Trogodišnja istraga novinarke Barbare Matejčić, objavljena u magazinu New Lines, baca potpuno novo svjetlo na poznate fotografije egzekucije u Brčkom. Dokazi do kojih je Matejčić došla sugeriraju da bi iza World Press Photo nagradom ovjenčanih snimaka mogla stajati stravična istina: da su nastali kao dio srpske propagande ili čak, prema najmračnijim tvrdnjama koje su se godinama prešućivale, da su fotografi platili monstrumu Goranu Jelisiću Adolfu da ubije Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića kako bi oni dobili „savršen snimak“

Fotografije su pokazivane svjedoku, jedna za drugom. Na prvoj, četvorica muškaraca hodaju okrenuti leđima fotografu: mladić u plavoj policijskoj košulji kratkih rukava, sa pištoljem na koji je montiran prigušivač u spuštenoj desnoj ruci; s njegove lijeve strane, muškarac u vojnoj uniformi s automatskom puškom; ispred njih, dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež puloveru. Kreću se kratkom slijepom ulicom, na čijem kraju leži nekoliko beživotnih tijela.

Sljedeća fotografija prikazuje policajca kako upire pištolj u leđa muškarca u smeđoj jakni, obojica su pognuti; na sljedećoj, policajac je podigao pištolj u ravan sa čovjekovom glavom, koju je ovaj još dublje uvukao među ramena; na sljedećoj, muškarac je savijen u struku, ruku podignutih prema glavi, kao da pokušava da se zaštiti. I dalje hoda.

Zatim je muškarac na zemlji, jedna noga mu je podignuta u vazduh, policajac je iza njega, pištolj je i dalje podignut. Na fotografijama koje slijede, muškarac leži licem prema betonu, ali je očigledno još živ, s obzirom na to da su mu noge i ruke zabilježene u različitim položajima. Policajac i dalje drži pištolj uperen u njega.

Sljedeći snimak prikazuje muškarca u bež džemperu kako leži na boku na zemlji, dok se velika lokva krvi širi ispod njegove glave. Sljedeći bilježi obojicu muškaraca na zemlji, kako obilno krvare. Druga fotografija prikazuje leševe bačene u jamu, jedne preko drugih, isprepletenih udova. Neka lica su vidljiva. Ima ih najmanje 12, sve muškarci. Iznad grobnice stoji kamion, vjerovatno korišten za transport tijela, i bager spreman da ih zatrpa zemljom.

Bila je srijeda, 22. septembar 1999. godine, skoro godinu dana nakon početka suđenja bosanskom Srbinu Goranu Jelisiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Jelisić, koji je u vrijeme suđenja imao 31 godinu, izjasnio se krivim, između ostalog, za ubistvo 13 ljudi u Bosni i Hercegovini. Dok je sud gledao fotografije njegovih zločina, koje je snimio fotograf Reutersa u Brčkom, u sjevernoj Bosni, 1992. godine, i koje su naveliko objavljivane širom svijeta, Jelisić je pažljivo slušao, bojažljivog izraza lica.

U svom zelenom džemperu sa uzorkom, izgledao je obično. Kako ga je jedan svjedok opisao, bio je to mladić sa „smećkastom kosom, srednje visine, srednje građe, prilično živahan“.

„Možda mi možete pomoći da razumijem nešto što mi se čini veoma zbunjujućim“, pitao je svjedoka sudija na suđenju, Fouad Abdel-Moneim Riad. „Imamo ovdje najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene“, stoji u sudskim transkriptima. „To su slike snimljene tokom egzekucije, korak po korak. Kako osoba koja ubija na ovaj način može povesti fotografa sa sobom da to uslika?“

Prije nego što je svjedok, istražitelj MKSJ-a Paul Anthony Basham, uspio da odgovori na pitanje, britanski tužilac Geoffrey Nice zatražio je da se suđenje premjesti na sjednicu zatvorenu za javnost. Ne postoje transkripti tog razgovora, a zapisnik sa suđenja ne otkriva kako su fotografije nastale. Te fotografije, uvedene kao dokaz P67, bile su vitalni dokaz, ali nije bilo ispitivanja o tome kako su snimljene.

Da li je ovo isto pitanje mučilo urednike Reutersa koji su kupili i distribuirali fotografije širom svijeta? Ili žiri nagrade World Press Photo, koji je odlikovao fotografa 1993. godine? Da li je bilo sumnje među holandskim medijima, koji su ga slavili kao novinarskog heroja kada je iste godine pobjegao iz Beograda u Amsterdam? A šta je sa ljudima čija je smrt fotografisana, u živopisnim, krvavim detaljima?

Ova priča nudi odgovore na ta pitanja. To je priča o tome kako su te fotografije nastale, jedini snimci iz godina rata u bivšoj Jugoslaviji koji su zabilježili sam čin egzekucije. Trogodišnja istraga razotkrila je mračnu raskrsnicu rata, ambicije, propagande i moći vizuelnog pripovijedanja, koje ne bilježi istinu već je proizvodi.

