Izlazak iz OPEK-a dio je čvrstog savezništva sa Izraelom i rastućih tenzija sa Saudijskom Arabijom, koja namjerava formirati alternativnu političku osovinu sa Turskom i Pakistanom

Osmog augusta 1982. godine, tadašnji izraelski premijer Menachem Begin održao je govor na Nacionalnom koledžu odbrane proglasivši pobjedu svoje vojske nad Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO). Vojne snage Tel Aviva bile su nadomak zauzimanja Bejruta,  što je bilo prvi put da okupiraju glavni grad jedne arapske države, i pripremale su se za potpisivanje mirovnog sporazuma sa tom istom zemljom.

Nakon osvrta na bezbrojne ratove u kojima je Izrael učestvovao, Begin je dodao: „Sada možemo gledati dalje od borbi. Imaćemo dug period mira. Oko nas nema nijedne države sposobne da nas napadne.“

Upravo u tom trenutku, kako je godinama kasnije otkrio izvještaj CIA-e, prvih nekoliko stotina iranskih dobrovoljaca stizalo je u Baalbek. Tamo su svjedočili formiranju Hezbollaha, čime su otvorena vrata uticaju Teherana u regiji, koji će svoj vrhunac dostići nakon invazije na Irak 2003. godine.

Dominacija „šiitskog polumjeseca“,kako je nazvan savez Teherana sa Sirijom Bashara al-Assada i raznim bliskim snagama u regiji, počela je slabiti nakon pada sirijskog režima i posljednjih ratova koji su pogodili perzijsku naciju i njene akolite poput Hezbollaha u Libanu.

Međutim, čak i sada, kada Izrael ponovo djeluje kao najsnažnija vojna sila u regiji, geopolitička stvarnost počinje ocrtavati novu rivalsku koaliciju, artikuliranu oko Turske, Saudijske Arabije i Pakistana. To je ono što diplomatski predstavnici regije i mediji, poput libanskog dnevnika L'Orient-Le Jour, nazivaju novim „islamskim NATO-om“.

Izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) iz Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) dio je ove rekompozicije paktova, budući da je Abu Dabi postao glavni arapski zaštitnik Izraela, dok se istovremeno produbljuje njegovo distanciranje od Rijada.

UAE su uspostavili diplomatske odnose sa Tel Avivom u septembru 2020. godine u okviru takozvanih Abrahamovih sporazuma, pod pokroviteljstvom Donalda Trumpa tokom njegovog prvog predsjedničkog mandata. Od tada su odnosi sa Izraelom dodatno osnaženi. Prema pisanju Axiosa od prije nekoliko dana, Izrael je nedavno u ovoj konfederaciji kraljevstava rasporedio bateriju protivraketnog sistema „Gvozdena kupola“ i desetine vojnika, što je presedan u istoriji obje države.

Tokom posljednjeg rata, Iran je lansirao više od 550 projektila i preko 2.200 dronova na UAE, koji su bili primarni regionalni cilj tokom konfrontacije, čak i ispred samog Izraela.

Sa više od dva biliona dolara u suverenim investicionim fondovima, Abu Dabi je svoju ekonomsku moć pretočio u vojni uticaj u konfliktima poput građanskih ratova u Sudanu, Libiji i Jemenu. To je zamalo dovelo do većeg sukoba sa Rijadom, nakon što je Abu Dabi u ovim borbama podržao frakcije suprotstavljene onima kojima je pomagala saudijska vojska.

Krajem 2025. godine, Južno prelazno vijeće Jemena, secesionistička formacija osnovana 2017. koja teži obnovi bivše države Južni Jemen, nestale utapanjem u današnju Republiku Jemen 1990. godine, pokrenulo je opsežnu ofanzivu u južnim jemenskim regijama uz podršku Abu Dabija.

Napad nije bio usmjeren protiv hutskih milicija koje kontrolišu glavni grad Sanu i velika područja na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, već protiv snaga vlade Vijeća predsjedničkog rukovodstva (PLC). Ovo tijelo, formirano 2022. godine pod vodstvom Rashada al-Alimija, rival je Hutima i ima snažnu podršku Saudijske Arabije.

