Tokom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Iran i Izrael bili su u prijateljskim odnosima. Jedan iranski pisac, Džalal Al-e Ahmad, vidio je jevrejsku državu kao model za budućnost svoje zemlje

U februaru 1963. godine iranski esejista Džalal Al-e Ahmad posjetio je Izrael i otišao odande uvjeren da jevrejska država predstavlja nešto najbliže idealnom muslimanskom društvenom uređenju. Njegov esej u kojem to dokazuje, „Putovanje u Zemlju Izraelovu“, objavljen u časopisu Andisheh va Hunar (Misao i umjetnost), razbjesnio je čitaoce. Al-e Ahmad je bio vodeći kritičar šaha i zapadnog imperijalizma, pa je za njega javno proglašavanje bliskosti sa „cionističkim entitetom“ i čak opisivanje istog kao „pravog čuda“ stvorenog „jasnom vizijom“ „čuvara“ poput Davida Ben-Guriona, kojeg je Al-e Ahmad smjestio negdje između političara i poslanika, bilo nedopustivo.

Među njegovim gnjevnim čitaocima bio je i budući vrhovni vođa Irana, Ali Hamenei. Prema sopstvenom svjedočenju, koje je Semjuel Trop prenio u svom prevodu Al-e Ahmadovih zapisa o Izraelu pod naslovom Izraelska republika (2017), Hamenei je telefonom pozvao Al-e Ahmada kako bi ga izgrdio.

Zašto je Al-e Ahmad bio toliko impresioniran Izraelom? Odgovor djelimično leži u prvoj polovini burnog dvadesetog vijeka u Iranu. Nakon Prvog svjetskog rata, vojni oficir Reza Šah pokušao je da transformiše Persiju u modernu naciju-državu Iran i da obezbijedi zemlju od naftom vođenih grabljivih namjera Britanije i Rusije. Godine 1941, anglo-sovjetska invazija svrgnula je šaha u korist njegovog (poslušnog) sina, Mohameda Reze. Zatim je 1951. godine premijer Mohamed Mosadek nacionalizovao Anglo-iransku naftnu kompaniju (što je današnji BP), što je navelo MI6 i CIA-u da dvije godine kasnije organizuju državni udar.

Ova intervencija dala je šahu Mohamedu Rezi gotovo diktatorska ovlaštenja. Odlučan da dovrši očev posao, on je 1963. godine pokrenuo „Bijelu revoluciju“, uvodeći agrarnu reformu, ekonomsko planiranje, proširenje prava glasa za žene i druge inicijative usmjerene ka modernizaciji i sprečavanju komunističkog preuzimanja vlasti, „Crvene revolucije“ od koje su strahovali njegovi pokrovitelji u Vašingtonu.

Al-e Ahmad, rođen 1923. godine, proživio je ove događaje. Kao sin seoskog imama, školovao se za profesora persijske književnosti. Postao je poznat po svojoj književnoj kritici i prevodima Sartra i Kamija, a nakon Drugog svjetskog rata pridružio se iranskoj komunističkoj partiji Tudeh, prije nego što je odbacio njenu podređenost Staljinovom Sovjetskom Savezu i umjesto toga podržao Mosadeka. U mnogo čemu, bio naočit primjer poslijeratnog ljevičarskog pisca. Istoričar Abas Amanat opisao ga je kao „intelektualca ljevice koji nosi beretku, puši cigarete i mnogo pije“.

Al-e Ahmad je najpoznatiji po svom pamfletu iz 1962. godine Garbzadegi (Zapadnjaštvo / Oksidentoza). Ovaj vatreni spis tvrdi da je industrijalizirani, kapitalistički Zapad potčinio i eksploatirao Istok, te ga zarazio običajima uzgojenim na stranom tlu. „U našoj odjeći, našim kućama, našoj hrani, našoj učtivosti“, pisao je, Iran je postao „otuđen od samog sebe“. Da bi izbjegli upadanje u zamku tuđe modernosti, Iranci bi trebali da se ponovo povežu sa sopstvenom kulturom, posebno sa šiitskim islamom.

