Dok se Washington i Tel Aviv nakon višemjesečnog razornog sukoba i dalje oslanjaju na procjene o oslabljenom i dezorijentisanom neprijatelju, iz pepela rata izronio je potpuno preoblikovan Iran. Kroz tihu smjenu generacija na vrhu vlasti, Islamska Republika je revolucionarnu dogmu podredila pragmatičnom vojnom tehnokratizmu i rigidnom nacionalizmu, uspostavljajući novi društveni ugovor kod kuće i novu geopolitičku arhitekturu na Bliskom istoku

Na samom početku američko-izraelskog rata protiv Irana u februaru 2026. godine, Islamska Republika djelovala je slomljeno. Bombardovanja širokih razmjera uništila su industrijsku infrastrukturu, dok je pomorska blokada Sjedinjenih Država dotukla uzdrmanu ekonomiju. Početkom marta, američki predsjednik Donald Trump proglasio je potpunu i apsolutnu pobjedu, tvrdeći da je carstvo zla desetkovano.

Nekoliko mjeseci kasnije, situacija na terenu izgleda potpuno drugačije. Iran je očuvao vojne i industrijske kapacitete, a masovni narodni ustanak koji je Washington prizivao uopšte nije na vidiku. Prvobitni cilj rata – nanošenje smrtnog udarca režimu – pokazao se nedostižnim.

Umjesto kolapsa, ratno iskušenje transformisalo je zemlju. Kako bi preživjela, Islamska Republika se prilagodila neviđenom brzinom, mijenjajući način na koji vodi rat, upravlja državom i kontroliše društvo. Iz sukoba je izronila samouvjerena regionalna sila sa novom vladajućom paradigmom koja će trajno preoblikovati Bliski istok.

Predosjećajući slabljenje iranskog režima nakon kratkog rata s Izraelom 2025. godine i unutrašnjih protesta u januaru 2026, Izrael i Sjedinjene Države pokrenuli su krajem februara zračne udare. Očekivali su brzu pobjedu kroz eliminaciju ključnih ljudi na vrhu. Međutim, atentat u kojem je poginuo i vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, nije doveo do kolapsa sistema. Naprotiv, otvorio je vrata novoj generaciji koja je preuzela poluge vlasti.

Zapadni posmatrači novo rukovodstvo, u kojem dominira Islamska revolucionarna garda (IRGC), vide kao ideološki rigidnije i ekstremnije. Ta je procjena površna. Ono što novu elitu razlikuje od osnivača revolucije jeste duboka promjena u pogledu na državu i sigurnost.

Svjetonazor prve generacije bio je oblikovan otporom šahovom režimu i imperijalizmu. Nasuprot njima, druga i treća generacija revolucije stasale su u institucijama postrevolucionarnog Irana. Oficirska klasa unutar oružanih snaga i sigurnosnih struktura usvojila je tehnokratsku kulturu i stratešku viziju izgrađenu oko nacionalne odbrane, a ne oko izvoza ideologije. Oni vladaju sa samouvjerenošću lidera koji vjeruju da su uspješno odbranili zemlju od vojnički nadmoćnijih sila.

Ova psihološka razlika ima ogromne praktične implikacije. Kada se Khameneijeva generacija suočavala sa svijetom, njen nastup pratio je rječnik islamskog revanšizma i osjećaj historijske nepravde. Taj emotivni naboj bio je strateški teret koji ih je činio predvidljivim. Nova generacija je povukla jasnu liniju razgraničenja između revolucije i državotvorne politike. Oni više ne zagovaraju revolucionarni aktivizam. Novi lideri su pragmatični, prekaljeni nacionalisti koji operišu s trijeznim procjenama iranskih sposobnosti i ranjivosti. Sposobni su pokazati strateško strpljenje, ali i djelovati krajnje odlučno, posmatrajući unutrašnje slabosti isključivo kao tehničke probleme koje treba riješiti.

Prije sukoba 2025. godine, Teheran je vjerovao da može unedogled održavati stanje ni rata ni mira sa SAD-om i Izraelom. Suočavanje s tom zabludom pokrenulo je brze reforme. U kratkom periodu između dva rata, mnoge izvršne odluke o ekonomiji i socijalnim uslugama decentralizovane su na provincijske centre, a institucionalna tromost ustupila je mjesto imperativu brze adaptacije.

