Islam se na području današnje Ukrajine počeo širiti znatno ranije nego što se ranije mislilo, već u vrijeme Hazarskog kanata u 8. stoljeću, kada su arapski pohodi rezultirali prihvaćanjem islama među dijelovima stanovništva. Iako su hazarski vladari kasnije prihvatili judaizam, obični ljudi su nastavili prihvaćati islam, što potvrđuju arheološki nalazi mezarja iz 9. stoljeća

Dok bombe i dalje padaju na Ukrajinu, pregovori o miru čine se korak bliže ostvarenju. U petak se posebni izaslanik Donalda Trumpa, Steve Witkoff, sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je izjavio da vidi “napredak” u pregovorima. Reuters je objavio pisane prijedloge Sjedinjenih Američkih Država, Ukrajine i Evropske unije, koji otkrivaju duboke razlike u pristupu okončanju rata.

Prema američkom prijedlogu, Ukrajina bi morala prepustiti Krim Rusiji, dok bi Rusija zadržala de facto kontrolu nad Luganskom te dijelovima Zaporižje, Donjecka i Hersonske oblasti koje trenutno drži. Zauzvrat, Ukrajina bi povratila regiju Harkiv, nuklearnu elektranu Zaporižje i branu Kahovka. Ključni uslov je da Ukrajina odustane od članstva u NATO-u.

S druge strane, prijedlog Ukrajine i Evropske unije stavlja naglasak na trenutni prekid neprijateljstava. Pitanja teritorija raspravljala bi se tek nakon potpunog i bezuvjetnog primirja, uzimajući u obzir trenutnu liniju fronta. Ukrajina bi nastavila težiti članstvu u Evropskoj uniji, što ostaje važan cilj Kijeva.

Dodatnu dinamiku u pregovore unosi Vitalij Kličko, gradonačelnik Kijeva i politički suparnik predsjednika Volodimira Zelenskog. U intervjuu je Kličko izrazio mogućnost privremenog ustupanja dijela ukrajinskog teritorija kako bi se zaustavio rat, naglasivši da bi to bila “nepravedna, ali možda privremena solucija” za mir.

Ovi prijedlozi i izjave ukazuju na složenost pregovora, gdje se suočavaju pitanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i geopolitičkih interesa. Dok se nazire napredak, duboke razlike između strana ostaju ključna prepreka na putu prema trajnom miru.

Krimsko poluostrvo kroz historiju je bio jedan od strateških ciljeva Rusije. U glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, 21. novembra 2013. izbili su protesti nakon što je Viktor Janukovič, tadašnji proruski predsjednik zemlje, odbio potpisati sporazum o pridruživanju s Evropskom unijom, što je dovelo do masovnih protesta i njegovog bijega iz zemlje 22. februara 2014.

Prozapadni političari preuzeli su vlast nakon Janukovičevog odlaska, dok su ruske vojne jedinice iz baze na Krimu počele zauzimati ključne gradove. Ruske trupe su se na kraju preselile na poluostrvo, kršeći sporazume iz 1997. i 2010. godine o Crnomorskoj floti. Proruske pristalice počele su 25. februara 2014. vršiti pritisak na ukrajinski parlament za pripajanje Krima Rusiji, a uskoro su se pojavili takozvani “mali zeleni ljudi” – naoružani vojnici bez oznaka.

Usprkos bojkotu i protivljenju krimskih Tatara, 16. marta 2014. održan je tzv. referendum na kojem je, prema službenim podacima, većina glasala za pripajanje Rusiji. Pritisak na krimske Tatare dodatno je porastao nakon aneksije: njihova prava su sistematski kršena, Medžlis Tatara proglašen je ekstremističkom organizacijom, a mnogi su bili prisiljeni na odlazak iz straha od hapšenja.

Rat je doveo do održavanja sličnih referenduma u Donjecku, Lugansku, Zaporižju i Hersonu, što je kasnije poslužilo kao osnov za njihovu aneksiju. Tatarska zajednica, čije korijene nalazimo još u širenju Mongolskog Carstva u 13. stoljeću i stvaranju Zlatne Horde, kroz historiju je više puta bila meta progona.

Islam se na području današnje Ukrajine počeo širiti znatno ranije nego što se ranije mislilo, već u vrijeme Hazarskog kanata u 8. stoljeću, kada su arapski pohodi rezultirali prihvaćanjem islama među dijelovima stanovništva. Iako su hazarski vladari kasnije prihvatili judaizam, obični ljudi su nastavili prihvaćati islam, što potvrđuju arheološki nalazi mezarja iz 9. stoljeća.

Krimski Tatari osnovali su Krimski Kanat u 15. stoljeću, ali je on pao pod rusku vlast 1783. godine nakon što su Rusi prekršili ugovor iz Kučuk-Kajnardže. Rusifikacija, masovne deportacije i ukidanje kulturnih institucija doveli su do drastičnog smanjenja prisustva Tatara na Krimu.

U doba Sovjetskog Saveza, islam je gotovo potpuno uništen na Krimu. Nijedna džamija nije ostala aktivna do 1940. godine. Deportacije krimskih Tatara u Uzbekistan 1944. godine, koje je Staljin opravdao navodnom kolaboracijom s nacistima, gotovo su zbrisale ovu zajednicu sa poluotoka. Tek kasnih 1980-ih pod Gorbačovljevom perestrojkom Tatari su se počeli vraćati.