U svojoj historiji modernog Irana iz 2017. godine, Amanat odbacuje Garbzadegi kao „samopravednu nativističku teoriju“. Al-e Ahmad, tvrdi on, „nikada nije izašao ispod klerikalnog ogrtača svog oca“. Hamid Dabaši, autor biografije Al-e Ahmada iz 2022. godine, zauzima drugačiji stav. On svrstava Al-e Ahmada uz antikolonijalne pisce kao što su Franc Fanon i Edvard Said, čiji je Orijentalizam objavljen skoro deceniju nakon Al-e Ahmadove smrti. „Al-e Ahmad nije tragao za bilo kakvim izgubljenim sopstvom“, piše Dabaši: „on je imao za cilj dekolonizaciju kritičke svijesti.“ S obzirom na transformacije kroz koje je Iran prošao tokom Al-e Ahmadovog života, od kojih su mnoge nametnute stanovništvu sa vrtoglavih visina, nije iznenađujuće što je odbacio evrocentričnu modernizaciju. Ali zašto bi boravio u Izraelu samo godinu dana nakon objavljivanja Garbzadegija?

U potpunoj suprotnosti sa današnjicom, Teheran i Tel Aviv su šezdesetih godina bili čvrsti prijatelji, ujedinjeni protiv panarapskog nacionalizma. Kako bi negovale to prijateljstvo, obje vlade su redovno organizovale kulturne razmjene, a upravo je jedna takva razmjena dovela do toga da Al-e Ahmad i njegova supruga, romansijerka Simin Danešvar, otputuju u jevrejsku državu. Posjetili su Tel Aviv, Akru, Haifu i Nazaret, pridružili se arheološkim iskopavanjima i proveli vrijeme u poljoprivrednoj komuni (kibucu). U Jerusalimu su posjetili memorijalni centar Holokausta Jad Vašem, što je oboje rasplakalo.

Al-e Ahmad je bio spreman da bude impresioniran. Nakon razlaza sa Tudehom, inspiraciju je tražio u kibucima, centralnoj instituciji u Izraelu u to vrijeme, jer su pružali socijalističku alternativu staljinističkom kolektivizmu. Mlada izraelska država privukla ga je i zato što se osjećao odbačenim od strane arapskog svijeta koji je njega, kao šiiju, smatrao „barbarinom“, što je bila optužba za koju je smatrao da je licemjerna kada dolazi od naftom obogaćenih šeika koji provode vrijeme „vozeći kadilake obalama Zaliva!“, kako je napisao u eseju.

Međutim, nije samo antipatija prema staljinizmu i arapskom svijetu navela Al-e Ahmada da hvali Izrael. On o jevrejskoj državi govori kao o velajatu, što Trop objašnjava kao „model države koju vode klerikalni čuvari“, što je ideja koja će kasnije postati konceptualni oslonac Islamske Republike Iran, „velajat-e fakih“ („starateljstvo islamskog pravnika“). Za historičara Bernarda Avišaija, Al-e Ahmadova transgresivna upotreba ovog termina sugeriše da je on u cionizmu mogao čuti „teokratsku melodiju kao i njegove socijalističke note“, melodiju koja najavljuje uspon eksplicitnijeg vjerskog nacionalizma u Izraelu od sedamdesetih godina nadalje. Ima istine u ovoj interpretaciji.

Ali Al-e Ahmad nije hvalio teokratiju samu po sebi. Divio se spoju religije, hebrejske kulture i kolektivizma koji je vidio u Izraelu. „U očima ovog Istočnjaka, Izrael, sa svim svojim manama i svim protivrječnostima koje su u njemu skrivene, predstavlja bazu moći, prvi korak, vjesnika budućnosti koja nije previše daleka.“ Koliko god to izgledalo nevjerovatno s obzirom na kasniju istorijsku putanju, Al-e Ahmad je u jevrejskoj državi vidio model kako biti moderan bez oponašanja Zapada, primjer ispravno izvedene dekolonizacije.

To divljenje je isparilo sa Šestodnevnim ratom 1967. godine. Prije svoje smrti 1969. godine, Al-e Ahmad će osuditi Izrael kao „paukovu mrežu“ imperijalizma u tiradi ispresijecanoj antisemitskim tropima o jevrejskoj kontroli medija. Upravo je to verzija Al-e Ahmada sa kojom teokrate u Teheranu nemaju problema.

William Eihler piše o historiji i politici kasnog Osmanskog carstva, ovaj je tekst objavio u magazinu History Today.