su u Brčkom obišli spomenike palim Bošnjacima, palim Hrvatima i palim Srbima, svima „oslobodiocima“, svima „braniteljima“, i pomislio koliko je teško razabrati tko je koga od koga branio. Etapa od Brčkog do Janje je možda i najteža – betonska cesta, više od četrdeset kilometara, trideset i više stupnjeva. U Janji ih u džamijskom dvorištu dočekaju limunadom i lubenicama, i ondje se, kaže, osjeća „kao da nije suvišan“. Ondje je i Alija, čovjek kojeg će pamtiti dok je živ. Kad su Srbi zauzeli Janju, ostavili su ga na životu da strojem zakapa mrtve, poslije je, priča se, svjedočio u Haagu. Pamti njegovu priču o tome kako je, bez novca za kćerino školovanje u sarajevskoj medresi, sjeo na traktor, otišao ravnatelju i ponudio da školu opskrbljuje hranom sa svoga imanja i tako školovao dijete. Aliji pripisuje i rečenicu koju ekipa ponavlja: „Život nema dugme za replay. Jedanput se živi.“ Lani su se zajedno bacili u Drinu i pustili je da ih ponese nekoliko stotina metara.

Kako se trči, objašnjava i on slikom „vlakića“: jedan za drugim, izmjena svakih pet kilometara, tempo prema vodećem. Jedni su drugima motivacija, „ako njih dvojica mogu trčati, pa mogu i ja“. Snaga ga je napuštala samo jednom, 2019. godine. Otac mu je umro u lipnju, a već je u srpnju, slomljen i bez priprema, krenuo na put. Na drugoj etapi sitnica ga je podsjetila na oca i slomio se, izašao je Ekrem Bećirović, zagrlio ga i hodao s njim dok se isplakao. Istoga je dana, na velikoj vrućini, klonuo i Slovenac Zmago Horvat, Robert mu je u kombiju u krilu držao glavu, u jednoj ruci njegovu infuziju. Iz toga je, kaže, i nastalo ono najvažnije, da im je prijateljstvo zapravo međusobna potpora kroz sve godine.

Smatra da onaj tko ne zaplače nema srca, a tko zaplače čestit je i pošten čovjek. Ekipa, priznaje, zna i planuti kad su umorni i razdražljivi, ali to se, kaže, riješi „u sekundi“, tek tada vide koliko su čvrsta zajednica.

A ono što bi želio da ostane, što bi volio da se zapamti, jeste kako su ljudi iz Hrvatske podijelili tugu i bol sa žrtvama iz Bosne i Hercegovine, to „da nas dijeli samo Sava, ništa drugo“. Dolazak Bobana Pantovića iz Beograda doživio je kao kariku koja je dugo nedostajala; prihvatili su ga, kaže, odmah kao svojega. No Pantović predstavlja ono dobro u Srbiji, a on bi želio da jednoga dana dođe i netko iz Republike srpske i da se prizna istina, podijeli muka i okrene nova stranica. „Nijemci i Francuzi ratovali su tristo godina, a danas su najveći saveznici. Ne znam zašto mi to ne bismo mogli postati.“

dr. Andreja Rakipović Stojanović – liječnica koja bdije nad ekipom, a Srebrenicu nosi u vlastitoj obitelji

Na papiru je ona liječnica ekipe. Dr. Andreja Rakipović Stojanović anesteziologinja je po struci, doktorica medicinskih znanosti, i godinama je bila jedina medicinska pratnja Ultramaratona – što je, kako kaže, na svakoj utrci jednako važno koliko i skupo, pa su u njoj dobili „besplatnog suradnika i volontera“. No njezina je uloga šira od toga. Uz osmijeh kaže da su joj svi oni „moji muževi i moja djeca“: brine se o njihovoj prehrani, opremi, prenošenju stvari iz auta u auto, o svemu. Supruga je jednog od trkača, Elvira Rakipovića, s kojim je prešla i mnoge druge duge utrke, od Solina do Vatikana.

Pita li se što drži takvu utrku na okupu, odgovara bez oklijevanja: kohezija. Trkači, kaže, nisu jedan protiv drugoga, poanta nije pobjeda, nego da svi dođu do cilja. Zato se cijela skupina prilagođava, jer dovesti sve do kraja, priznaje, nije uvijek jednostavno.

