Tokom opsade Vukovara 1991. godine, kao jedina internistica u vukovarskoj bolnici, danonoćno je pružala pomoć ranjenicima, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nakon pada grada, Biluš je bila zarobljena i odvedena u logor u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bila izložena mučenju i zlostavljanju. U znak otpora, štrajkala je glađu. Razmijenjena je i nastavila služiti kao časnica i liječnica Hrvatske vojske.

Sadika Biluš (82), cijenjena internistica i gastroenterologinja, poznata po svojoj hrabrosti i predanosti tokom opsade Vukovara 1991. godine, umrla je jučer od posljedica teške bolesti.

Prim. dr. Sadika Biluš rođena je 6. prosinca 1942. godine u Živinicama, u Bosni i Hercegovini, a u Vukovar ju je dovela ljubav. Supruga je upoznala tokom studija medicine u Beogradu i s njim preselila u grad na Dunavu. On je preminuo u 29. godini od aneurizme mozga, ali je dr. Biluš ostala tamo živjeti. Bila je ugledna internistica i gastroenterologinja, iznimna humanitarka, ratna liječnica i bojnica Hrvatske vojske.

Tokom opsade Vukovara 1991. godine, kao jedina internistica u vukovarskoj bolnici, danonoćno je pružala pomoć ranjenicima, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nakon pada grada, Biluš je bila zarobljena i odvedena u logor u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bila izložena mučenju i zlostavljanju. U znak otpora, štrajkala je glađu. Razmijenjena je i nastavila služiti kao časnica i liječnica Hrvatske vojske.

Nakon rata, Biluš je otvorila Polikliniku “Tomi” u Velikoj Gorici, gdje je nastavila pomagati pacijentima s istom strašću i predanošću. Posebno se istaknula nakon potresa 2020., kada je besplatno pružala medicinsku pomoć stanovnicima Banije, pokazujući svoju nesebičnost i suosjećanje. Unatoč visokoj životnoj dobi, do posljednjih tjedana ostala je aktivna u svom pozivu, predana pacijentima i zajednici.

Posebno se istaknula nakon potresa 2020., kada je besplatno pružala medicinsku pomoć stanovnicima Banije, pokazujući svoju nesebičnost i suosjećanje. Unatoč visokoj životnoj dobi, do posljednjih sedmica ostala je aktivna u svom pozivu, predana pacijentima i zajednici.

Bitka za pacijente

Za svoj izniman doprinos medicini i društvu, Sadika Biluš odlikovana je Medaljom časti Hrvatske liječničke komore. Njezin život, obilježen hrabrošću, požrtvovnošću i nesalomljivim duhom, ostaje trajna inspiracija svima.

O njenim danima u Vukovaru snimljen je dokumentari film “Ćelija za doktoricu”. Za Vijesti.hr ispričala je svoju priču o opsadi Vukovara 1991. godine koja je trajala 87 dana.

“Prva granata je udarila u podrum. Govorim o bolnici srušenoj već prvih dana, 25. kolovoza kada je počeo otvoreni napad na grad. Ujutro u 7 je počeo pakao i nikad nije prestao”, govori doktorica Biluš.

“Mi smo u katakombama liječili ljude i to s relativnim uspjehom. Onaj tko je trebao umrijeti, taj je nažalost umro”, priča doktorica.

Ona je bila jedna od zaista nekolicine liječnika i medicinskog osoblja koji su se nosili s gotovo 3.400 ranjenika u tom periodu te radili danonoćno, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode. “Bio je taj jedan vojnik Kruno, bio je na prvoj liniji pa kada je dolazio obilaziti ranjenike uhvatio bi jednu kokoš i donio nam je jer smo bili gladni. Nekako se navikneš na glad”, priča doktorica Biluš.

Njihova bitka za pacijente pretvorila se u utrku s vremenom. Agresorska JNA uz pomoć srpskih paravojnih postrojbi sve je više prodirala u grad, a 17. i 18. studenog Vukovar je u potpunosti pao. S njim je pala i Vukovarska bolnica.

