“Žrtve, hrabrost i odlučnost turskog naroda povjerile su nam ‘duh Čanakalea’. Prihvatajući ovo sveto naslijeđe, ostat ćemo vjerni svojim precima, očuvati duh živim bez obzira na okolnosti i prenijeti ga budućim generacijama”, izjavio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan u petak tokom obilježavanja 110. godišnjice kopnenih bitaka kod Čanakalea.
Mramorno more, s prirodnim biserima Bosforom i Dardanelima, stoljećima je bilo poprište sukoba. Posljednji veliki sukob odigrao se tokom Prvog svjetskog rata, u Bitki za Čanakale (poznatoj u zapadnim izvorima kao Bitka na Galipolju), jednom od najkrvavijih i geopolitički najznačajnijih sukoba.
Na uskom prostoru sudarile su se sile Antante, predvođene Engleskom, i iscrpljena Osmanska carevina. Bitka iz 1915. godine bila je pokušaj zapadnih sila da slome „anadolskog tigra“ i ostvare višestoljetni san o dominaciji nad ovim strateškim područjem. Osmanska pobjeda, uz ogromnu cijenu od 253.000 poginulih, promijenila je tok rata i svjetsku povijest. Među žrtvama i borcima istaknula se značajna uloga Bošnjaka, čija je žrtva ostala nedovoljno istražena.
Osmanska carevina na rubu propasti
Početkom 20. stoljeća Osmanska carevina bila je u dubokom padu. Nekada moćna država, koja je objedinjavala narode i vjere, suočavala se s unutarnjim pobunama, porazima u ratovima (Tripoli, Balkanski ratovi) i gubitkom teritorija u Evropi. Evropske sile sanjale su o podjeli osmanskih posjeda: Rusija je željela moreuze za izlaz na topla mora, Engleska Palestinu radi osiguranja Sueckog kanala, Francuska Liban i Siriju, a Italija Antaliju. Osmanska država bila je na koljenima, bez poštovanja koje je nekada uživala.
Uoči Prvog svjetskog rata Osmanska carevina pokušala je približavanje Antanti, ali je rusko odbijanje gurnulo prema savezu s Njemačkom (2. augusta 1914.). Proglasivši neutralnost, Osmanska carevina dopustila je njemačkim brodovima Goeben i Breslau prolaz kroz moreuze, što je izazvalo proteste Antante. Kada je krstarica Javuz (bivši Goeben) pod njemačkom komandom bombardirala ruske luke, Rusija je napala Kavkaz, uvukavši Osmansku carevinu u rat.
Strateška važnost moreuza
Moreuzi Bosfor i Dardaneli bili su ključni zbog svog položaja. Kontrola nad njima omogućila bi Antanti slanje pomoći Rusiji, slabljenje Osmanlija i osvajanje Istanbula, što bi značilo fizičku i duhovnu propast carstva. Osim toga, pobjeda bi učvrstila kolonijalnu vlast nad muslimanskim zemljama i spriječila pobune u kolonijama. Vođena tim ciljevima, Engleska je, uz francusku podršku, 28. januara 1915. odlučila napasti Čanakale, vjerujući da će samo pomorska flota biti dovoljna.
Engleska flota, poznata po svojoj nepobjedivosti, udružila se s francuskom, stvorivši najveću pomorsku silu. Osmanska carevina, iznemogla i pred raspadom, činila se lakim plijenom. Operacije su počele 19. februara 1915., s bombardiranjem osmanskih utvrda. Unatoč intenzivnim napadima, Saveznici nisu postigli značajan napredak. Do 18. marta, ulazna utvrđenja (Seddulbahir, Kumkale) bila su gotovo uništena, ali osmanski otpor ostao je čvrst. Tog dana, saveznička flota doživjela je težak udarac: francuska krstarica Bouvet potonula je, a nekoliko brodova bilo je oštećeno. Ovaj neuspjeh prisilio je Saveznike da preusmjere fokus na kopnene operacije.
Kopnene bitke
Neuspjeh pomorskih operacija doveo je do planiranja invazije na poluotok Gelibolu. General Ian Hamilton postavljen je za zapovjednika savezničkih snaga, koje su uključivale 70.000 vojnika, uključujući Anzac korpus. Osmanska obrana, pod zapovjedništvom njemačkog maršala Limana von Sandersa, pripremila se za odlučujući otpor, postavljajući prepreke i strateške položaje.
Dana 25. aprila 1915., Anzac korpus započeo je iskrcavanje na Ariburnu, ali je zbog struja završio na krivom mjestu. Unatoč početnom napretku, osmanski otpor prisilio je Anzac na povlačenje uz obalu. Borbe su trajale do augusta, s ogromnim gubicima na obje strane. Anzaci su napredovali samo 3-4 km i ostali ukopani do povlačenja.