Poput sudije Riada, godinama me proganja uznemirujuća blizina kamere koja se otkriva na tim fotografijama. Vidjeli smo previše slika mrtvih u medijima iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, nijedna kamera nikada nije zabilježila tačan trenutak njihove smrti. Zato me toliko zanima čiji pogled, i kakva vrsta pogleda, je posredovao ove sekvence ubijanja za nas kao gledaoce.

Kako je fotograf mogao zabilježiti ubistvo tako blizu i toliko puta? Zar ubica nije vidio kameru? Zašto je dozvolio da bude fotografisan?

Profesionalna ratna fotografija bi trebalo da bude čin nemiješanja, fotografi, kao i novinari, dokumentuju stvarnost, posmatraju je. Oni se ne umeću u događaje. Ali ove slike su djelovale previše intimno, i uhvatio sam sebe kako se pitam da li je prisustvo kamere uticalo na ishod i postalo oblik učešća.

Da bismo zaista razumjeli šta je fotografisano i, što je najvažnije, kako, moramo se vratiti koracima od fotografija nazad do stvarnosti. Moramo „odzumirati“ te slike. Dobra fotografija može izazvati hiljadu emocija, ali ona ne govori hiljadu riječi.

Rat u Jugoslaviji odvijao se pred kamerama i objektivima, ali je to malo doprinijelo njegovom skraćenju: pet godina u Hrvatskoj, četiri u Bosni i Hercegovini, a zatim još jedna godina na Kosovu. Preko 2.500 članaka, snimaka i fotografija iz rata u bivšoj Jugoslaviji korišteno je kao dokaz u MKSJ-u, prema podacima Mediacentra u Sarajevu.

Ali od svih tih slika i snimaka, ovo su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Takve slike su rijetke u istoriji fotografije. Jedna od najpoznatijih fotografija 20. vijeka je ona iz Sajgona iz 1968. godine, na kojoj je šef južnovijetnamske policije Nguyen Ngoc Loan snimljen kako ispaljuje metak u glavu gerilca Vijetkonga po imenu Nguyen Van Lem. Snimio ju je američki fotograf Eddie Adams za The Associated Press, i donijela mu je i Pulitzerovu nagradu i nagradu World Press Photo. Dželat je dozvolio Adamsu da napravi fotografiju jer je bio uvjeren u ispravnost ulične egzekucije. Slika je postala poznata upravo zato što pokazuje ono što se često dešava u ratovima, ali se rijetko prikazuje.

Adamsova fotografija izazvala je proteste protiv Vijetnamskog rata, na njegovu veliku žalost, budući da je bio bivši marinac i podržavao američke trupe koje su se borile za Južni Vijetnam. Dželata je smatrao herojem jer je ubio čovjeka koji je ubijao američke vojnike.

Okolnosti nastanka Adamsovih kultnih fotografija su dobro dokumentovane. Na kraju krajeva, snimljene su pred brojnim svjedocima. One u Brčkom nisu: dva ubice, dvije žrtve, dva fotografa. Ili je tu bio još neko prisutan?

Rat u Bosni i Hercegovini tek je počeo mjesec dana prije nego što su fotografije snimljene, početkom maja 1992. godine. Kada je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine, Srbija, predvođena Slobodanom Miloševićem, oštro se usprotivila raspadu federacije. To je izazvalo rat između hrvatskih snaga i Jugoslovenske narodne armije, podržane od strane lokalnih srpskih pobunjenika. U martu 1992. godine, Bosna i Hercegovina je takođe proglasila nezavisnost, što je dovelo do najkrvavijeg sukoba tokom raspada, obilježenog etničkim čišćenjem, opsadama i masovnim zločinima.

U zoru 30. aprila, rat je stigao do Brčkog, grada od oko 40.000 stanovnika na sjeveroistoku zemlje. Većinu stanovništva činili su Bošnjaci dok su Srbi bili najveća manjina.

Goran Jelisić stigao je u Brčko istog dana, kao dobrovoljac iz obližnjeg grada Bijeljine, gdje je živio. Sa 23 godine, bio je mladi otac, sa osnovnim obrazovanjem, radio je kao traktorista na poljoprivrednom dobru. Tri mjeseca ranije pušten je iz zatvora nakon što je odslužio kaznu zbog falsifikovanja čekova. U Brčkom mu je zadužena plava uniforma jugoslovenske policije, pištolj Škorpion sa prigušivačem i radio-veza Motorola. Kodno ime koje je izabrao za sebe bilo je Adolf. Tokom suđenja, zaštićeni svjedok se prisjetio da je Jelisić rekao: „Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.“

Grad je bio prazan. Oni koji su mogli, otišli su, a oni koji su ostali nisu se usuđivali da izađu napolje. Pripadnici srpskih paravojnih snaga pljačkali su prazne stanove. Bošnjaci su privođeni, u početku u policijsku stanicu u centru grada, sve dok nije otvoren masovni logor Luka. Upravo iz te policijske stanice Jelisić je izveo čovjeka u smeđoj jakni. Zašto baš njega, ostaje nepoznato. Možda je bio prva osoba blizu vrata kada su se otvorila, možda je nosio vrijedan sat, ili se jednostavno nekome nije dopao. Jelisić se nije mogao sjetiti koliko je puta pucao u tog čovjeka, iako je rekao da mu je to bilo prvo ubistvo.

