Pitanje opstanka javnog radio-televizijskog servisa Bosne i Hercegovine postalo je i prvorazredni sigurnosni problem. Decenijska erozija sistema, uzrokovana sistemskim opstrukcijama u naplati RTV takse i odbijanjem entitetskih emitera da poštuju državni zakon, dovela je BHRT na rub gašenja. No, suprotno uobičajenim narativima o „prekobrojnoj administraciji“, kolaps ovog sistema ne podrazumijeva samo prestanak emitiranja programa, on označava pucanje kičme državne komunikacijske infrastrukture, neophodne za funkcionisanje sistema u kriznim situacijama

Kada se u bosanskohercegovačkom javnom prostoru govori o krizi Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT), rasprava se najčešće, gotovo banalno, svodi na pitanje hoće li građani, ukoliko se ugasi signal te medijske kuće, moći gledati prenose utakmica reprezentacija. Međutim, realnost koja se krije iza zidova „Sivog doma“ u Sarajevu i desetina repetitora rasutih po planinskim vrhovima države, znatno je mračnija i opasnija. Gašenje BHRT-a ne bi bilo samo to, gašenje jedne medijske kuće, to bi bio trenutak u kojem Bosna i Hercegovina gubi svoj komunikacijski suverenitet, trenutak u kojem država ostaje bez vitalnog sistema za prenos informacija u kriznim situacijama.

Percepcija javnosti, često hranjena neznanjem i političkim spinovima, jeste da je BHRT preglomazan i neefikasan sistem u kojem “radi previše ljudi”. I da stalno traže više para. Tu se teza uporno koristi kako bi se sakrila činjenica da taj broj radnika opslužuje infrastrukturu koja je po svojoj kompleksnosti i teritorijalnoj pokrivenosti tri puta veća od bilo kojeg komercijalnog medija u zemlji. BHRT nije samo produkcijska kuća, to je čitav sistem komunikacija, održavanja veza i strateške infrastrukture koji je sada pred potpunim raspadom.

Infrastrukturna mreža kojom upravlja BHRT nije samo vlasništvo jedne medijske kuće. To je integralni dio državne bezbjednosti. Emisiona tehnika i prenosni linkovi BHRT-a služe kao primarni kanali za distribuciju informacija u slučajevima prirodnih katastrofa, stanja neposredne ratne opasnosti ili velikih sigurnosnih kriza. Ako se ti predajnici ugase zbog nemogućnosti plaćanja računa za električnu energiju ili nedostatka rezervnih dijelova koji niko ne kupuje godinama, država ostaje “gluha i nijema”.

Civilna zaštita, policijske agencije i državne institucije gube infrastrukturu koja garantira da informacija može stići do svakog građanina, bez obzira na komercijalne interese privatnih operatera ili stabilnost interneta. To je, u suštini, kontrolirana destrukcija sistema komunikacija koji je medijski izraz državnosti Bosne i Hercegovine. Bez ovog sistema, država gubi sposobnost da u kriznim momentima komunicira sa stanovništvom na cijeloj svojoj teritoriji, što je scenarij koji bi svaka iole ozbiljna vlast tretirala kao prvorazrednu prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Finansijska slika koja prati ovaj proces svjedoči o svjesnom kršenju zakona. Prema važećim propisima, sistem naplate RTV takse postavljen je tako da bi trebao osigurati stabilnost: entitetski servisi (FTV i RTRS) zadržavaju po 25 posto prikupljenog novca, dok se 50 posto usmjerava BHRT-u. Ipak, u praksi, taj sistem je pretvoren u alat za finansijsko gušenje državnog nivoa. Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS) godinama akumulira sav prikupljeni iznos na svom području i BHRT-u ne uplaćuje ništa, direktno tako ignorirajući zakonsku obavezu. Dug je narastao na nevjerovatnih 53 miliona eura. Uprkos pravosnažnim sudskim presudama koje potvrđuju ovaj dug, mehanizmi prinudne naplate su blokirani ili ih se ignorira kroz političke pritiske na pravosuđe i regulatorna tijela. Ovo BHRT ostavlja u stanju u kojem njegova sudbina zavisi isključivo od milosti onih koji ga otvoreno žele vidjeti ugašenog ili svedenog na beznačajnu formu.

