Postavljanjem četverometarskog jarbola i zastave Bosne i Hercegovine pored mađarske zastave na Vojnom groblju u Nađharšanju, Islamska zajednica Bošnjaka u Mađarskoj podsjeća na sudbinu 487 vojnika carskih i kraljevskih bošnjačkih regimenti iz Prvog svjetskog rata. Ovaj čin, realizovan uz podršku lokalnih mađarskih vlasti koje su ranije odbranile groblje od potpunog uništenja, predstavlja rijedak primjer historijske solidarnosti i sjećanja na hrabre pripadnike čuvene Bošnjačke regimente koji su skončali daleko od domovine

Članovi organizacije pod nazivom „Islamska zajednica Mađara Bošnjaka Harkanj“ načinili su u svojoj domovini četiri metra visok jarbol te kupili zastave Bosne i Hercegovine i Mađarske, s namjerom da ih postave na Vojnom groblju u selu Nađharšanj (Nagyharsány). Taj čin, koji lokalni hroničari s pravom nazivaju prelijepim primjerom historijskog prijateljstva dvaju naroda, ponovo je skrenuo pažnju na sudbinu 487 vojnika carskih i kraljevskih bošnjačkih regimentni iz Prvog svjetskog rata koji su tu našli svoj konačni smiraj. Decenijama prepušteni tišini i zaboravu od strane matične zemlje, ovi ljudi danas svjedoče o sudbonosnim vremenima u kojima su lojalnost i vojnička čast plaćane najskupljom cijenom.

Pokretač ove inicijative, organizacija pod punim nazivom Magyarországi Bosnyákok Iszlám Egyháza (Islamska zajednica Bošnjaka u Mađarskoj), predstavlja zvaničnu vjersku zajednicu koja okuplja Bošnjake muslimane na ovom prostoru. Udruženje djeluje unutar krovne organizacije Magyar Iszlám Közösség (Mađarska islamska zajednica), koja se pravno i istorijski identificira kao direktni sljednik historijskih bošnjačkih islamskih zajednica iz tridesetih godina prošlog stoljeća.

Upravo u gradu Harkanju, smještenom u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom, ova zajednica baštini snažnu tradiciju održavanja kontinuiteta molitvi i džuma-namaza, dok vjerske obrede često predvode imami koji dolaze direktno iz Bosne i Hercegovine kroz projekte saradnje s Medžlisom Islamske zajednice Tešanj i drugim bosanskohercegovačkim medžlisima. S obzirom na to da je Harkanj regionalno poznato lječilište i turistički centar, tamošnji džemat okuplja ne samo lokalno stanovništvo već i brojne turiste te regionalnu dijasporu.

Glavno mjesto njihovog okupljanja jeste istorijska Malkoč-begova džamija iz šesnaestog vijeka, koja je danas u potpunosti restaurirana te istovremeno služi kao kulturno-istorijski muzej i aktivni vjerski prostor u kojem se čuva živa veza između savremenih vjernika i njihove duhovne i nacionalne matice.

HIstorijski zapisi govore da je između 1915. i 1918. godine na širem prostoru Šikloša, Đuda i Nađharšanja bilo stacionirano između deset i četrnaest hiljada vojnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U samom Nađharšanju njihov broj je u pojedinim mjesecima dostizao i tri hiljade. Bili su smješteni na periferiji sela, u provizornim vojnim barakama, po lokalnim štalama i seoskim kućama. Uslovi u kojima su živjeli i čekali poziv za front bili su izuzetno loši. Dok su boravili u pozadini, obavljali su teške poljoprivredne radove na seoskim imanjima, a mještani su ih u svojim porodičnim sjećanjima zapamtili kao izuzetno marljive, tihe i vrijedne radnike.

Neki od njih su se tokom kratkotrajnih primirja vraćali kućama, dok su drugi odlučili zauvijek ostati na mađarskoj zemlji, gdje su se oženili i osnovali porodice. Ipak, stotine njih pokosili su glad, hronična iscrpljenost, teške zarazne bolesti i nemilosrdni psihički slomovi koji su mnoge odveli u samoubistvo daleko od zavičaja. Tokom rata, pored lokalnog reformatskog groblja na padini brda, sahranjena je 491 osoba, a dvadesetih godina prošlog vijeka drveni krstovi i nišani zamijenjeni su kamenim nadgrobnim spomenicima, dok su oficiri ukopani u posebne, izdvojene grobnice.

Ovi ljudi, bez obzira na vjersku pripadnost, bili su dio čuvenih bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti austrougarske vojske. Historija je posebno zapamtila Drugu bosanskohercegovačku regimentu, poznatiju kao Bošnjačka regimenta, koja je ostala upisana kao jedna od najodlikovanijih i najhrabrijih jedinica cjelokupne Monarhije. Njeni vojnici na frontu su se prepoznavali po prepoznatljivim sivim fesovima, koje su u mirnodopskim uslovima zamjenjivali crvenim.