Upotrijebio je „možda dva ili tri metka“ da mu okonča život, prisjetio se tokom suđenja.

Iako je fotografisana egzekucija bila njegova prva, nije bila i posljednja. Uspostavio je obrazac ubijanja: i druge žrtve su pogubljene iz neposredne blizine i s leđa prigušenim Škorpionom. Oni koji su poznavali Jelisića govorili su da je kukavica, nesposoban da pogleda svoje žrtve u oči. Obično bi im pucao u potiljak, što je detalj potvrđen tokom suđenja. Kasnije, da bi uštedio energiju na čišćenju, Jelisić bi naređivao svojim žrtvama da pognu glave preko slivnika za kišnicu.

Jelisić je osuđen za ubistvo 13 ljudi, ali ukupan broj egzekucija koje je izvršio u samo tri sedmice koliko je proveo u Brčkom u maju 1992. godine ostaje nepoznat. Budući da je priznao ubistva za koja je optužen, tužilaštvo nije tragalo za daljim žrtvama. Prema riječima zaštićenog svjedoka L, Jelisić je tvrdio da treba da pogubi 20 do 30 ljudi prije nego što popije jutarnju kafu. Svjedok A je rekao da se živo sjeća Jelisićevog glasa jer je 10 do 15 puta dnevno slušao kako naređuje: „Lezi i stavi glavu iznad slivnika!“

Bivši logoraši koji su svjedočili na suđenju ispričali su da su ga vidjeli kako ubija, i opisali kako bi od njih tražio da slažu tijela na gomilu kako bi bila odvezena kamionom za transport mesa u obližnju masovnu grobnicu. To je masovna grobnica koja se vidi na fotografijama, desetak tijela koja se kotrljaju niz stranu blatnjave jame, raširenih udova, lice jednog mladića okrenuto prema objektivu. Neki svjedoci su izjavili da su tijela odvožena i u fabriku stočne hrane Farma, gdje su prerađivana u stočno brašno.

Svjedok N je procijenio da je vidio oko 100 tijela složenih kao drva za potpalu, „naslaganih kao cjepanice spremne za peć“. Tužilaštvo je procijenilo da je Jelisić mogao ubiti oko 100 ljudi, možda čak i više.

Rat u Bosni i Hercegovini trajao je dugo i proizveo mnogo ubica. Učitelji, policajci i farmeri postali su ratni zločinci. Ali malo ko je ubijao tako plodno i serijski kao Goran Jelisić, osobu po osobu. Zato je dobio najdužu kaznu koju je MKSJ izrekao u to vrijeme: 40 godina zatvora.

Bojan Stojanović imao je tada samo 22 godina, fotograf iz Beograda koji je radio za dnevni list Večernje novosti. Fotografisao je sve, od sportskih događaja do svakodnevnog života. Početkom maja 1992. godine, Stojanović i njegov prijatelj i kolega iz Večernjih novosti Srđan Petrović angažovani su da snimaju fotografije ranih dana rata za međunarodnu novinsku agenciju Reuters. Krenuli su za Sarajevo po zadatku, ali su završili u Brčkom. Oni su bili ti koji su zabilježili fotografije egzekucije.

U to vrijeme, Emil Vaš je bio fotograf Reutersa u Beogradu, i bio je prva osoba koja je vidjela fotografije iz Brčkog kada su stigle u biro. „Kada sam ih vidio, nisam mogao da vjerujem“, rekao je u intervjuu za ovu istragu. „Ne možete vjerovati da bi neko snimio takve slike. Nismo čak ni znali da li je to stvarno. Nismo znali šta da radimo sa njima.“

Kada je Petar Kujundžić, tadašnji glavni fotograf Reutersa u Beogradu, vidio fotografije, prva pomisao mu je bila da su namještene. Pitao je Stojanovića i Petrovića kako su ih snimili. Odgovorili su da su samo prolazili, naletjeli na neke ljude, i onda se to dogodilo. „Bio sam sumnjičav jer sam znao da niko pri zdravoj pameti ne bi dozvolio da se tako nešto fotografiše“, rekao je Kujundžić. Još nešto ga je uznemirilo: nije to bilo samo nekoliko brzo snimljenih kadrova nekoga ko se saginje u uličici, bilo je najmanje dvije pune rolne filma sa tog događaja. Vidio je i Petrovićev film i prisjetio se da su fotografije bile slične.

Kujundžić je odnio fotografije Donaldu Forbesu, koji je bio šef Reutersovog biroa za Jugoslaviju 1992. godine. U prepisci putem e-maila u aprilu 2022. godine, Forbes se nije upuštao u to kako su fotografije snimljene, rekavši mi opštije da su fotografije prihvaćene na osnovu povjerenja. Sjećao se Stojanovića kao dobrog fotografa, iako je bio pomalo nepredvidiv. „U jednom trenutku je nabavio bijeli Golf ukraden iz fabrike VW u Bosni i na vlastitu inicijativu stavio znak UN-a na njega, što je i njega i Reutersov ured u Sarajevu dovelo u nevolje sa UN-om“, ispričao je.

