Shibli ne piše o Palestini, već iz nje. Palestina za nju nije samo mjesto, već etička pozicija, svjedočenje patnje bez reproduciranja nasilja. Nasilje koje opisuje nije samo fizičko, već i simboličko, brišući tragove postojanja. Književnost nije sredstvo za prenošenje poruke, već čin ljubavi prema jeziku, tišini i izgubljenima. Piše iz ljubavi, ne iz obaveze.

U novom izdanju Filozofskog teatra, pod voditeljstvom Srećka Horvata, u riječkom HNK-u gostovala je palestinska književnica i profesorica Adania Shibli. Razgovor je obuhvatio teme jezika, tišine, palestinske svakodnevice te političke i etične dimenzije književnosti, istražujući kako umjetnost može biti čin otpora. Shibli je govorila o neizrecivom, pisanju u svijetu nasilja, odgovornosti umjetnika u kontekstu rata i ugnjetavanja te o književnosti kao nježnom, ali radikalnom daru.

Shibli se ogradila od titule književnice, definirajući se kao osoba koja piše. Za nju pisanje nije profesija, već intiman proces, putovanje koje otvara prostor susreta s boli, tišinom i drugima. Naglasila je važnost tišine – ne kao nedostatka, već kao snage. U svijetu prepunom buke, njezini tekstovi šapću, ali snažno odjekuju. Posebno je istaknula značaj jezika, gdje čak i interpunkcija, poput zareza ili točke, nosi etičku i estetsku težinu. Primjerice, zarez u presudi Međunarodnog suda pravde odgodio je odluku o potencijalnom genocidu, pokazujući kako jezik oblikuje stvarnost. Shibli jezik ne koristi – ona mu se daruje, zaljubljena u njegove mogućnosti.

Njezino djelo Sporedan detalj epitaf je izbrisanim povijestima. Roman, lišen eksplicitnog nasilja, prati silovanje Palestinke 1949. i pokušaj mlade žene da desetljećima kasnije rekonstruira tu priču. Shibli ne rekonstruira stvarnost, već razotkriva prostore gdje se ona raspada, gdje riječi ne mogu dokučiti traumu. To nije knjiga o Palestini, već iz Palestine, iz rascjepa između jezika i tišine, sjećanja i zaborava. Forma i sadržaj neraskidivo su povezani – način pisanja postaje politički čin, gdje tišina postaje nasljeđe.

Evo jednog odlomka iz njenog romana:

(…)

Njegov zamjenik i vozač su stajali i čekali ga kraj vozila dok im je guravši djevojku išao u susret, slijedio ga je pas, a stražar je trčao prema njima iz drugog smjera, noseći lopatu u rukama.

U isto vrijeme, nekoliko vojnika je ustalo sa svojih mjesta u hladu šatora i počelo posmatrati šta se zbiva pred njima. U logoru je vladao mir kojeg je pritiskala vrelina jutarnjeg sunca koja se izvijala nebom sve dok se jedan vojnik ne obrati grupi okupljenoj oko vozila, tražeći da mu se vrate kratke hlače koje je prethodni dan dao djevojci. Vozilo je napokon krenulo, pas je potrčao za njim, pokušavajući ga sustići bez uspjeha, njegov je lavež prevladao brektanje motora, dok se vozilo sve više udaljavalo i naposljetku potpuno nestalo među dinama.

Nisu se odmakli daleko od kampa kada je vozaču naredio da zaustavi vozilo, dodajući da u rezervoaru nema puno benzina. Motor je utihnuo, on je prvi izašao, a za njim i ostatak grupe. Naredio je stražaru da na tom mjestu iskopa rupu dugu dva metra i široku pola metra, pokazujući na pjeskoviti prostor koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih. Prošlo je tek nekoliko minuta i oštrica lopate se zarila na mjesto koje je pokazao, stražar je mirno kopao pijesak, izbacivao ga je što je više mogao i odbacivao koliko god su mu dopuštale njegove ruke i drška lopate. Kopanje se odvijalo u skoro potpunoj tišini koju su narušavali zvuci lopate koju je stražar zabijao u pijesak i potom ga odbacivao, a također su se mogli čuti glasovi vojnika iz logora koji su dopirali iza brežuljka te se nisu mogli jasno razaznati i više su ličili na nejasan žamor. Iznenada se prolomio oštar vrisak. Djevojka je zaurlala i počela da bježi. Onda je pala na pijesak prije nego što je prostorom odjeknuo prasak metka koji se zaustavio na desnoj strani njene glave. Opet je zavladao mir.

Krv se šikljala iz njene glave na pijesak koji ju je neumornu gutao, a popodnevna sunčeva svjetlost skupljala se na njenoj goloj stražnjici boje pijeska.

Ostavio je stražara da dovrši kopanje rupe, a svog zamjenika i vozača da čekaju pored njega, a on je ušao u vozilo.

Tresao se, pa mu je nekoliko trenutaka kasnije prišao vozač i rekao da možda nije mrtva; ne mogu je ostaviti u takvom stanju, bilo bi bolje pobrinuti se da sigurno bude mrtva. Neprestano je drhtao, paraliziran nečim što je nalikovalo probadanju u crijevima, a onda je pomjerio usne naredivši vozaču da kaže zamjeniku da to učini. Ubrzo nakon toga, prostorom je odjeknuo zvuk šest pucnjeva, a onda je ponovo zavladala tišina. Jutro, 13. augusta 1949. godine.

…

Reflektirajući o tišini svojih roditelja, preživjelih Nakbe 1948., Shibli je ispričala kako je kao dijete mrzila njihovu šutnju, želeći riječi. Odrastajući, shvatila je da je ta tišina bila način preživljavanja, izražena u gestama, brizi za stabla i posjetima izgubljenoj zemlji. Tišina nije bila slabost, već moćna naracija bez riječi. Govoreći o jeziku i boli, istaknula je da u trenucima patnje gubimo sposobnost artikulacije. Piše iz te tišine, iz pukotina jezika, stvarajući prostor za neizrecivo.

Shibli ne piše o Palestini, već iz nje. Palestina za nju nije samo mjesto, već etička pozicija, svjedočenje patnje bez reproduciranja nasilja. Nasilje koje opisuje nije samo fizičko, već i simboličko, brišući tragove postojanja. Književnost nije sredstvo za prenošenje poruke, već čin ljubavi prema jeziku, tišini i izgubljenima. Piše iz ljubavi, ne iz obaveze.

Razgovor je dotaknuo i njezino iskustvo predavanja na Univerzitetu Birzeit, gdje studenti, iscrpljeni egzistencijalnim borbama, u filozofiji nalaze slobodu. Uspoređujući Palestinu s Velikom Britanijom, Shibli je naglasila da je filozofija pod okupacijom pitanje preživljavanja. Primjerice, student koji je predavao o Foucaultu ispred izraelske stražarske kule u Hebronu pretvorio je simbol nadzora u alat obrazovanja. Obrazovanje tako postaje otpor, a znanje – oslobođenje.

Osvrćući se na Mediteran, Shibli je opisala more kao paradoks: blizu, ali nedostižno Palestincima, simbol čežnje i gubitka. Generacije sanjaju o moru, a mnogi ne dožive dodir s njim. Ipak, za nju more povezuje, a isti valovi spajaju Gazu i Rijeku.

Na pitanje o suživotu Palestinaca i Izraelaca, Shibli je odbacila ideju suživota temeljenog na nasilju ili dominaciji. Palestina za nju nije samo država, već prostor etike koji ne ponavlja prošla nasilja. Njezin pogled nije samo književni, već i politički – vizija drugačijeg života. (IZVOR: Novi list)