„Promjena režima“, nova knjiga dvoje novinara lista „The New York Times“, otkriva unutrašnje mehanizme američke administracije u drugom mandatu njujorškog magnata

Ako postoji jasna prekretnica u političkom naslijeđu Donalda Trumpa kao predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, onda je to 20. januar 2025. godine. Bio je to prvi dan njegovog povratka u Ovalni ured nakon dramatičnog odlaska 2021. godine, kada ga je porazio Joe Biden, a on sam postao politički izopćenik zbog podsticanja gnjevne mase na juriš na Kapitol. Tog dana, tačno četiri godine nakon što je izgubio vlast, ponovo je sjeo za pisaći stol Resolute i donio nekoliko uredbi s ciljem da iz korijena promijeni suštinu zemlje.

Jedna od najkontroverznijih odluka bila je pomilovanje stotina njegovih pristalica koje su učestvovale u nemirima 6. januara 2021. godine u sjedištu Kongresa, što ostaje zabilježeno kao jedno od najmračnijih poglavlja u modernoj historiji SAD-a. Steve Bannon, ideolog i pokretačka snaga Trumpovog pokreta MAGA, izjavio je tog dana da taj potez predstavlja „čistog, izvornog Trumpa“.

Knjiga „Promjena režima: Unutar imperijalnog predsjedništva Donalda Trumpa“ detaljno opisuje zakulisne radnje u prvih četrnaest mjeseci njegovog drugog mandata. Djelo je ubrzo postalo apsolutni izdavački fenomen u Sjedinjenim Američkim Državama. Autori Margaret Haberman i Jonathan Swan, istaknuti novinari lista The New York Times, svoju rekonstrukciju zasnivaju na svjedočanstvima više od hiljadu zvaničnih i anonimnih izvora iz same Bijele kuće, kao i na opsežnom intervjuu koji su lično obavili s Trumpom. Zbog ekskluzivnosti informacija, američke televizijske stanice sedmicama se utrkuju za njihovo gostovanje kako bi javnosti prenijeli detalje iz unutrašnjosti predsjedničke rezidencije.

Tokom predstavljanja knjige u Washingtonu, Haberman je istakla da su pratili vjerovatno najvažniju i najasimetričniju godinu jednog američkog predsjedništva u modernom dobu, svjedočeći metodama izvršne vlasti kakve nikada ranije nisu viđene. Autori opisuju scene koje nerijetko podsjećaju na političke intrige i dvorske izdaje iz fikcije, s tom razlikom što se ove drame odvijaju u stvarnom vremenu, unutar institucija prve svjetske sile.

Milijarder koji je 2017. godine u Bijelu kuću ušao gotovo iznenađujuće i bez jasnog plana, bitno se razlikuje od bezobzirnog i revanšistički nastrojenog političara koji se vratio 2025. godine. Ovaj put, Trump je došao sa naučenom lekcijom. Djeluje izolovanije, nepovjerljivije i duboko vođen željom za naplatom dugova nakon brojnih sudskih procesa koji su obilježili period između dva mandata. Svoj krug saradnika smanjio je na minimum, zahtijevajući od njih apsolutnu, gotovo dogmatsku lojalnost. Kao primarni dokaz vjernosti, od svojih savjetnika traži javno zastupanje teze da su izbori 2020. godine bili lažirani i da je stvarni pobjednik bio on. Proteklih mjeseci, predsjednik je pokazao potpunu nesputanost u vođenju vanjske politike, šireći svoje ovlasti izvan granica koje su poštovali njegovi prethodnici, fiksiran na ideju o osiguravanju trajnog mjesta u historiji.

U tom bliskom krugu, ključnu ulogu ima tridesetčetverogodišnja Natalie Harp. Ona je zadužena za plasiranje Trumpovih poruka na društvenoj mreži Truth i pripremu vizuelnih sadržaja kreiranih vještačkom inteligencijom za potrebe predsjedničkog naloga. Kao jedina izvršna asistentica, Harp prati Trumpa do kasno u noć, što izaziva stalne napetosti i podozrenje među redovnim osobljem rezidencije. Unutar Bijele kuće dobila je nadimak „prenosivi štampač“, jer je još tokom Trumpovih opozicionih dana na golf terenima nosila laptop i mali štampač kako bi mu u svakom trenutku mogla čitati pohvalne članke i komentare s društvenih mreža.