Za razliku od ultramaratonaca, nju, kaže, nije pokrenuo rat. „Ja ne mogu reći da me motiviralo liječenje ratne traume“ – pokrenuli su je ljudi s kojima živi, njihova želja i patnja, koje poštuje. Ali Srebrenicu je, dodaje, nemoguće razumjeti izvana: „Kad prvi put doživiš Srebrenicu, onda doživiš nešto što nigdje ne možeš doživjeti.“ Sve knjige i svi tuđi doživljaji, kaže, ne vrijede dok sam ne dođeš. Zato je jedne godine, kad nije mogla s ekipom, posljednjeg dana spakirala djecu, parkirala u Bratuncu i pješice ih odvela do Srebrenice. Njihova kći Dora i sin Luka odrasli su uz te utrke, Srebrenicu su, smatra, morali vidjeti barem jednom.

Dvije stvari, kaže, vesele je na tom putu. Prva je Janja, malo mjesto u kojem su se s ljudima zbližili toliko da se ondje osjećaju kao kod kuće. Druga je susret s majkama Srebrenice. Fascinira je, kao ženu, njihova snaga i volja. „Nema nijedne žene na ovom svijetu koja se ne može izboriti za svoja prava“, kaže, „ali nemaju svi volju, a te žene imaju volju“. Smeta je, međutim, što ih se rado koristi za marketing, a istinski ih se ne podržava: prostorije u kojima su ih majke primile prve godine, primjećuje, nakon deset godina jednake su kao na početku. „One nestaju“, primjećuje, „kao što su im nestala i djeca.“

U pojedinim sredinama Andreju kao ženu ne pozdrave premda pozdrave sve muškarce za stolom – pa zna u šali reći: „Pa ja nisam žensko, ja sam doktor.“ Pamti i jednu dženazu tokom pljuska, kad su svi ostali stajati na mjestu umjesto da se sklone, a majke su im potom prišle i zahvalile.

Kao liječnica, navikla na granična stanja, ima i svoj način da imenuje ono što se dogodilo. Borbu, kaže, može razumjeti. Ono što ne može pojmiti jest da se ljude pusti da bježe, pa ih se onda lovi i ubija. Upravo zato joj, kaže, brojke nisu važne – ne broji tabute, jer ne dolazi zbog njih, nego zbog onoga što se u nekoliko dana dogodilo tisućama. Brčko, dodaje, valja pohvaliti: bez obzira na sve, ondje se uistinu potrude i nikad nemaju dojam da nisu primljeni.

Razmišlja i kako sjećanje održati živim. Za jednu obljetnicu zamislila je da se osam tisuća ruža prospe niz stube Memorijalnog centra, kako bi se ta brojka mogla vidjeti, a ne samo izgovoriti, ali nije, kaže, uspjela nabaviti toliko cvijeća. Brine je da se cijela priča s godinama „razvodnila“ i da mlade treba uvući u nju prije nego što ode i posljednji svjedok. O snazi tog iskustva govori preko filma „Maratonci“ Biljane Čakić: tko ga ne odgleda i tko ne provede dan-dva s ekipom, kaže, ne može shvatiti što znači „obući patike u Vukovaru i skinuti ih u Srebrenici“.

Miran i Mirjana Dudić-Lovrić – bračni par iz Beča koji Ultramaraton trči i čuva zajedno

Prije tri godine, na cilju u Srebrenici, jednog je trkača dočekalo iznenađenje snažnije od svih kilometara iza njega: supruga i djeca, došli da ga sačekaju. Za Miroslava Dudić-Lovrića, svima znanog kao Miran, bio je to, kaže, jedan od najjačih trenutaka u životu. Jer ovaj put on i Mirjana prelaze zajedno – on kao ultramaratonac, ona kao njegova pratnja.

Oboje žive u Beču. Mirjana, rođena 1975. u Donjem Hasiću kod Bosanskog Šamca, već dugi niz godina radi kao fizioterapeutkinja u jednoj bečkoj privatnoj klinici, majka je dvoje djece i, kako kaže, supruga dvadeset osam godina. Miran, rođen 1973. u selu Boće kod Brčkog, u Beču je od 1989. i više od trideset godina radi u operacijskim salama kao tehničar. Posao je, priznaje, psihički iscrpljujući, sa smjenama koje znaju trajati i po dvadeset četiri sata – pa mu je trčanje, kaže, „terapija, ventil“ koji čisti misli.