Jedan od najtragičnijih trenutaka u istoriji Krimskih Tatara dogodio se 1944. godine, kada je pod režimom Josifa Staljina izvršena brutalna kolektivna deportacija ovog naroda. Nakon završetka Drugog svetskog rata, Staljin i sovjetske vlasti optužili su Krimske Tatare za navodnu kolaboraciju s nacističkim okupatorima, uprkos činjenici da su mnogi od njih bili žrtve nacističke okupacije ili su učestvovali u otporu protiv nacista. U maju 1944. godine, približno 200.000 Krimskih Tatara bilo je prisilno deportovano u centralne delove Sovjetskog Saveza, pretežno u Sibir i Kazahstan.

Deportacija je sprovedena u uslovima nevjerojatne brutalnosti. Ljudi su bili natovareni u teretne vagone, često bez hrane i vode a tokom dugog putovanja mnogi su umrli usled bolesti, gladi, iscrpljenosti i loših uslova života. Tokom transporta i nakon dolaska na odredište, Tatari su se suočavali s progonima, a mnogi su umrli zbog teških uslova života u progonstvu. Sovjetske vlasti smatrale su da su Tatari “nelojalni” i da predstavljaju opasnost za sovjetsku vlast, što je bilo opravdanje za ovu brutalnu represiju.

Iako je u kasnijim godinama sovjetskog režima, 1967. godine, počelo vraćanje Krimskih Tatara, mnogi su se suočavali s ograničenjima i teškoćama pri povratku. Iako su dobili mogućnost povratka, mnogi su naišli na neprijateljski pristup lokalnih vlasti, koji su ih često doživljavali kao strance, dok su se i dalje suočavali s dubokim ožiljcima koje je ovaj događaj ostavio na njihovoj kolektivnoj svijesti.

Popis iz 2001. godine bilježi nešto manje od četvrt miliona krimskih Tatara, što je činilo oko 10% stanovništva Krima. Međutim, njihovo prisustvo ponovo je dovedeno u pitanje nakon ruske aneksije 2014. godine, kada su mnogi bili prisiljeni napustiti poluotok.

Nakon što je Rusija 2014. godine anektirala Krim, položaj Krimskih Tatara postao je sve težak. Ruske vlasti su počele sistematski suzbijati politička prava i slobode Tatara na Krimu, a mnogi od njih su se našli pod direktnim prijetnjama. Rusija je preduzela represivne mere, uključujući hapšenja, premlaćivanja, prisilna nestajanja i fizičke napade na vođe Tatara koji su se usprotivili ruskoj okupaciji. Poznata organizacija “Međunarodni krimski tatar”, koja se borila za ljudska prava i autonomiju Krimskih Tatara, bila je cilj ruskih vlasti.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, položaj Tatara postao je još tragičniji. Krimski Tatari, koji su i dalje ostali na Krimu, suočili su se s još većim progonima, jer su bili meta zbog svojih političkih stavova i podrške Ukrajini. Mnogi su prisiljeni napustiti Krim, dok su drugi suočeni s hapšenjima i represijama. Rusija je nastavila primenjivati politiku nasilne russifikacije, smanjujući bilo koji oblik ukrajinske i tatarske kulturne autonomije na poluostrvu.

Tatarima je oduzeta mogućnost da slobodno izražavaju svoju identifikaciju, dok su mnogi lideri naroda postali žrtve hapsenja i nestajanja. Ruski režim je nastavio s praksom preseljenja Tatara na druge delove Rusije, čime su nastavljeni obrasci protjerivanja, koji su počeli još tokom Staljinove vladavine. Ovaj period je, dakle, samo nastavak istorijskog progona Tatara, koji je počeo još u 20. veku, ali sada pod novim okolnostima ruske okupacije.

Krim, dom Crnomorske flote u Sevastopolju, ima za Rusiju strateški značaj, ali i duboko historijsko pamćenje progona za krimske Tatare, koji su uglavnom ostali lojalni Ukrajini. Strah od daljnjih progona doveo je do novog vala iseljavanja, posebno u Tursku, tradicionalno utočište za muslimane iz regija pod ruskim utjecajem. Među njima je i Jamala, ukrajinska pobjednica Eurovizije 2016., čija je pjesma bila posvećena prisilnoj deportaciji njene porodice.

Krimski poluotok bio je stoljećima centar muslimanske kulture, sa stotinama džamija, medresa i vjerskih škola. Međutim, pripajanje Krima Ruskom Carstvu, zatim sovjetska represija, a kasnije i savremeni konflikti, donijeli su ovoj zajednici stalne valove progona i obespravljivanja.

Danas, muslimanske institucije u Ukrajini, kao što su medrese, islamski univerzitet u Kijevu i nove džamije širom zemlje, svjedoče o pokušaju očuvanja islamskog nasljeđa u vrlo izazovnim uvjetima, dok se muslimanske zajednice, a posebno krimski Tatari, i dalje bore za svoja prava i dostojanstvo.