Mnogi Izraelci vjeruju da Gaza sve ovo zaslužuje, da tamo nema nevinih, da su Gazejci sami krivi za svoju sudbinu. Ali privilegija skretanja pogleda − a posebno odbijanja prikazivanja − više se ne može tolerirati. Ubili ste, uništili ste, protjerali ste, sravnili ste sa zemljom − barem to pokažite. Odakle ova drskost da se skriva? Ovo bezobrazno odbijanje da se čak i pogleda? Kolumnu Gideona Levya, uglednog novinara izraelskog Haaretza, prenosimo u cjelosti

Na popis zločina sada se – više nego ikada – moraju dodati i oni izraelskih medija. Izrael svjesno i zlonamjerno krši potpisani međunarodni sporazum i pokreće neobuzdan, divljački napad na Pojas Gaze. U svom početnom potezu, Izrael je ubio više od 400 Palestinaca, uključujući 174 djece.

Izrael priznaje da ovoga puta mete nisu teroristi, već civili – eksplicitni ratni zločin. Ubijanje radi ubijanja, s ciljem ponovnog rasplamsavanja rata i očuvanja koalicije premijera Benjamina Netanyahua, dugo nakon što je kvota osvete i kazne za napad od sedmog oktobra 2023. ispunjena.

Ništa od ovoga neće biti prikazano u izraelskim medijima: unakažena tijela natovarena na kolica koja vuku magarci, na kamionete i u privatne automobile ili nošena golim rukama; tinejdžeri koji kopaju po ruševinama čekićima i golim rukama, bez ikakve teške opreme, očajnički pokušavajući spasiti preživjele i pronaći posmrtne ostatke mrtvih; ranjenici koji krvare ležeći na prljavim podovima nekadašnjih bolnica; djeca u poderanim krpama koja traže svoje roditelje; roditelji u poderanim krpama koji nose tijela svoje djece.

Deseci hiljada Palestinaca ponovo kreću na put svog života − ljudske rijeke koje na leđima vuku ostatke svog svijeta, bježeći u nigdje. Automobili koji kašlju i kolica koja se ruše i stenju pod teretom raseljenih i njihovih rijetkih sačuvanih stvari; deseci hiljada izbjeglica, koji bježe po drugi, treći put, bez ikakvog odredišta.

Amputiranci u improviziranim invalidskim kolicima vuku se kroz pijesak, dok stariji ljudi leže preko hauba automobila. Ostaci porodica koje su izgubile voljene u prvim rundama borbi sada gube i ono malo što im je preostalo. Strah od bombardovanja i užas smrti lebde nad svima.

Ništa od ovoga nije se pojavilo u većini izraelskih medijskih izvještaja tokom posljednja dva dana. Samo taoci i opasnosti s kojima se suočavaju u Gazi. Briga za njih razumljiva je i opravdana, ali u Gazi živi više od dva miliona drugih ljudi. Šta je s njima? Jesu li njihovi životi bezvrijedni samo zato što nisu Izraelci? Jesu li svi teroristi, čak i nerođena djeca trudnica koje bježe u strahu za svoj život? Ne bi li njihova patnja trebala biti zabilježena? Ne bi li se trebala znati njihova sudbina?

Ovo zanemarivanje dužnosti, ovo zločinačko izdajstvo medija, više se ne može oprostiti. Nakon sedmog oktobra, kada su emocije bile sirove, možda je to bilo očekivano − iako je i tada pravo novinarstvo imalo dužnost izvijestiti o punoj istini. Ali sada, kada je većina medija mobilizirana u borbi protiv vlade i u podršci taocima, a čak i ugledniji i konzervativniji komentatori priznaju da će obnavljanje rata biti katastrofalno – zašto se ratni zločini ne spominju u izraelskim medijima? Treba li Gaza i dalje biti izbrisana iz vidokruga? Treba li ono što se tamo događa biti skriveno, zanijekano i potisnuto? Sve samo da bi se udovoljilo i zabavilo, i da se, ne daj Bože, ne uznemiri publika?

Da su izraelski mediji ispunjavali svoju osnovnu ulogu i prikazivali stvarnost u Gazi tokom posljednja dva dana, malo je vjerovatno da bi se nebo srušilo ili da bi se ikakva mišljenja promijenila. Palestinsko dijete – siroče, amputirac – koje bi moglo dirnuti srce izraelskog mainstreama još nije rođeno, jer on nalazi opravdanje i legitimitet za svaku nepravdu.

Mnogi Izraelci vjeruju da Gaza sve ovo zaslužuje, da tamo nema nevinih, da su Gazani sami krivi za svoju sudbinu. Ali privilegija skretanja pogleda − a posebno odbijanja prikazivanja − više se ne može tolerirati. Ubili ste, uništili ste, protjerali ste, sravnili ste sa zemljom − barem to pokažite. Odakle ova drskost da se skriva? Ovo bezobrazno odbijanje da se čak i pogleda?

Samo naprijed, slavite pred svakim traumatiziranim siročetom iz Gaze, radujte se svakom uništenom domu, smijte se svakom ocu koji ljubi tijelo svog mrtvog sina, uživajte u svakom amputircu u invalidskim kolicima, pjevajte svoje pobjedničke pjesme. Ali barem pokažite – i vidite – šta smo učinili. Pokažite šta i dalje činimo njima.