Proces sukcesije nakon Khameneijeve smrti izveden je brzo i organizovano. Dolazak njegovog sina Mojtabe Khameneija na čelo države potvrdio je i ubrzao generacijsku tranziciju. Mojtaba, veteran iransko-iračkog rata koji je godinama nadgledao transformaciju Garde, donio je strukturalnu otpornost sistemu. Atentat na njegovog oca pretvoren je u simbol mučeništva, što je poslužilo za homogenizaciju naroda oko državne zastave.

Iransko vođenje rata jasno je odražavalo tehnokratski pristup nove generacije. Haotični labirint suprotstavljenih centara moći zamijenjen je organizacionom disciplinom. Formirano je novo Vrhovno vijeće odbrane predvođeno generalima IRGC-a, dok su veterani poput predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa upravljali civilnom i ekonomskom birokratijom. Čak i kada su ključni generali i zvaničnici gubili živote u izraelskim udarima, otpornost izgrađenog sistema nije bila narušena.

Na bojnom polju, iranska vojska je precizno primijenila lekcije iz prethodnih sukoba. Na napad u februaru 2026. odgovorili su sistematskim salvama projektila i dronova s ciljem iscrpljivanja zaliha protivvazdušnih presretača koje SAD i Izrael posjeduju u regiji. Kada je Izrael u ranijem sukobu gađao ulaze u podzemne raketne gradove, Iran je odgovorio disperzijom raketnih lansera širom teritorije, raspoređujući inženjerske timove za brze popravke u realnom vremenu. To je omogućilo održavanje intenziteta paljbe znatno duže nego što su protivnici predviđali.

Oslanjajući se na logiku asimetričnog ratovanja, Garda je poslala rojeve jeftinih dronova Shahed da preopterete radarske sisteme i protivvazdušnu odbranu američkih baza i njihovih arapskih saveznika. Ovi jeftini, potrošni sistemi očistili su koridore za precizne udare balističkih raketa po ciljevima visoke vrijednosti, pokazujući da je Iran naučio kako primiti udarac, ali i kako frustrirati ratne ciljeve protivnika.

Najveća pobjeda nove generacije lidera leži u činjenici da je njihova strategija donijela rezultat. Država je preživjela zračne udare, uspostavila kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i neutralisala efekte američke pomorske blokade. Tokom tog procesa, Iran je prenio bojište u prostor Perzijskog zaljeva, nanijevši teška oštećenja američkim bazama, dok su iračke milicije prisilile Sjedinjene Države da napuste Camp Victory u Bagdadu, njihovu ključnu instalaciju još od 2003. godine.

Iranski napadi izazvali su i duboku krizu povjerenja među zaljevskim državama, čije su ekonomije pretrpjele kolateralnu štetu jer ih Washington nije uspio zaštititi. Gubitak povjerenja između zaljevskih prijestolnica i Sjedinjenih Država imat će dugoročne geopolitičke posljedice.

Zatvaranjem Hormuškog tjesnaca i gađanjem energetske infrastrukture, Iran je nametnuo ogromne troškove globalnom tržištu. Teheran trenutnu pat-poziciju posmatra kao uspostavljanje novog balansa moći. Prelaskom sa zračnog rata na pomorsku blokadu, Sjedinjene Države su posredno priznale da je Iran taj koji diktira teren na kojem se sukob odvija. Kontrola nad tjesnacem služit će Teheranu kao glavno sredstvo odvraćanja od budućih napada, što djelimično kompenzira gubitke iz proteklih godina, uključujući slabljenje Hezbollaha i pad režima Bashara al-Assada u Siriji.

Iz perspektive Teherana, višedecenijska američka politika obuzdavanja Irana doživjela je svoj kraj. Novi regionalni poredak neće biti definisan američkim primatom, već multipolarnošću u kojoj Kina zauzima centralno mjesto, dok Iran postaje nezaobilazan akter. Teheran namjerava te dobitke trajno verifikovati u bilo kojem sporazumu kojim se rat privede kraju, insistirajući na kontroli Hormuškog tjesnaca, prekinu vatre u Libanu i ukidanju pomorske blokade.

Reorganizacija vojne i ekonomske strukture pratila je i fundamentalni zaokret u ekonomskoj strategiji. Umjesto teženja ka reintegraciji u finansijski sistem pod kontrolom Zapada, što smatra nemogućim ciljem, nova elita se fokusirala na maksimalno iskorištavanje kontrole nad kritičnim geografskim tačkama. Rat je također primorao Teheran da produbi taktičko savezništvo s Kinom, transformišući ga u stabilno strateško partnerstvo za poslijeratnu obnovu.