Formalni zapovjednik za tu zonu napada na Vukovar bio je srpski zapovjednik JNA Milan Mrkšić, a za evakuaciju bolnice bio je zadužen ratni zločinac Veselin Šljivančanin. On je ujedno i krvnik koji je organizirao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari te spriječavao evakuaciju 4.000 civila.

Doktorica Biluš kaže da je odlazak pred Šljivančanina za nju bio jasan znak kako će završiti. “Imala sam goranovsku viziju. Ivan Goran Kovačić je kroz ‘Jamu’ imao viziju kako će ga ubiti i tako su ga i ubili. Tako sam i ja imala viziju. Zeznula sam se jer sam mislila da ćemo pobijediti”, priča Biluš.

“Šljivančanina su okružile neke žene, plakale su i vjerojatno ga molile da pusti njihove muževe. Pitala sam ‘Tko me treba’, a onda je on došao do mene. ‘Ideš sa mnom’, rekao mi je, pa sam mu odgovorila da ne idem nikud i da sam doktorica koja s ranjenicima treba za Zagreb. ‘Je li tebi jasno, doktorice, u kojoj ste vi situaciji?’, pitao me je. Rekla sam mu da ne znam, a onda mi je rekao kako sam zarobljenik legalne JNA. Pozvala sam se na Ženevsku konvenciju, a on mi je samo odgovorio: ‘Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava'”, prepričava Biluš. Sadika Biluš završila je logoru u kojem je preživjela strahote.

Doktorica Biluš otvoreno je za Vijesti.hr ispričala svoju priču iz zatvora. “Prije nego što su me odveli, snimila sam na kasetu oproštajnu poruku svojoj djeci. Bila je to samo jedna od četiri kasete. Ostale tri su pokazivale ratne strahote u Vukovaru”, govori.

Ona je, naime, tokom opsade Vukovara snimala sve detalje okupacije grada te posljednju noć u bolnici. Dvije snimke joj je oduzeo Šljivančanin u Negoslavcima gdje je provela 48 sati i prošla sodomu i gomoru, a jedna je, kako priča, bila u gipsu jednog pacijenta koji je vjerojatno sahranjen s kasetom.

Ipak, onu koja je bila namijenjena djeci, govori, čitavo vrijeme je držala uz sebe. “Na toj kaseti se mogao čuti samo moj glas. Zavorila sam se u mračnu sobu, upalila svijeću i ispričala djeci u šiframa kome da se obrate te da će dobiti moj neseser koji sam poslala preko svoje glavne sestre Ljubice. U njemu je bilo 50 tisuća maraka i sve moje dragocjenosti. Taj neseser je bio namijenjen njima kako bi započeli život nakon rata”, prisjeća se doktorica Biluš.

Za krvnika Šljivančanina ona je zajedno s Vesnom Bosanac, direktoricom bolnice, te tadašnim zapovjednikom Ratnog saniteta općine Vukovar doktorom Jurajem Njavrom, bila kriva za ubistvo Srba skalpelom.

“Kada su nas odvozili, sjećam se da sam bila u borbenom oklopnom vozilu koje je odskakalo preko leševa. Gledala sam kroz nekakav otvorčić lica mrtvih ljudi na ulici i vidjela koga su sve ubili”, govori.

Iz Negoslavaca Biluš je prebačena u zatvoru Mitrovici i to u samicu gdje je štrajkala glađu 21 dan. Prije nego što je pritvorena u samicu, pokušala se riješiti posljednje kasete, one namijenjene djeci. “Ta kaseta je bila uz mene, a ja sam se morala skinuti do gola.

U toj prostoriji postojao je hodničić s nekim drvenim stepenicama ispod čijeg je zaleđa bilo dva prsta prostora. Policajku koja se nalazila u prostoriji i čekala da se skinem, zazvala je druga i tu sam iskoristila priliku da kasetu probam baciti u taj prostor na dnu stepenica. To sam i napravila i mislila da sam riješila stvar.

Policajka se vratila, ja sam obavila sve što je tražila, a onda su me okružila četiri policajca i dvije policajke s namjerom da me odvedu u drugu zgradu. Mahnito sam pogledala prema tom hodniku gdje počinju stepenice i shvatila da tamo nema moje kasete, već da je nasred hodnika”, govori Biluš.