Iako je u početku rekao da su se „u svakom slučaju takvi događaji dešavali i ja bih sigurno bio uključen u odluku da se oni koriste“, kasnije je napisao da je odluku o objavljivanju fotografija donio urednički tim Reutersa u Londonu i da je na njima bilo da procijene etiku tih slika. (Forbes je preminuo 2025. godine.)

U to vrijeme, Pat Benic bio je urednik fotografije Reutersa u Londonu, odgovoran za Evropu, Bliski istok i Afriku. Na pitanje da li je u Londonu bilo sumnji u vezi sa tim fotografijama, rekao je: „Sjećam se da je u Londonu postojala zadrška na tim eksplicitnim slikama dok nismo uspjeli sve verificirati preko Beograda prije nego što smo ih emitovali. Zadrška je trajala satima, a ne danima, dok su informacije verificirane“, mada nije pojasnio kako je ta verifikacija obavljena.

Od 9. maja nadalje, fotografije su objavljivane širom svijeta, potpisane samo imenima u varijacijama kao što su Bojan Srdjan/Reuters i Srdjan Bojan/Reuters. Puštene su sa neznatnim varijacijama u opisima: „Srpski policajac pogubljuje muslimanskog snajperistu pucnjem u potiljak nakon što je zarobljen u blizini Brčkog i optužen za pucanje na konvoj srpskih izbjeglica.“

Stojanović je jednu od fotografija iz Brčkog, kadar u kojem je Jelisić podigao pištolj, trenutak egzekucije je neminovan, na snimku su još tri beživotna tijela, prijavio za takmičenje World Press Photo. U februaru 1993. godine osvojila je nagradu u kategoriji Spot News (Vijesti s lica mjesta). Stojanović je istog mjeseca pobjegao iz Srbije u Holandiju i nikada se više nije vratio u domovinu.

U Holandiji je zatražio politički azil. Naglasio je da nije ratna izbjeglica već da ga progone vlasti u Srbiji i da mu je život u opasnosti. U holandskim medijima prikazivan je kao disident i poređen sa Salmanom Rushdiejem. U intervjuima je objašnjavao kako su fotografije nastale. Verzije se malo razlikuju, ali je uvijek govorio da je uspio da snimi fotografije i ode neprimijećen.

Rekao je holandskim medijima da je nakon objavljivanja fotografija koje su srpske snage prikazivale kao ubice, bačena bomba na zgradu u kojoj je živio sa roditeljima u Beogradu. Rekao je za De Stem: „Vođa jedne srpske milicije ucijenio je moju glavu na 20.000 dolara. Zato što sam izdajnik zemlje. Obavještenje o potjernici za mnom prikazano je na srpskoj televiziji i pojavilo se u novinama.“ U novembru 1992. godine uhapšen je pod sumnjom da je pokušao da ubije ženu koju nije ni poznavao, tvrdio je. U drugom intervjuu je rekao da je uhapšen zbog „navodne pljačke“. Izjavio je da je dok je bio u pritvoru ispitivan o fotografijama i optužen za špijunažu.

Nakon što je pušten iz pritvora dva mjeseca kasnije, otkrio je, kako je tada tvrdio, da su mu iz stana odnijeti dokumenti, 4.000 negativa i sva fotografska oprema. Tada je odlučio da pobjegne, ali pošto nije imao pasoš, navodno je ilegalno prešao granicu sa Bugarskom, vozeći se na krovu voza. U nekoliko intervjua je spomenuo da mu je Reuters pomogao da pobjegne.

Na upit New Linesa, nadležno Drugo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu izvršilo je uvid u evidenciju za 1992. i 1993. godinu, ali nije pronašlo informacije o napadima na Bojana Stojanovića. Niko od ljudi sa kojima smo razgovarali, novinari i fotografi koji su mu bili bliski, nije znao ništa o bombama bačenim na njegovu zgradu, nešto što bi se posebno pamtilo, budući da u Beogradu nije bilo borbi. Detonacija bombe bila bi krupna vijest. Forbes, šef Reutersa u Beogradu, takođe se ne sjeća da je za njim raspisana potjernica na televiziji. „Sumnjam da bi srpska TV prikazala njegove fotografije a da ja to ne znam. Naše osoblje je pratilo informativne emisije“, rekao je.

Forbes i Benic obojica poriču da mu je Reuters pomogao da pobjegne. „Bilo je pravilo kompanije da, ako vlasti u bilo kojoj zemlji traže člana osoblja iz bilo kog razloga, on ostaje na licu mjesta kako bi pružio punu saradnju. Nikada nisam dobio nikakav zvaničan upit u Srbiji u vezi sa bilo kojim fotografom ili fotografijama“, rekao je Forbes u e-mailu.