Na komunikacijskom planu, iranska kampanja označila je radikalan raskid s prošlošću. Narativ koji su širile iranske ambasade uspješno je dopro do publike u arapskom svijetu, Africi i Latinskoj Americi, pa čak i unutar zapadnih društava, pokazujući zavidnu tehnokratsku spretnost.

Istovremeno, iranski lideri su shvatili da ekonomska kriza predstavlja najveću prijetnju njihovoj stabilnosti. Poučeni ranijim protestima, odmah po objavi prekida vatre u aprilu krenuli su u sprovođenje paketa ekonomskih reformi i ukidanje niza subvencija, pravdajući to saniranjem ratnih posljedica. Žurba da se promovišu projekti obnove infrastrukture jasan je signal da država teži stvaranju novog društvenog ugovora, koji će se temeljiti na efikasnosti vladanja, a ne na ideološkim frazama.

Nakon masovnih protesta i sukoba u januaru 2026. godine, činilo se da su Iranci potpuno ujedinjeni protiv režima. Međutim, rat je iz temelja promijenio tu sliku. Brutalna razaranja i Trumpova retorika o uništenju iranske civilizacije i prekrajanju granica izazvali su snažnu nacionalističku reakciju koja je premoistila dotadašnje političke podjele. Gnjev javnosti usmjeren prema režimu zbog lošeg upravljanja i represije nije nestao, ali se unutrašnji bunt sada posmatra kroz prizmu nacionalne borbe protiv vanjskog neprijatelja.

Suprotno zapadnim očekivanjima, rat nije pokrenuo ulične demonstracije protiv vlasti. Iransko društvo se mobilisalo uz državu, formirajući ljudske lance za zaštitu elektrana i mostova. Oštra linija razdvajanja između države i društva počela je blijediti kroz zajedničko iskustvo preživljavanja pod bombama. Budući da su u Teheranu pogođeni brojni civilni objekti, iranska vojska je u očima građana prestala biti aparat opresije i postala jedini štit od uništenja. Poznati opozicioni mislioci isticali su da su u ovom historijskom trenutku država i nacija postale jedno te isto, te da s padom državnog aparata neizbježno pada i sam Iran.

Ovu dinamiku pojačala je i vladina blokada interneta, sprovedena radi zaštite od obavještajnih operacija. Odsječeni od vanjskog svijeta, građani su bili prisiljeni okrenuti se domaćem intranetu i državnim medijima, što je eliminisalo uticaj dijasporskih medija i stvorilo drugačiju vrstu unutrašnjeg dijaloga o stvarnim sigurnosnim prijetnjama.

Ono što se danas nudi građanima jeste specifičan nacionalno-tehnokratski ugovor u kojem legitimitet države počiva isključivo na sposobnosti da odbrani zemlju i da je ponovo izgradi. Uslovi tog pakta postavljeni su na nacionalnim, a ne na religijskim temeljima. Državni mediji danas normalizuju prisustvo žena sa i bez hidžaba jednih pored drugih, definišući iranski identitet primarno kao kulturološki fenomen. Na taj način država pokušava doprijeti do omladine i urbane srednje klase, koji su ranije najodlučnije odbacivali Islamsku Republiku.

Ovdje nije riječ o liberalizaciji; režim zadržava grubu kontrolu nad političkim disidentstvom. Međutim, država priznaje da joj je potrebna šira društvena baza od one koju islamska ideologija može osigurati. Islamska Republika danas sve manje liči na klasičnu teokratiju, a sve više poprima obrise desnog, nacionalističkog autoritarnog sistema. Glavni test političke lojalnosti više ne glasi: „Jesi li dovoljno dobar musliman?“, već: „Jesi li dovoljno Iranac?“.

Vladina okupljanja postala su fokusna tačka novog nacionalizma usmjerenog na očuvanje iranske civilizacije. Rukovodstvo je svjesno da je ovaj trenutak jedinstven i potencijalno kratkotrajan, te da će se društvo vratiti svakodnevnim pritužbama čim neposredna vanjska opasnost utihne. Popuštanje pritiska na društvenom planu, poput prećutnog odustajanja od kažnjavanja nenošenja hidžaba, predstavlja pokušaj vlasti da ratno jedinstvo učini održivim.