Najsvjetliji i ujedno najtragičniji trenutak ove jedinice bila je slavna bitka na Monte Meletti, vođena sedmog juna 1916. godine, kada su bošnjačke regimente porazile italijansku armiju i zauzele ključne položaje, izgubivši tom prilikom 208 vojnika različitih vjeroispovijesti. U čast te nevjerovatne hrabrosti, austrijski kompozitor Eduard Wagnes komponovao je kultni vojni marš „Die Bosniaken kommen“ (Bošnjaci dolaze), kompoziciju koja se i danas izvodi na svim zvaničnim vojnim manifestacijama u Republici Austriji. Bošnjaci su uvijek bili nepokolebljivo odani državama u kojima su živjeli i radili, ginući časno pod zastavama te davne, zajedničke države.

Nakon Drugog svjetskog rata, historijska sjećanja su izblijedjela, a ideološke promjene potisnule su uspomenu na austrougarske borce. Sve do 1950. godine mađarski seljani su samoinicijativno čistili i održavali bošnjačke grobove. Kasnije, širenjem lokalnog kamenoloma u brdu i čestim miniranjima, teritorija groblja pretrpjela je ozbiljna oštećenja, pa je organizovana briga potpuno prestala. Najcrnji trenutak za ovo mjesto nastupio je kada je lokalni biznismen, ujedno i vlasnik pomenutog kamenoloma, donio odluku da bagerima potpuno sravni vojničko groblje sa zemljom kako bi proširio privrednu zonu.

Tada se dogodio rijedak čin ljudske i civilizacijske solidarnosti. Stanovnici Nađharšanja, lokalni Mađari, podigli su glas protiv skrnavljenja kostiju stranih vojnika. Vođeni dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema ljudima koji su nekada davno umirali na njihovoj teritoriji, mještani su organizovali proteste i uputili zvanične protestne note Vladi i Ministarstvu odbrane Republike Mađarske.

Državni aparat je reagovao pozitivno, pokrenuvši zakonske mehanizme koji su trajno zaštitili groblje, a resorno ministarstvo je finansijski participiralo u podizanju centralnog spomenika. Na njemu danas ponosno stoji uklesano na mađarskom jeziku: „U spomen hrabrim Bošnjacima, žrtvama Prvog svjetskog rata, preminulim daleko od kuće i ovdje sahranjenim. Postavila samouprava mjesta Nagyharsány uz potporu Ministarstva odbrane Republike Mađarske.“

Službena obnova započela je 2011. godine, kada je Općina Nađharšanj aplicirala na konkursu Ureda za njegovanje vojnih grobova. Dobijeni novac, udružen sa fizičkim radom mještana, lokalnog poglavarstva i civilnih udruženja, omogućio je opsežnu sanaciju. Prvi koraci zahtijevali su potpuno raščišćavanje gustog šipražja, sječu grmlja i košenje divlje trave. Istovremeno, pedantno su locirani svi nadgrobni spomenici, iscrtana je precizna mapa groblja i napravljena fotografija svake pojedinačne parcele.

Svi nadgrobni spomenici su privremeno iskopani i prevezeni u dvorište lokalne opštine, gdje su oštećeni kameni blokovi restaurirani, očišćeni i oklesani. Nakon mukotrpnog procesa identifikacije i čitanja izblijedjelih slova, imena vojnika su ponovo ispisana i ofarbana. Paralelno s tim, teška mehanizacija je poravnala tlo na brdu, nakon čega su spomenici vraćeni na svoja ranije registrovana mjesta.

U ovim poslovima neizbrisiv trag ostavila su trojica općinskih načelnika. Trenutni načelnik Csaba Kollár lično je izvršio montažne radove i izbušio otvore za fiksiranje novog postolja za zastave. Njegov prethodnik, József Beregszászi, ugradio je sebe u obnovu groblja tako što je vlastitim rukama izrađivao šablone za restauraciju kamenih nadgrobnika i skovao masivni gvozdeni lanac koji okružuje grobove palih oficira. Treći, penzionisani načelnik Gyula Balassa, u svom je privatnom stanu projektovao i izradio veliku kapiju na ulazu koja je decenijama nedostajala. Ta impresivna ulazna vrata danas krasi uklesani simbol bosanskog ljiljana, uz jednostavan i snažan natpis: „Za domovinu“.

Kompletna obnova svečano je završena 22. juna 2012. godine, a briga o groblju, uz svesrdnu podršku lokalnih vijećnika, traje neprekidno sve do danas. Posljednji čin postavljanja četverometarskog jarbola i razvijanja bosanskohercegovačke zastave pored mađarske, zaokružio je ovu dirljivu istorijsku sagu. Dok u matičnoj zemlji institucije rijetko pokazuju interes za kosti svojih predaka rasutih po nekadašnjim frontovima od Galicije do Soče, jedno malo mađarsko selo na padinama brda svake godine na Dan heroja s dubokim pijetetom odaje počast strancima koji tu počivaju. Podignute zastave na kapiji s ljiljanima konačan su dokaz da dostojanstvo i ljudskost mogu preživjeti ratove, sisteme i decenije zaborava.