Unutar same zgrade, situacija je odavno prešla granicu ljudskog dostojanstva. Radnici BHRT-a, koji održavaju ovaj složeni sistem u životu, žive u stanju stalne egzistencijalne agonije. Plate su godinama zamrznute na minimumu, a doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje nisu uplaćeni duže od deset godina. To znači da ljudi koji svako jutro staju pred kamere ili se penju na planinske vrhove da poprave predajnike, u slučaju bolesti nemaju pravo na osnovnu medicinsku njegu, dok im je budućnost neizvjesna zbog ogromnih rupa u penzionom stažu.

 „Naša tehnika se kvari svakodnevno, nemamo sredstava za nabavku novih kamera, a kamoli za modernizaciju. Ljudi odlaze jer više ne mogu hraniti porodice od obećanja. Mi se održavamo isključivo na nevjerovatnom entuzijazmu onih koji shvataju važnost ove kuće, ali entuzijazam ne plaća račune“, kaže Neda Tadić, direktorica programa BHRT-a. Ona s gorčinom ističe da se BHRT kažnjava upravo zato što odbija biti glasnogovornik bilo koje etno-političke opcije, nastojeći zadržati profesionalizam i objektivnost u društvu koje je duboko polarizovano.

Politički odgovor na ovu agoniju predstavlja vrhunac cinizma modernog bh. parlamentarizma. Dok se zvaničnici javno utrkuju u davanju izjava o tome kako je BHRT „temeljna demokratska institucija“ i „ključni instrument zaštite javnog interesa“, njihovi konkretni potezi govore sasvim suprotno. U budžetskim raspodjelama za 2026. godinu, svjedočimo apsurdu gdje se milioni maraka subvencija dodjeljuju entitetskim emiterima ili lokalnim televizijama bliskim vladajućim strankama, dok se državni servis sistematski zaobilazi. To šalje poruku da država Bosna i Hercegovina nije spremna, ili joj je od strane određenih političkih faktora zabranjeno, da očuva sopstveni medijski suverenitet.

Wolfgang Petritsch, nekadašnji visoki predstavnik za čijeg je mandata izglasan Zakon o javnom servisu, podsjetio je na opasne historijske paralele i naglasio da su upravo neodgovorni mediji bili ključni generatori mržnje devedesetih godina. „Izgradnja nezavisnog javnog servisa bila je prioritet broj jedan jer smo znali da bez objektivnog izvora informacija nema stabilnog mira“, navodi Petritsch. BHRT on vidi kao „kičmu slobodne države“, a njeno namjerno slabljenje kao kapitulaciju pred onima koji žele trajnu fragmentaciju zemlje.

Kriza BHRT-a dio je šireg, koordiniranog napada na koncept javnog emitovanja širom Evrope, mada su metodi u Bosni i Hercegovini brutalniji i direktniji. Dok se na Balkanu primjenjuje metoda finansijskog iscrpljivanja, ostatak kontinenta se suočava sa sofistikovanijim ideološkim preoblikovanjem medijske scene. Ovdje treba povući paralelu sa Švicarskom, zemljom koja takođe nije članica EU, ali pokazuje potpuno drugačiji civilizacijski odnos prema javnom dobru. Na referendumu u martu 2026. godine, 62% Švicaraca se opredijelilo protiv drastičnog smanjenja iznosa RTV pretplate. Građani su prepoznali da je cijena od 300 franaka godišnje zapravo cijena očuvanja medijskog pluralizma na četiri jezika, čime su spriječili pokušaj desničarskih populista da osipavaju javni servis pod izgovorom “uštede”. To pokazuje da u zrelim demokratijama postoji svijest o tome da javni servis nije trošak, već investicija u funkcionalnost države.