Smještena je u ćeliju 2 sa 3. Na betonskom podu ispisano je na stotine imena onih koji su završili u njoj očito ranije, a zidovi su bili obojani tragovima krvi. Prisjeća se urlika koje je čula, urlika ljudi koje su saslušavali i batinali. U tom paklu, donijela je odluku da si skrati muke i prekine agoniju.

“U ćeliji su me bacili s doktorskom torbom bež boje. Ta torba imala je remen koji se mogao otkopčati. Tražila sam postoji li u ćeliji mjesto na kojem ga mogu objesiti. Na vratima ćelije nalazila se šteka. Bila je visoko i nisam mogla doći do nje. Na lijevom zidu primijetila sam veliki čavao. Počela sam remen postavljati na njega, a kroz glavu mi je prolazilo ‘Tolike godine si imala lijekove, pa da nisi uzela dvije kutije apaurina i da sve sad riješiš'”, govori.

Život i smrt

Ponovno je zgrabila svoju torbu i iz nje izvadila specijalističku uputnicu te olovku i počela pisati oproštajno pismo. “U ćeliji je bio mrak. Nisam ni vidjela ostavlja li olovka trag na papiru, brišu li moje suze trag olovke”, govori doktorica Sadika. U jednom trenutku, kaže, u ćeliju ulazi policajka.

“Izvela me van iz ćelije i rekla da unutra unesem veliku emajliranu posudu s poklopcem u koju se vršila nužda. Vidjela je moje pismo i uzela mi sve stvari. Pitala me kako sam, samo sam odgovorila da nisam dobro. Pitala me što sam ja, pritom misleći na to to sam po struci, a ja sam joj odgovorila da sam Muslimanka. “Što misliš što sam ja?”, upitala me je, a ja samo joj odgovorila da je i ona Muslimanka. Prebila me je, nogama me tukla po tijelu, ali ne i po licu, da bi nakon toga izašla iz ćelije.

Gledala sam prema smrdljivoj posudi i tako samo joj se obradovala. Shvatila da ako stanem na nju mogu dosegnuti šteku na vratima i na nju staviti remen koji je još uvijek visio na zidu i kojeg policajka nije primijetila. Popela sam se na posudu, okačila remen na šteku, stavila ga oko vrata i nogama izmaknula posudu ispod sebe.

Iduće čega se sjećam je da sam osjetila jaku bol u koljenima. Mislim si zašto me sada koljena bole, a onda sam pogledala prema vratima i shvatila da je šteka puknula. Nakon toga sam rekla ‘gotovo je, sada Sadika krećeš u borbu'”, prepričava. Kaže kako je u toj hladnoj betonskoj ćeliji 2 sa 3 shvatila koliko traje minuta, koliko traje sat, koliko traje noć, a koliko traje dan.

Biluš je iz zatvora oslobođena na svoj rođendan, 6. decembra 1991. kada je ujedno posredstvom Jakova Bienenfelda na aerodromu u Batajnici razmijenjena za generala kojeg je zarobila hrvatska vojska. “Poštedjeli su me na moj rođendan. Izveli su me van i rekli da čekamo generala. U crnom mercedesu došao je Aleksandar Vasiljević, nekadašnji general JNA i bivši šef KOS-a.

‘Oprostite što kasnim. Išao sam iz vrhovne komande kući da se presvučem u civilno odjelo da se doktorica ne uplaši’, rekao mi je Vasiljević, a general s kojim sam razmijenjena ljubio mi je ruke. Vasiljević mi je spomenuo i kasete koje mi je oduzeo Šljivančanin i rekao da ih je pogledao. ‘Veljko Bulajić je amater spram vaših redateljskih sposobnosti’, rekao mi je Vasiljević prilikom čega me Bienenfeld gurno u avion u i rekao ‘Mala bježimo odavde’. Vasiljević mi nikad nije vratio kasete jer je rekao da su one ratni plijen”, prisjeća se doktorica Biluš.