U aprilu 1993. holandski mediji su javili da su dvojica Srba kidnapovala i pokušala da ubiju Stojanovića u Amsterdamu. Prema izvještaju u NRC Handelsblad od 21. aprila 1993: „Pod prijetnjom pištoljem, natjeran je da uđe u automobil. Kidnaperi su odvezli novinara do Mauritskadea. Tamo su pokušali da ga zadave komadom čelične žice. 23-godišnji Stojanović udario je muškarce kamerom. Uspio je da pobjegne svojim ubicama skočivši u kanal.“

Iste godine, holandski javni emiter VPRO producirao je i emitovao polusatni dokumentarni film o Stojanoviću pod naslovom „De Prijs“ („Cijena“). Dok je jeo salatu, lomeći tost i glasno žvačući, Stojanović je pokazivao fotografije iz rata, ranjene vojnike, tijela civila. O nagrađenoj fotografiji iz Brčkog, rekao je: „Ovaj tip je musliman. Zašto je umro, ne znam. Samo sam bio tamo, i sve se desilo u trenutku.“ Ponovio je da ubice nisu obraćale pažnju na njega, iako je, kako je tvrdio, bio samo tri metra iza Jelisića.

Dokumentarac ga prikazuje na izložbi World Press Photo, kako posmatra svoju uvećanu pobjedničku fotografiju sa potpisom sličnim onom koji je objavljivan u medijima širom svijeta. Govori čovjeku, vjerovatno dijelu organizacije izložbe: „Zapravo, ovaj čovjek nije bio snajperista. Bio je samo civil.“ Čovjek klima glavom i kaže: „Da.“ Ne djeluje iznenađeno što saznaje da izložena slika ovjekovječuje laž o ubijenom čovjeku.

Razgovarala sam sa korediteljem filma, Thomasom Doebeleom. Rekao je da je filmska ekipa pretpostavila da je Stojanović legitiman fotograf i da je njegov rad vjerodostojan, pošto je osvojio prestižnu nagradu WPP. Doebele nije mogao da se sjeti ko je bio čovjek kome je Stojanović rekao da žrtva nije snajperista. Niti se iko u Fondaciji World Press Photo sjećao.

Godinama je potpis uz tu fotografiju na web stranici WPP-a glasio: „Nemilosrdno ubijanje na ulicama početkom ljeta. Optužen za pucanje na konvoj srpskih izbjeglica, uniformisani srpski policajac zarobljava muslimanskog snajperistu i puca mu u potiljak.“ Nakon što sam WPP-u poslala snimak dokumentarca, promijenili su potpis na svojoj web stranici, mada nekih 30 godina nakon što je to već bilo spomenuto na holandskoj javnoj televiziji tokom pripreme izložbe.

Barem sada, pored fotografije i ispravljenog potpisa na njihovoj web stranici, stoji ova napomena: Ovaj potpis je ranije identifikovao žrtvu kao snajperistu. Dostavljen nam je video snimak na kojem fotograf kaže da to nije tačno. Zbog toga je potpis uređen 21. jula 2022. godine.

Provjera Stojanovićevih izjava u holandskim medijima otkrila je da je zaista bio u pritvoru u Beogradu krajem 1992. godine. Njegov kolega Srđan Petrović takođe je bio priveden. Ne zato što su bili lažno optuženi, već zato što su Stojanović, Petrović i još dvojica muškaraca osuđeni za pljačku starije žene u Beogradu. Viši sud u Beogradu potvrdio je da je Stojanoviću izrečena najduža kazna, 16 mjeseci.

Fotograf Kamenko Pajić rekao mi je da je bio prisutan kada je Stojanović priznao Forbesu da je opljačkao „jednu baku“ i da ne želi da ide u zatvor. Nije otišao u zatvor i nije odslužio kaznu. Nije ni mogao. Pobjegao je u Holandiju i nikada se nije vratio.

Stephen Mayes bio je predsjednik žirija za nagrade World Press Photo 1993. godine kada je Stojanović odlikovan. Sjeća se fotografije, ali ne i bilo kakve rasprave među članovima žirija u vezi s njom. Te godine, ukupno 1,969 fotografa iz 84 zemlje takmičilo se za nagrade sa 19,428 slika. U kategoriji Spot News, u kojoj je Stojanović pobijedio, moglo se uključiti bilo šta, od vjenčanja poznatih ličnosti do političkih izbora. Mayes je objasnio da su u prvom krugu žiriranja devet članova žirija potrošili možda sekundu na svaku fotografiju. To je „bang bang bang, da ili ne“, objasnio je. Nije bilo informacija o fotografijama ili njihovim autorima. U sljedećem krugu imali su nekoliko sekundi po fotografiji, a tek u trećem i finalnom krugu, koji je uključivao samo nekoliko desetina fotografija, žiri je dobijao informacije. „To je ‘buka’ iz gomile fotografija, a one koje se probiju kroz tu buku obično imaju neku trenutnu dramu“, rekao je Mayes.