Njena odanost ide do granica potpunog personalizma, o čemu svjedoče i privatne poruke podrške koje mu ostavlja u radnim prostorima. Harp, bivša voditeljica desničarskog kanala One America News Network, tvrdi da joj je Trump spasio život odobravanjem zakona o eksperimentalnim medicinskim tretmanima, zbog čega mu danas služi s potpunom predanošću. Autori je opisuju kao paradigmatičan lik na dvoru koji je uspostavljen oko predsjednika ovisnog o stalnom laskanju.

Još jedan uticajan akter u ovoj administraciji jeste Stephen Miller, koji unutar sistema djeluje bez uobičajenih birokratskih kočnica. Za razliku od prvog mandata, kada su iskusni državni službenici postavljali pravne i proceduralne barijere Trumpovim zamislima, Miller sada aktivno uklanja prepreke za provođenje radikalnih odluka. Prema navodima iz knjige, Miller je bio pokretač oštrih imigracionih mjera, idući do zahtjeva za suspenziju instituta habeas corpus za migrante, čime bi se omogućila masovna privođenja bez sudske kontrole.

Millera se u knjizi opisuje i kao ključni instrument za provođenje političke osvete. U jednom od najupečatljivijih poglavlja navodi se sastanak u Ovalnom uredu na kojem je Trump tražio pokretanje pravosudnih istraga protiv bivših zvaničnika iz administracije Joea Bidena. Kada se Trump pokušao sjetiti imena pravnika koji je svojevremeno javno potvrdio da su izbori 2020. godine bili regularni, Miller je odmah identifikovao službenika i samoinicijativno pokrenuo mehanizme federalne istrage protiv čovjeka čiji je jedini prijestup bio svjedočenje o sigurnosti izbornog procesa.

U martu ove godine, tokom završnog intervjua za potrebe knjige, novinari su pitali Trumpa smatra li se najmoćnijim liderom u historiji. Umjesto direktnog odgovora, Trump je zatražio od Natalie Harp da donese dokument,– pismo u kojem se njegov uticaj eksplicitno poredi s historijskim ličnostima poput Aleksandra Velikog, Julija Cezara, Napoleona, ali i diktatora poput Hitlera, Staljina i Mao Lzedonga. Trump je s ponosom pročitao tvrdnju da je on najmoćnija figura koju je planeta ikada upoznala, ignorišući moralne i historijske kontekste tih poređenja.

Za njega je sve svedeno na nivo prepoznatljivosti i globalnog dometa moći, tvrdeći da nijedan od tih vladara nije imao globalni uticaj kakav on ima danas. Ovu historijsku tezu Trump je, prema sopstvenim riječima, saznao od jednog kedija na golf terenu koji je pasionirani čitalac historijske literature.

Analiza Habermana i Swana nudi uvid u duboku transformaciju američke izvršne vlasti. Trump je u proteklih četrnaest mjeseci u potpunosti destabilizovao međunarodni poredak građen nakon Drugog svjetskog rata: uveo je agresivne carinske barijere, pokrenuo masovne deportacije, odobrio vojnu intervenciju u Venecueli s ciljem hapšenja Nicolása Madura i uveo zemlju u novi oružani sukob s Iranom. Sve ove odluke donesene su uz potpuno zaobilaženje Kongresa i marginalizaciju nezavisnih državnih službenika, koji su zamijenjeni lojalnim privatnim advokatima.

Knjiga otkriva i atmosferu visoke napetosti unutar Bijele kuće povodom odluke Kongresa o deklasifikaciji tajnih dokumenata iz istrage o Jeffreyju Epsteinu. Šefica kabineta Susie Wiles sazvala je hitan sastanak u Kriznoj sobi (Situation Room) zbog podataka iz anketa koji su pokazivali ozbiljan pad podrške među ključnim biračkim tijelom pokreta MAGA. Potpredsjednik JD Vance opisao je situaciju kao prvorazredan politički problem. Na sastanku, kojem su prisustvovali direktor FBI-ja, državna tužiteljica i tim odbranbenih advokata, ozbiljno se razmatrala opcija davanja pomilovanja Ghislaine Maxwell u zamjenu za njeno svjedočenje, što je direktor komunikacija Steven Cheung odbacio zbog nepopravljive štete po javni imidž administracije.