Dok Washington pretpostavlja da je Teheran i dalje primarno zainteresovan za pregovore o ukidanju sankcija, Garda više ne vjeruje da će Sjedinjene Države ikada trajno ukloniti te ekonomske barijere. Umjesto toga, oni teže sporazumu koji će formalno okončati rat, verifikovati njihove teritorijalne dobitke i otvoriti put ekonomskim benefitima kroz kontrolu plovnih puteva. Prkosan nastup Teherana nije proizvod ideološkog sljepila, već odraz novostečenog samopouzdanja i lekcija izvučenih iz rata.

Snažan zaokret ka unutrašnjem nacionalizmu ne znači da će Teheran napustiti svoje regionalne saveznike u Libanu, Iraku ili Jemenu. Međutim, upravljat će tim vezama s daleko više strateške discipline, a s manje ideološkog romantizma, odbijajući da žrtvuje sopstvene državne interese na oltaru revolucionarne solidarnosti.

Iranski stratezi izvukli su pouku da je bila greška dopustiti Izraelu da se pojedinačno obračunava s različitim tačkama takozvane Osovine otpora. Zbog toga je Iran u kritičnom trenutku simultano aktivirao Hezbollah i iračke milicije, uspješno otvorivši drugi front za Izrael u Libanu, proširivši sukob na cijelu regiju i prisilivši Sjedinjene Države na povlačenje iz Iraka. To u Teheranu vide kao definitivnu potvrdu ispravnosti svoje doktrine vođenja rata na više frontova. Ova savezništva danas i u očima šireg, sekularnijeg stanovništva u samom Iranu slove za legitiman instrument odbrane zemlje od vanjske agresije.

Ovaj rat odigrao je ulogu surovog istorijskog procesa kroz koji je stvorena nova iteracija Islamske Republike. Poluge moći više se ne nalaze u rukama osnivača. Druga generacija danas suvereno vodi vojne i političke poslove, dok pripadnici treće i četvrte generacije upravljaju komunikacijama i vanjskim nastupom zemlje.

U svojim prvim godinama pod vodstvom Khomeinija, država je bila organizovana oko ideološkog preoblikovanja društva i izvoza revolucije. Nakon njegove smrti, pa sve do sukoba 2025. godine, funkcionisala je kao teokratija opterećena unutrašnjim ideološkim bitkama, balansirajući između osnivačke dogme i praktičnih zahtjeva vladavine.

Republika rođena iz posljednjih sukoba u znatno manjoj mjeri je definisana dogmom, a mnogo više modernim nacionalizmom. Umjesto revolucije, njen primarni fokus je pragmatizam državnih interesa; umjesto klerikalne harizme, sistem se oslanja na tehnokratski etos nove oficirske klase. U komparativnom smislu, ona danas neodoljivo podsjeća na sekularne nacionalističke države iz 20. stoljeća – poput Turske u kasnijoj fazi kemalizma ili Egipta u vrijeme Gamala Abdela Nassera – sisteme u kojima ideologija opstaje, ali je u potpunosti podređena državnoj moći.

Ovaj zaokret ne znači da Islamska Republika postaje liberalnija. Novi Iran će ostati duboko autoritaran i brutalan prema unutrašnjem otporu. Međutim, tradicionalne kategorije koje su zapadni analitičari decenijama koristili kako bi opisali tamošnje političke frakcije – poput podjele na tvrdolinijaše i umjerene, ili ideologe i reformiste – danas gube svaku tačnost. Prioriteti nove Islamske Republike bit će oblikovani isključivo neposrednim ratnim iskustvima: gubicima koje je pretrpjela, samopouzdanjem koje je stekla i novim društvenim ugovorom koji je borba za opstanak učinila neophodnim.

Narges Bajoghli je antropologinja i vanredna profesorica bliskoistočnih studija na Školi naprednih međunarodnih studija (SAIS) Univerziteta Johns Hopkins. Autorica je knjige Iran Reframed: Anxieties of Power in the Islamic Republic.

Vali Nasr je profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Školi naprednih međunarodnih studija (SAIS) Univerziteta Johns Hopkins i autor knjige Iran’s Grand Strategy: A Political History.

IZVOR: Foreign Affairs, Bosna.hr