Tokom protekle decenije, povremeno su izbijale zabrinutosti oko vjerodostojnosti dokumentarnih slika, sa debatama uglavnom o manipulaciji i naknadnoj obradi digitalno proizvedenih fotografija, čak i kada su promjene imale minimalan uticaj na značenje slike. Tek 2015. godine WPP je uveo etički kodeks u kojem se, između ostalog, navodi da fotografi moraju osigurati da su potpisi tačni i da moraju biti otvoreni i transparentni u pogledu cijelog procesa nastanka njihovih slika.

Iako je na suđenju u Hagu zaveden kao neidentifikovana žrtva, čovjek u smeđoj kožnoj jakni imao je ime: Husein Kršo. Imao je 34 godine i pet mjeseci kada je ubijen. Bio je brčanski konobar. Nije bio član nijedne partije, nijedne organizacije niti bilo koje vojske. Husein je bio oženjen. Njegov najstariji sin imao je devet godina. Mjesec dana nakon njegove smrti, njegov drugi sin napunio je šest. Sedam mjeseci nakon njegove smrti, njegova supruga Džana rodila je njihovog trećeg sina.

Smeđa kožna jakna od antilopa bila je poklon koji mu je brat donio iz Švajcarske, rekao mi je njegov srednji sin, Mustafa, kada smo se sreli u Brčkom. Rekao je da majka ne može da priča o tome, pa je on došao umjesto nje. Džana i njeni sinovi vidjeli su Huseina posljednji put nekoliko dana prije nego što je ubijen, kada je, početkom maja 1992. godine, cijela porodica željela da napusti grad. Jugoslovenska narodna armija odvojila je muškarce od žena i djece. Muškarcima nije bilo dozvoljeno da odu. Mustafa se sjeća rastanka sa ocem u blizini vojne kasarne. Svi su plakali. Otac je majci dao nešto novca i rekao: „Ne brini ništa.“

Nisu znali šta se desilo sa Huseinom sve do 1993. godine, kada je njegov najstariji sin, 10-godišnji Nedžad, gledajući TV, vidio jednu od fotografija i vrisnuo: „Mama, eno tate!“ Bio je to tatin stav, tatina jakna, tatina košulja, tatine mokasine. Nije bilo sumnje. „Prva informacija o tatinoj sudbini stigla nam je preko fotografije Bojana Stojanovića“, rekao je Mustafa.

Njegov otac je bio prijatelj sa čovjekom u bež džemperu koji je ubijen zajedno sa njim i koji se vidi sa njim na fotografijama. Zvao se Hajrudin Muzurović. Imao je 39 godina, vješt parketar. Planirao je da se oženi u maju 1992. godine, mjesecu u kojem je ubijen. Običan civil, kao Husein. Čovjek u maskirnoj uniformi na Stojanovićevoj fotografiji, koji je ubio Hajrudina Mazurovića, bio je Enver Stravički, poznat kao „Šok“. Nije spomenut tokom suđenja Jelisiću u Hagu, iako su ubijali zajedno. Bio je dobrovoljac iz Srbije. Više nije živ.

Na polovini mog istraživanja, dobila sam povjerljivi izvod iz ispitivanja Gorana Jelisića u MKSJ-u 1998. godine.

U njemu se nalazi opis dana kada su fotografije snimljene. „6. ili 7. maja 1992. Goran je pozvan u načelnikovu kancelariju“, gdje je sjedio načelnik policije Dragan Veselić sa gradonačelnikom grada, Đorđem Ristanićem, i čovjekom po imenu Enver, koji je bio poznat kao „Šok“. „Veselić mu je rekao da će imati svoje ‘vatreno krštenje’.“

Mjesec dana ranije, fotografije koje je snimio američki fotograf Ron Haviv objavljene su širom svijeta, prikazujući zločine koje su srpske snage počinile nad muslimanima u obližnjoj Bijeljini. Srbi su željeli vlastitu propagandu kako bi pokazali da su i oni meta.

Ristanić je rekao da su „mnoge stvari urađene u Brčkom koje treba ispraviti“. Zatim je rekao Jelisiću i „Šoku“ da ih „napolju čekaju dvojica novinara, Stojanović i Petrović, da fotografišu kako će njih dvojica ubiti dva muslimana… i da će te fotografije biti korištene kao propagandni materijal“. Nakon egzekucija, „otišli bi ispred stanice gdje je bio postavljen prazan kovčeg i oplakivali navodno ubijene Srbe, što bi novinari takođe fotografisali“.

Jelisić je zatim nastavio da opisuje kako je „Enver izveo dva nepoznata Bošnjaka“ iz stanice, „i tom prilikom je Goran pucao u jednog od njih iz Škorpiona, a Enver u drugog iz automatske puške, što su novinari fotografisali. Zatim su se vratili ispred stanice do praznog kovčega i pridružili se djevojci po imenu Violeta, koja je plakala i naricala za navodno ubijenim Srbima.“

Može li se vjerovati iskazu masovnog ubice? John Ralston, glavni istražitelj u Uredu tužioca MKSJ-a, rekao mi je u intervjuu da Jelisić nije imao razloga da laže. Bilo je dovoljno svjedoka i dokaza protiv njega, čak i bez tih fotografija, 25 svjedoka optužbe svjedočilo je protiv njega u Hagu.