Do trčanja su, zapravo, došli kroz bolest. Prije desetak godina Miran je imao tešku operaciju kralježnice, iz duge rehabilitacije, u kojoj im je zajednički cilj bio dugoročno ozdravljenje, rodila se ljubav prema trčanju. Ono što je počelo s nekoliko metara, kaže Mirjana, preraslo je u velike projekte – ultramaratone od 140 kilometara unutar Austrije do međunarodnih dugih i preko 600 kilometara. Miran ustaje prije četiri ujutro i trči svaki dan, bez obzira na smjenu, pred višednevni projekt diže treninge na trideset i više kilometara dnevno. „Ovo nije samo fizički izazov“, kaže, „ovo je misija.“

Na put koji spaja Vukovar i Srebrenicu doveo ih je, 2022., jedan njihov vlastiti projekt. Miran je s Mirjanom organizirao trku od Beča do Brčkog, da bi djeci slabijega imovinskog stanja osigurali topli obrok u školama. Trčeći kroz Hrvatsku, priključivali su mu se trkači iz raznih gradova i tada je, prisjeća se, prvi put čuo za organizatore Ultramaratona Vukovar – Srebrenica. Ubrzo je postao dio te ekipe.

Dolazak u Srebrenicu opisuje kao najteži ultramaraton koji je ikada istrčao – ne tjelesno, nego emotivno. „Doček majki Srebrenice, suze, zagrljaji, pitanja: ‚Jeste li gladni? Umorni?‘ – to je bilo nešto neopisivo“, kaže. „Niko ne pita za ime, za naciju – samo ljudska toplina. Svaki korak od Vukovara do Potočara boli, ali to je emotivna bol koja te mijenja.“

Mirjanin je pogled drukčiji, ali jednako pun. Njezin je cilj, kaže, zdravlje sudionika i njihov siguran povratak obiteljima, prati ih, doslovno, „u stopu“. S potpunom opremom koju sami pakiraju, nadgledaju i tjelesno i psihičko stanje – pokatkad, kaže, dovoljne su dvije minute samo za sebe – a nakon dnevnih etapa slijede individualne terapije i konsultacije za novi dan. Iz tih dana nosi i slike koje se, kaže, ne zaboravljaju: motorista Ivice, koji s klubom godinama prati trkače, a sam je bez noge; Alije, koji kroz suze i dim cigarete priča o djeci s Tuzlanske kapije i opominje „nemojte, djeco, gladni otići“; Petra koji ih u suzama ispraća prelazeći čamcem na drugu obalu Drine; dočeka u Kozluku, gdje izađu sve generacije, bez obzira na sunce, kišu ili tuču. Smiraj, kaže, nalazi posljednjeg dana, na „kavi kod strine“ kod obitelji Hasanović, visoko nad rijekom, u mirisu majčine dušice – uz jednu misao: vrijedilo je svake sekunde.

Iz svega je izvukla i poruku: „Nikada iz straha ne trebamo negirati drugu stranu.“ Na cijelom tom putu, kaže, nije bilo čovjeka koji im nije istinski pružio ruku, a ti ljudi, obilježeni ratnim stradanjima, imaju više snage i zahvalnosti nego što se može zamisliti. „Budimo hrabri, približimo im se i čujmo njihovu ispovijest.“

Miranova poruka je istoga korijena. „Ovo nije provokacija“, naglašava, „ovo je put pomirenja, put oprosta. Spremni smo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti, jer ako zaboravimo, ponovit će se.“ Vjeruje da bi projekt trebalo unijeti i u školske programe, da mladi ne odrastu u zaboravu, te da vjera ne bi smjela dijeliti, nego spajati. Na tom putu, naglašava, nije bitan pojedinac, nego poruka: „Projekt je iznad pojedinca.“

Planiraju, kažu oboje, sudjelovati i dalje – dok ih posluži zdravlje. Dvoje ljudi iz Beča, na istom putu: jedno trči, drugo bdije, a oboje nose istu poruku od Vukovara do Potočara.