U istoj prostoriji u kojoj je godinama ranije administracija Baracka Obame pratila operaciju protiv Osame bin Ladena, Trumpovi saradnici su satima raspravljali o sudskim dokumentima u kojima jedna od žrtava detaljno opisuje predsjednikove bizarne fetiše. Jedan od prisutnih zvaničnika opisao je tu raspravu u kriznom štabu kao potpuno nadrealno iskustvo. Zbog ovih pritisaka, Trump se praktično zatvorio unutar Bijele kuće, drastično smanjivši putovanja i prepustivši upravljanje državom grupi od tek nekoliko povjerljivih ljudi. Autori demantuju Trumpovu tezu o „najtransparentnijoj administraciji u historiji“, navodeći kao dokaz tajne pregovore s Iranom o kojima ni Pentagon ni vrhovne obavještajne službe nisu imale nikakva saznanja sve dok potpredsjednik JD Vance nije predstavio konačni memorandum o razumijevanju.

Knjiga bilježi i detalje oštrog verbalnog sukoba u Ovalnom uredu između Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Trump je bio frustriran činjenicom da rat u Ukrajini nije riješen u roku od 24 sata, kako je obećavao u kampanji, pa je sastanak pretvorio u agresivnu javnu tiradu. Pred svojim savjetnicima kasnije je izjavio da je to bio „odličan televizijski šou“, uspoređujući diplomatiju sa svojim nekadašnjim reality programom. Na zatvorenim sastancima nije skrivao ravnodušnost prema Ukrajini, izuzimajući iz svojih kritika jedino uspjehe ukrajinskih djevojaka na takmičenjima za Miss Universe, čiji je svojevremeno bio vlasnik.

U pogledu vojnih intervencija, uspješna operacija u Venecueli iz januara 2026. godine dodatno je osnažila Trumpovo samopouzdanje. Tokom planiranja, državni sekretar Marco Rubio sugerisao je da se kontrola nad zemljom uspostavi preko predvidljivih lokalnih političkih figura, dok je Trump u privatnim razgovorima iznosio ideje o tome da Venecuela postane 51. savezna država SAD-a pod upravom američkog guvernera. Ponesen tim rezultatom, Trump je ubrzo pružio punu podršku izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu za zračne udare na Teheran, ignorišući direktna upozorenja direktora CIA-e i potpredsjednika Vancea da će to uvući Ameriku u dugotrajan i nepredvidiv sukob.

Unutar same administracije već je otvorena tiha borba za Trumpovog političkog nasljednika. Iako je u američkoj političkoj tradiciji potpredsjednik prirodni kandidat za naredni mandat, Trump svjesno održava rivalstvo između JD Vancea i Marca Rubija. Autori opisuju večeru u Bijeloj kući s medijskim magnatom Rupertom Murdochom, tokom koje je Trump otvoreno testirao obojicu kandidata pred uticajnim vlasnikom Fox Newsa. Uprkos povremenim taktičkim igrama i tenzijama s Murdochom, unutar stranačkog vrha preovladava uvjerenje da će konačna podrška ipak pripasti Vanceu.

Istraživanje Habermana i Swana na kraju donosi portret predsjednika kojeg operativni sastanci i složeni državni izvještaji suštinski zamaraju. Ministar odbrane Pete Hegseth pažnju predsjednika održava prikazivanjem video-snimaka napada dronovima na vojne ciljeve, dok sam Trump pokazuje nesrazmjerno veći interes za estetska pitanja i preuređenje Washingtona. Njegova opsesija arhitektonskim detaljima i uvođenjem pozlate u unutrašnjost Bijele kuće išla je do te mjere da su ga saradnici zatekli kako samostalno, pomoću trenutnog ljepila, postavlja zlatne ukrase na mramorni kamin u Ovalnom uredu. Na samom kraju intervjua, osvrćući se na sve sudske procese, opozive i pokušaje atentata, Trump je novinarima samouvjereno izjavio: „Optužili su me, opozvali, pucali su na mene. Ali pobijedio sam premoćno. Niko drugi to ne bi uspio. Postoji samo jedna stvar o meni u koju ljudi bezuslovno vjeruju, a to je da na kraju uvijek pobijedim.“

IZVOR: El Pais