S druge strane, niz evropskih zemalja poput Belgije, Francuske i skandinavskih država, u potpunosti je ukinuo klasičnu taksu, ali su zadržali snažne javne servise tako što su njihovo finansiranje prebacili na sisteme opštih poreza ili regionalnih davanja. U Belgiji se model oslanja na taksu na prihode i reklamiranje, dok Španija svoj dug, koji dostiže stotine miliona eura, pokušava sanirati kroz partnerstva sa globalnim platformama poput Disney Plus-a, nastojeći zadržati relevantnost u digitalnom dobu.

Čak i moćni britanski BBC, globalni standard javnog emitovanja, suočava se sa pritiscima vlade i razmatra hibridne modele naplate ili poreze na internet servise kako bi eliminisao problem neplaćanja, koji je u 2024. godini dostigao rekordnih 12,5%. Međutim, niko u ovim zemljama ne postavlja pitanje o potrebi postojanja javnog servisa kao takvog, već se traže načini da on preživi tehnološku revoluciju.

Problem nastaje tamo gdje se finansijski pritisak koristi kao paravan za političko preuzimanje i ućutkivanje kritike. U Italiji je vlada Giorgie Meloni, svega nekoliko mjeseci po dolasku na vlast, izazvala tektonske promjene u RAI-ju. Generalni direktor je bio prisiljen na ostavku zbog „političkog sukoba“, a upražnjena mjesta popunili su kadrovi direktno bliski vladajućoj desnici. Cilj je bio jasan: promijeniti narativ javnog servisa u skladu sa ideologijom partije Braća Italije. Italija je na Svjetskom indeksu slobode medija pala za osam mjesta, a novinari Rai-ja se suočavaju sa tužbama za klevetu i direktnim nadzorom. Ovaj model, poznat kao „Orbanov priručnik“, podrazumijeva delegitimizaciju novinarstva, zastrašivanje kritičara i finansijsko iscrpljivanje institucija dok one ne postanu puki megafoni vlasti.

Slični obrasci se ponavljaju u Francuskoj, gdje Marine Le Pen otvoreno zagovara privatizaciju javnog servisa pod izgovorom „vraćanja novca građanima“. Istovremeno, francuski milijarderi poput Vincenta Bolloréa grade privatne medijske imperije koji trijumfuju mišljenjem nad činjenicama, stvarajući atmosferu u kojoj je javna istina postala roba na tržištu ideologija. U Njemačkoj, AfD traži radikalno smanjenje pretplate, nazivajući javne mreže ARD i ZDF „vladinim glasnogovornicima“ i instrumentima „woke“ manipulacije. Mađarska je već prešla tu granicu; tamo su javni mediji pretvoreni u čiste propagandne mašine, a vlada kontroliše oko 80% svih relevantnih medija u zemlji, čime je koncept javnog servisa u potpunosti obesmišljen.

S druge strane, agonija BHRT-a je specifična jer se događa u zemlji koja pretendira na članstvo u Evropskoj uniji, a pritom krši sve fundamentalne medijske principe te iste Unije. Anida Sokol iz OSCE-a podsjeća da javni servisi imaju zakonsku obavezu da emitiraju edukativne programe, sadržaje za manjine, osobe sa invaliditetom i podstiču kulturni pluralizam, sadržaje koje komercijalne televizije nikada neće emitirati jer im nisu profitabilni. U složenom društvu poput Bosne i Hercegovine, ovi programi su ljepilo društvene kohezije.

Problem BHRT-a ne proističe iz složenog političkog sistema, koji je u osnovi sličan onima u Švicarskoj ili Njemačkoj, već iz potpunog odsustva vladavine prava. Političke elite u BiH vode duboko antievropsku praksu jer se direktno sukobljavaju sa Aktom o slobodi medija EU iz 2024. godine, koji nalaže potpunu finansijsku nezavisnost javnih emitera i zabranu političkih imenovanja. Gašenje BHRT-a bio bi definitivan dokaz da BiH nije spremna za civilizacijski EU krug kojem formalno želi pripadati.