Dok su sugestije da su Stojanovićeve slike možda nastale kao propaganda tinjale u zapisnicima o ispitivanju Jelisića, u beogradskim fotografskim krugovima već dugo kruži pogubnija teorija: da su fotografi platili za priliku da snime taj kadar.

Priča je potekla od Srđana Ilića, fotografa koji je radio za The Associated Press tokom rata. Nazvala sam ga 2019. godine; nije želio da priča o tome. Nazvala sam ga ponovo 2022. godine; rekao je da je odlučio da više ne priča o ratnom vremenu. Tada sam mu rekao da ću koristiti pisani izvor u kojem tvrdi da su fotografi platili Jelisiću i pitao ga da li još uvijek stoji iza toga. Rekao je da ga, ako je moguće, potpuno izostavim iz teksta, a ako ne, da koristim taj pisani izvor. U knjizi Sandre Vitaljić iz 2013. godine, „Rat slika: Savremena ratna fotografija“, Srđan Ilić kaže: „Bojan se pojavio u restoranu Kluba književnika u Beogradu sa gomilom odštampanih slika tog događaja i pričao za stolom o tome kako su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana.“

Svaki fotograf sa kojim sam razgovarao znao je za tu priču, ali niko drugi nije čuo direktno od Bojana ili Srđana da su platili Jelisiću za ubistvo, samo Srđan Ilić.

Stojanovića duboko uznemiruje optužba da su on i Petrović platili za fotografije. Tražila sam ga mjesecima. Nekoliko ljudi koji su mu nekada bili bliski rekli su mi da više nije živ. Živ je i posljednju deceniju živi u malom gradu u Španiji.

Želio je da se „prvo upoznamo“ i da vidi da li „koristim mozak“. Pitao me je da li sam udata. Da li imam djecu? Da li imam ljubavnika? Zanimalo ga je koji od fotografa sa kojima sam razgovarao ima najbolji smisao za humor. Na spomen Ilića, odmah se naljutio. Rekao je da je Ilić izmislio priču o plaćanju jer je bio ljubomoran. „To je tako naivna glupost da ne mogu da vjerujem da su je ljudi prihvatili“, rekao je.

Kada sam ga pitala o tome kako je došlo do snimanja fotografija, njegova priča se prilično oštro razišla od svih iskaza koje je dao holandskim medijima kada mu je dodijeljen WPP. Sada kaže da je Jelisić znao da ga fotografišu. Zapravo, kratko je razgovarao s njim nakon ubistva. On i Petrović su znali da će ljudi biti ubijeni. Rekao sam mu da je Jelisić rekao haškim istražiteljima da je to bilo namješteno snimanje koje je trebalo da prikaže navodne srpske žrtve. Nasmijao se i rekao da mu je to „nova informacija“. Rekao je da su on i Petrović mislili da će fotografije promijeniti svijet na bolje, možda čak i zaustaviti rat.

Zašto je Jelisić pristao da bude fotografisan dok čini ubistvo, pitala sam.

„Zato što je bio ponosan što brani srpsku ideologiju. To je uradio Srbin koji je bio lud“, odgovorio je Stojanović. „Zašto niko drugi to nije dozvolio tokom cijelog rata?“ pitao sam. „Otkud ja znam? Vjerovatno su bili pametniji od Jelisića.“

„Od svih ratnih zločinaca, Jelisić je najgluplji?“

„Vi ste to rekli.“

Petrović je takođe pobjegao u Holandiju. Kao i Stojanoviću, odobren mu je politički azil i dugo je tamo živio. Ali se na kraju vratio u Srbiju. Petrović je izgradio dobru karijeru kao pilot privatnog aviona, mada nije odustao od fotografije, sada snima Formulu 1. Nazvala sam ga da se nađemo u septembru 2023. godine kada sam bila u Beogradu. Nije mogao da dođe, ali je bio voljan da razgovara sa mnom preko telefona.

Rekao je da su dan prije odlaska u Bosnu on i Stojanović čuli da se nešto dešava u Brčkom i odlučili da odu tamo. U centru su vidjeli dvojicu muškaraca kako vode drugu dvojicu negdje. Pitao je onog u policijskoj uniformi, kasnije će saznati da je to Jelisić, kuda ih vode. „Rekao je, ‘Vodimo ih na svadbu’, i iskezio se“, prisjetio se Petrović. Rekao mi je da je Jelisić tada dodao o čovjeku kojeg je namjeravao da ubije: „Ovo mi je 180 i neki; daj da zaokružim na 200 i idem kući.“ Bili su udaljeni dva metra od njega, kaže Petrović. Širokougaoni objektiv to potvrđuje. Kada je pucnjava počela, Petrović i Stojanović su počeli da škljocaju kadrove. Rekao je da su bili šokirani.