Secesionističke trupe su u nekoliko sedmica zauzele provincije Hadramaut i Mahra, dovodeći Al-Alimijevu vojsku na rub propasti. Latentna tenzija između Emirata i Saudijske Arabije javno je eksplodirala kada je saudijska avijacija 30. decembra 2025. bombardirala južnu luku Mukalla, uništivši desetine vojnih vozila za koja je Rijad tvrdio da su ih Emirati poslali separatističkim milicijama.

Rijad je postavio ultimatum od 24 sata da svi vojnici Emirata napuste Jemen, a zvanična novinska agencija objavila je saopštenje u kojem upozorava da se vojska priprema „preduzeti neophodne mjere za suočavanje sa bilo kojom prijetnjom“ i njenu „neutralizaciju“. Prijetnja je izazvala trenutno povlačenje emiraćanskih vojnika, ali je produbila političke razlike između onih koji su se od 2015. godine zajedno borili u Jemenu.

U bratoubilačkom ratu u Sudanu, Abu Dabi se svrstao uz Snage za brzu podršku (RSF), koje se bore protiv centralne vlade podržane od strane Saudijske Arabije i Egipta. Emirati su postali jedan od najznačajnijih centara za regrutaciju kolumbijskih plaćenika koji završavaju na tom ratištu, prema nedavnim navodima organizacije Conflict Insight Group (CIG). Istraga CIG-a potvrdila je slanje kolumbijskih pilota dronova iz vojne baze u Ghayathiju u Abu Dabiju ka regiji Darfur, gdje su plaćenici učestvovali u zauzimanju Al Fashera, bitke u kojoj su paramilitarci RSF-a optuženi za masovna zvjerstva.

Nasuprot opredjeljenju Abu Dabija za izraelsku osovinu, princ Mohamed bin Salman, saudijski moćnik, odlučio je ojačati veze sa Ankarom i Islamabadom. Saudijska Arabija je već u septembru prošle godine potpisala značajan bilateralni odbrambeni sporazum sa Pakistanom, nakon izraelskog napada na lidere Hamasa u Kataru. Taj događaj je istakao ograničenja zaštite koju je prisustvo američkih trupa pružalo zemljama Zaljeva.

Sporazum je izazvao veliku pometnju u regiji jer je ostalo nejasno, budući da tačni detalji ugovora nisu poznati, da li je Pakistan ponudio Rijadu svoj „nuklearni kišobran“, čime bi se pariralo atomskim kapacitetima Izraela. Činjenica je da je Islamabad 11. u mjesecu poslao značajan kontingent aviona i vojnika na saudijsku teritoriju, zemlji kojoj je već pomagao u ranijim krizama, poput kratkog rata protiv Južnog Jemena 1969. godine ili nakon trijumfa iranske revolucije ‘80-ih godina prošlog vijeka.

Prisustvo Saudijaca, Pakistanaca, Egipćana i Turaka na nedavnom Diplomatskom forumu u Antaliji pojačalo je spekulacije o podudarnosti interesa ove četiri nacije, čije su vojske posljednjih mjeseci učestvovale u nekoliko zajedničkih vježbi.

„Iako možda nećemo vidjeti ovaj kvartet formalizovan u okviru jedinstvenog vojnog saveza u bliskoj budućnosti, njihovi odnosi bi zaista mogli poprimiti institucionalniji karakter“, objavio je ove srijede list Turkey Today.

Za pojedine eksperte u Tel Avivu, poput Yonija Ben Menachema iz Jerusalemskog centra za sigurnost i vanjske poslove, Turska, koja održava poznato rivalstvo sa Izraelom godinama, već se doživljava kao „rastuća strateška prijetnja“. „Ona je novi Iran“, izjavio je Menachem za The Jerusalem Post.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan osvrnuo se 13. u mjesecu na ove navode i u intervjuu za agenciju Anadolu poručio da, s obzirom na to da „Izrael ne može živjeti bez neprijatelja, nakon Irana nastoje proglasiti Tursku novim neprijateljem“.

IZVOR: El Mundo