Strategija iscrpljivanja BHRT-a ima za cilj potpunu delegitimizaciju institucije. Kada se javni servis finansijski devastira do tačke u kojoj ne može platiti ni račune za struju, onda ga je lako proglasiti neefikasnim i nepotrebnim reliktom prošlosti. To je klasičan potez iz priručnika za kontroliranu destrukciju državnih institucija: prvo ih se učini nefunkcionalnim, a onda ih se pokušavava ukinuti jer su nefunkcionalne. U slučaju BHRT-a, ta igra se igra preko leđa radnika koji su godinama bez zdravstvenog osiguranja, dok se milioni od RTV takse prelivaju u entitetske budžete i koriste za učvršćivanje stranačkih pozicija.

Rješenja za ovu krizu su poznata i više puta predlagana od strane međunarodne zajednice i domaćih stručnjaka. Misija OSCE-a u BiH pozvala je na hitnu intervenciju kroz dodjelu sredstava od viška prihoda Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) kako bi se spriječio trenutni kolaps. Dugoročno, neophodan je novi model naplate koji bi bio neovisan o političkoj volji entitetskih emitera i koji bi osigurao automatsku raspodjelu sredstava. Opcije variraju od uvođenja takse na internet servise, modela koji se razmatra u Velikoj Britaniji, do direktnog finansiranja iz budžeta uz stroge ustavne garancije o uredničkoj nezavisnosti. Međutim, problem u BiH nikada nije bio u nedostatku modela, već u nedostatku bazičnog političkog konsenzusa o tome da država uopće treba imati zajednički medijski prostor.

Kako tvrdi Anida Sokol, javni servisi u Bosni i Hercegovini predstavljaju anomaliju u evropskim okvirima ne zbog svog postojanja, već zbog načina na koji se zakoni koji ih regulišu svjesno ignoriraju. Sokol ističe da je „pitanje funkcionalnosti BHRT-a direktno povezano sa odsustvom političke volje da se provedu postojeći zakoni o naplati takse“, što dovodi do stanja u kojem je državni emiter postao meta političkih ucjena.

Poseban akcenat ona stavlja na evropski put Bosne i Hercegovine, podsjećajući da je osiguranje stabilnog i nezavisnog finansiranja javnog servisa jedan od ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Prema njenim riječima, gašenje BHRT-a bi poslalo poruku da država nije u stanju zaštititi medijske slobode, što je u direktnoj suprotnosti sa Aktom o slobodi medija EU. „Bez stabilnog javnog servisa, BiH ostaje bez filtera protiv dezinformacija i bez platforme koja podstiče medijski pluralizam na cijeloj teritoriji države,“ ističe Sokol. Njena analiza podvlači da je trenutna kriza rezultat „strateškog zanemarivanja“ od strane onih koji bi trebali biti njegovi čuvari, te da je hitno rješenje modela naplate, koji bi bio automatiziran i zaštićen od političkih uticaja, jedini put ka sprečavanju totalnog medijskog mraka. OSCE jasno definira BHRT ne kao teret budžeta, već kao civilizacijsku tekovinu čije bi gašenje značilo kapitulaciju države pred partikularnim interesima.

Dok se čeka na „sistemsko rješenje“ koje nikako da stigne, BHRT polako nestaje. Svaki kvar na emisionom sistemu koji se ne može popraviti, svaki odlazak iskusnog novinara ili snimatelja na teren koji više ne može raditi bez plate, slabi sposobnost države da komunicira sa svojim građanima. Gubitak BHRT-a značio bi i gubitak ogromnog kulturnog i historijskog naslijeđa pohranjenog u arhivama ove kuće, koje predstavljaju kolektivnu memoriju Bosne i Hercegovine.

Na kraju, ne smije se zaboraviti ni moralna odgovornost građana koji neplaćanjem takse direktno učestvuju u uništavanju ovog sistema. U Švicarskoj su građani pokazali da su zreliji od mnogih političara, prepoznavši da je slobodan medij preduslov za slobodnu državu. U Bosni i Hercegovini, građani su taoci sistema u kojem se njihova taksa zloupotrebljava, dok se državni servis svjesno pušta da umre. BHRT-u je preostalo još samo nekoliko koraka do provalije. Ako se dozvoli njegovo gašenje, Bosna i Hercegovina će postati jedina država u Evropi bez državnog javnog servisa, što bi značilo slom cijelog sistema koji je preživio najteža ratna vremena, ali očigledno ne može preživjeti mir.