Bitka za Seddulbahir
Istog dana započelo je iskrcavanje na Seddulbahiru, s ciljem osiguravanja ulaza u moreuz. Unatoč snažnom bombardiranju (4.650 granata palo je na jednu četu), osmanske baterije nastavile su nanositi gubitke Saveznicima. Borbe su se pretvorile u rovovski rat, a Saveznici nisu uspjeli osvojiti ključne položaje. Stanje je ostalo nepromijenjeno do kraja.
Bitka za Kumkale
Francuske snage iskrcale su se na Kumkale 25. aprila, nakon snažnog bombardiranja. Osmanske snage pružile su žestok otpor, povukavši se u selo Kumkale, gdje su vodile ulične borbe. Unatoč francuskom pojačanju, osmanski protunapad zaustavio je napredovanje. Francuzi su se povukli u noći 26./27. aprila, zamijenjeni engleskim snagama.
Pobjeda na Anafartalaru
Nakon neuspjeha na Ariburnu i Seddulbahiru, Saveznici su pokušali zaobići osmanske položaje iskrcavanjem u zalivu Suvla (kolovoz 1915.). Cilj je bio osvajanje ključnih visova, ali malobrojne osmanske jedinice, predvođene pukovnikom Wilmerom, zaustavile su ih. Ova pobjeda slomila je saveznički moral, označivši početak kraja njihove kampanje.
Ljudska strana rata
Osmanski vojnici pokazali su izuzetnu čovječnost. Nisu napadali bolnice Crvenog križa niti koristili otrovne plinove, unatoč povoljnim položajima. Primjer je turski vojnik koji je ranjenog Engleza odnio do savezničkih linija, što je impresioniralo čak i generala Hamiltona. Nasuprot tome, Saveznici su pokazali nemilosrdnost, poput paljenja barake s turskim zarobljenicima. Ovi primjeri iznenadili su Anzace, koji su očekivali „barbarske“ Osmanlije, ali su otkrili discipliniranu i humanu vojsku.
Povlačenje Saveznika
Nakon pobjede na Anafartalaru, savezničke nade o zauzimanju Istanbula splasnule su. Lord Kitchener, uvjeren u nemogućnost proboja, odlučio je povući trupe krajem 1915. Povlačenje je izvedeno tiho, od 8. decembra 1915. do 9. januara 1916., uz mjere prikrivanja. Osmanske snage, iako svjesne povlačenja, nisu napale, štedeći snage za druga ratišta.
Posljedice bitke
Pobjeda na Čanakaleu imala je dalekosežne posljedice. Spriječila je Saveznike u napadu na Njemačku s jugoistoka, produžila rat i oslabila Rusiju, doprinijevši njenom unutarnjem kolapsu. Osmanska vojska, unatoč gubicima od 210.000 ljudi, povratila je ugled nakon Balkanskih ratova. Poraz engleske flote narušio je njen pomorski prestiž, inspirirajući antikolonijalne pokrete. Prijateljstvo između turskih i Anzac vojnika postavilo je temelj za kasnije dobre odnose između Turske, Australije i Novog Zelanda.
Društveni gubitak bio je ogroman: stradalo je preko 100.000 obrazovanih Turaka, što je oslabillo naciju u godinama nakon rata. Geopolitički, moreuzi su ostali ključni za svjetsku politiku, potvrđujući svoju važnost kroz povijest.
Uloga Bošnjaka u Bitki za Čanakale
Bošnjaci su odigrali značajnu, ali često zanemarenu ulogu u Bitki za Čanakale. Iako je Osmanska carevina nakon Balkanskih ratova izgubila Sandžak, veza balkanskih muslimana s carstvom ostala je snažna. Oko 15.700 mladih Bošnjaka iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka, mlađih od 24 godine, dobrovoljno se priključilo osmanskoj vojsci. Predvođeni Rizom-begom Muratbegovićem i Ahmet-agom Hamzagićem, borili su se za obranu Istanbula, doživljavajući to kao borbu za islam i hilafet. Njihov doprinos nije bio samo vojni: Bošnjaci su slali novac i nakit, koji su predani Fevzi Čakmak-paši.
Mnogi od ovih dobrovoljaca, poznatih kao „đurumlije“, borili su se i na drugim ratištima, poput Galicije, a dio ih se kasnije pridružio turskom Oslobodilačkom ratu, nastanivši se u Anadoliji. Samo mali broj vratio se u domovinu. Njihova žrtva, međutim, ostaje slabo dokumentirana i zaslužuje dublje historiografsko istraživanje.
Bitka za Čanakale bila je ključna prekretnica Prvog svjetskog rata, kojom je Osmanska carevina, unatoč iscrpljenosti, zaustavila moćnu Antantu. Pobjeda je očuvala Istanbul i moreuze, promijenivši geopolitički krajolik. Bošnjaci su, svojim dobrovoljnim sudjelovanjem i žrtvom, dali značajan doprinos ovoj pobjedi, često u sjeni većih narativa. Njihova uloga, zajedno s cjelokupnom poviješću bitke, poziva na daljnja istraživanja kako bi se u potpunosti razumjela složenost ovog sukoba i njegov utjecaj na svjetsku povijest.