„Znate kako novinari idu u rat? Sjede 10 kilometara daleko od bitaka, napijaju se i izmišljaju priče“, rekao je. „Mi smo uvijek gurali da idemo tamo gdje je akcija. Bili smo mladi, hrabri, ludi i ambiciozni. Dobili smo priliku da radimo za veliku kompaniju, konačno plaćeni kako treba, sve o čemu smo sanjali.“

Dok je bio u pritvoru MKSJ-a, Jelisić se družio sa bosanskim pritvorenikom Esadom Landžom, koji je kasnije osuđen za ratne zločine nad Srbima. Kada smo se sreli prije dvije godine u Bosni i Hercegovini, Landžo mi je rekao da se Jelisić jednom naljutio jer nije dobio neke dokumente od policije u Brčkom koji su mogli da mu pomognu u slučaju. Počeo je da bjesni i psuje, govoreći, između ostalog, da mu je „novinar platio da snimi to ubistvo“. Landžo je rekao da se „toga sjeća 100%“, ali nije znao detalje, da li je Jelisiću plaćeno da ubije te ljude ili je on ionako namjeravao da ih ubije, a plaćeno mu je da bude fotografisan u tom činu.

Jelisić je 2003. godine prebačen iz Haga u Italiju na izdržavanje zatvorske kazne. Provela sam 10 mjeseci pokušavajući da dobijem dozvolu da ga posjetim. Dobila sam odbijenice i od zatvora i od italijanskog Ministarstva pravde. Kada je prebačen u Belgiju, gdje je imao telefon u ćeliji, redovno me je zvao oko mjesec dana, u aprilu 2023. godine. Bio je pristojan, otvoren za pitanja i pun nade da će mu biti odobreno prijevremeno puštanje na slobodu u roku od godinu dana, iako je njegov zahtjev već dva puta odbijen. Tvrdio je da su fotografije ubistva u Brčkom dogovorene kao propaganda. Bilo je to 6. maja, sjeća se. Jelisić je bio u kancelariji načelnika policije Veselića, koji je, zajedno sa gradonačelnikom Brčkog, Ristanićem, dogovorio da se ubistva prikažu kao da muslimani ubijaju Srbe. Veselić je kasnije ubijen. Ristanić odbija da razgovara sa novinarima.

Jelisić je spomenuo da je tamo bila i jedna djevojka koja je unajmljena da narče nad navodnim srpskim žrtvama.

Violeta. Imala je tada 16 godina. Slijedila je svog dečka, koji je bio vojnik, u Brčko 1992. godine iz rodne Bijeljine. Violeta je spomenuta i tokom suđenja Jelisiću u Hagu. „Samo se sjećam da je nosila kameru i stajala pored njega. Onda je rekla, ‘Gorane, da li je ovo tvoj 53. ili 54.?'“, ispričao je zaštićeni svjedok, dodajući da je Violeta popratila pitanje gestom ruke koji oponaša povlačenje obarača pištolja.

Nakon što je Violetin dečko ubijen kasnije te godine, njena majka je došla u Brčko i odvela je kući.

Pronašala sam Violetinu majku na njenom trijemu u selu Međaši, blizu Bijeljine, u junu 2023. godine. U to vrijeme, Slobodanka Zarić, poznata kao Seka, imala je 67 godina. Primila me je bez prethodne najave jer sam došla sa njenim poznanikom Duškom Tomićem, advokatom koji živi u istom selu i decenijama se bavi ratnim zločinima. Rekla mi je da nije bila u Brčkom u maju 1992. godine. Pročitala sam joj Jelisićevu izjavu. Rekla je da nikada nije vidjela Jelisića uživo. Pokazala sam joj fotografije ubistva. Odmahnula je glavom, rekavši da ih vidi prvi put. I Tomić i ja smo joj povjerovali. Te noći sam otputovala nazad u Zagreb.

Rano sljedećeg jutra, otišla je u Tomićevu kuću i rekla mu da je zapravo bila u Brčkom u to vrijeme i da je zaista bilo onako kako sam opisala. Njena kćerka, Violeta, bila je unajmljena da oplakuje navodne srpske žrtve. Violeta nije odgovarala na telefonske pozive.

Mustafa Kršo imao je šest godina kada mu je otac ubijen. Danas ima 40, šest godina više nego što je imao njegov otac kada je Bojan Stojanović zabilježio njegove posljednje trenutke. Mnogo godina je prošlo, ali sjećanje je i dalje svježe. Kada ga pitam da li je čuo priče da je Stojanović možda platio za fotografije, on je zapanjen. Nije čak ni znao da je fotograf dobio nagradu za sliku ubistva njegovog oca, i da je svih tih godina na web stranici World Press Photo ispod fotografije stajalo da je njegov otac bio snajperista.

Pita se: Da li je njegov otac ubijen zato što je fotograf bio tamo? Možda bi ionako bio ubijen nekog drugog dana, ili možda nikada. Neki su pušteni iz policijske stanice. Mnogi su odvedeni u logor. Neki su pobjegli iz logora. Mnogi su mučeni pa ubijeni. Više bi volio da misli da mu otac nije mučen, da je brzo ubijen.

„Ako je fotograf platio za ubistvo, on je za mene isti kao Jelisić.“

IZVOR: The New Lines Magazine