Ovaj festival, koji slavi više od 300 miliona ljudi u više od 17 zemalja – od Irana i Afganistana do Turske, Azerbejdžana, Indije i zemalja Srednje Azije – upisan je 2010. godine na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 

Nevruz, poznat i kao Novruz, Navruz ili Sultan-i Nevruz, jedan je od najstarijih svjetskih festivala koji se slavi na dan proljetne ravnodnevnice, 20. ili 21. marta, označavajući početak nove godine prema persijskom kalendaru. Danas svijet obilježava ovaj drevni praznik bogatog naslijeđa, simbolike i široke rasprostranjenosti. Ovaj festival, koji slavi više od 300 miliona ljudi u više od 17 zemalja – od Irana i Afganistana do Turske, Azerbejdžana, Indije i zemalja Srednje Azije – upisan je 2010. godine na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, prepoznat kao simbol mira, solidarnosti i sklada s prirodom.

Porijeklo Nevruza seže 2500 godina u prošlost, u predislamsko doba Persijskog carstva, tačnije u doba Ahemenida i Persepolisa, glavnog grada za vrijeme vladavine Kira Velikog. Carstvo, koje je u svom zenitu obuhvaćalo područja od Crnog mora do Indije, širilo je svoje tradicije, uključujući i Nevruz, na osvojene teritorije.

Izvorno proslava plodnosti zemlje, Nevruz je kasnije dobio dublju duhovnu dimenziju kroz zoroastrizam, jednu od prvih monoteističkih religija nastalu u zapadnom Turkestanu između drugog i prvog tisućljeća pr.n.e. Iako je zoroastrizam s dolaskom islama u sedmom stoljeću izgubio na značaju, njegove tradicije, uključujući običaje vezane uz Nevruz, ostale su žive u mnogim regijama, od Kurdistana do Šri Lanke.

Centralni dio proslave Nevruza je ritual Haft Sin, odnosno „Sedam S“, gdje se na sto postavlja sedam predmeta čija imena na persijskom jeziku (farsi) počinju slovom „S“. Ovi predmeti – poput sib (jabuke), sabzeh (klica), sir (češnjak) ili sumac (začin) – simboliziraju obnovu, zdravlje i blagostanje. Uz njih, na stolu se često nalaze oslikana jaja, ogledala, zdjelice sa zlatnim ribicama (simbol sreće) te sveti spisi – Kur’an za muslimane, Avesta za zoroastrijance ili čak knjige poezije poput stihova Hafiza. Porodice se okupljaju oko stola neposredno prije proljetne ravnodnevnice, čitaju svete tekstove, a nakon nje čestitaju jedni drugima, daruju se i uživaju u slatkišima poput baklave.

Nevruz je u svojoj srži festival pročišćenja i obnove. Tradicija „jāne tekāni“ (protresanje kuće) podrazumijeva temeljito čišćenje doma – tepisi se peru, kućanski pribor i odjeća obnavljaju, a sve blista u čast dolaska proljeća. Ova simbolika čistoće proteže se i na duhovni aspekt, gdje se ljudi oslobađaju tereta prošlosti.

Posebno upečatljiv običaj je Chaharshanbe Suri, „Grimizna srijeda“, kada se uoči Nevruza pale vatre u čast duha vatre, glavnog elementa zoroastrizma koji zajedno s vodom simbolizira ritualnu čistoću. Ljudi skaču preko vatri, vjerujući da se tako oslobađaju fizičkih i emocionalnih poteškoća.

U iranskoj mitologiji Nevruz je povezan s likom Džemšida, vladara iz dinastije Pišdadijana, kojem se pripisuje pobjeda nad oštrom zimom i spas čovječanstva. Prema legendi, Džemšid je zasjeo na prijestolje od dragulja i zlata, a anđeli su ga podigli prema nebu gdje je zasjao poput Sunca, označivši početak novog doba – „novog dana“ (perz. nowruz). Njegova priča, zabilježena u epskoj poemi Šahname Firdusija, simbolizira pobjedu života nad smrću i preporod prirode, ali i upozorenje o prolaznosti zemaljskih užitaka.

Nevruz nije samo iranski praznik; njegova univerzalnost ogleda se u raznolikosti naroda koji ga slave – muslimani, zoroastrijanci, kršćani, behaisti, pa čak i ateisti.

U Bosni i Hercegovini, gdje se obilježava stoljećima pod utjecajem osmanske tradicije, poznat je kao Sultan-i Nevruz i često ga se povezuje s derviškim redovima. Ovdje je oplemenjen sufijskom simbolikom, slaveći duhovnu obnovu i trenutke poput rođenja Alije ibn Ebi Taliba, četvrtog halife. Pjesnici poput Fuzulija, Šeyhija i bosanskih autora poput Mujage Mostarca opjevali su Nevruz u kasidama i gazelima.