Od djece bez preživjelih članova porodice do operacija bez osnovnih lijekova, desetine stranih hirurga i medicinara koji su radili u Gazi ostavili su svjedočanstva koja danas predstavljaju jedan od najvažnijih izvora informacija o ratu iza bolničkih zidova

Kada se govori o ratu u Gazi, najčešće se spominju brojke: broj poginulih, ranjenih, raseljenih, te uništenih kuća, škola i bolnica. Ali iza svake od tih brojki nalaze se ljudi koji su te posljedice vidjeli iz neposredne blizine.

Među njima su i deseci stranih ljekara koji su posljednjih mjeseci i godina radili u bolnicama širom Gaze. Dolazili su iz Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Turske, Australije, Kanade, Nizozemske i drugih zemalja. Neki su ostajali nekoliko sedmica, neki mjesecima. Mnogi od njih prethodno su radili u Afganistanu, Iraku, Sudanu, Ukrajini i drugim ratnim zonama. Ipak, veliki broj njih nakon povratka izjavio je da nikada ranije nije vidio ništa slično onome što su zatekli u Gazi.

U većini ratova doktori imaju samo jednu ulogu – liječiti ranjene. Međutim, u Gazi su mnogi od njih postali i svjedoci. Njihova svjedočenja danas se pojavljuju u izvještajima međunarodnih medija, humanitarnih organizacija, medicinskih časopisa, pa čak i pred institucijama Ujedinjenih nacija.

Među najpoznatijim imenima nalazi se britanski hirurg Nick Maynard, profesor sa Univerziteta Oxford i dugogodišnji volonter organizacije Medical Aid for Palestinians. Nakon više boravaka u Gazi javno je govorio o obrascima povreda koje je viđao među djecom i adolescentima, kao i o urušavanju zdravstvenog sistema. U više intervjua, uključujući razgovor s Tuckerom Carlsonom i ranije izjave za Sky News i Democracy Now!, Maynard je opisao obrazac povreda koji je, prema njegovim riječima, djelovao previše sistematično da bi bio slučajan. Naveo je da su određenih dana u bolnicu dolazile grupe pacijenata s ranama na istim dijelovima tijela.

Jedan od primjera koji je izazvao najveću pažnju jeste njegova tvrdnja da su u jednom danu primljena četiri tinejdžera koja su svi imali prostrelne rane genitalnog područja. Maynard je rekao da mu je takvo grupisanje povreda izgledalo kao “gađanje određenih dijelova tijela”. Slične izjave ponovio je i u razgovoru za Sky News, gdje je rekao da su se pojedinih dana ponavljale rane glave i vrata, drugih dana grudnog koša, a zatim druge vrste povreda.

Guardianova velika istraga o pucnjavi u blizini punktova za distribuciju pomoći navela je svjedočenja više medicinskih radnika iz bolnice Nasser. U toj istragi spominje se da su ljekari primijetili ponavljanje sličnih vrsta prostrelnih rana kod velikog broja pacijenata koji su dolazili s mjesta podjele pomoći. Guardian je također citirao Maynarda koji govori o grupama pacijenata s ranama na istim dijelovima tijela, uključujući i četvoricu tinejdžera s prostrelnim ranama genitalnog područja.

Američki trauma hirurg Feroze Sidhwa također je postao jedno od najprepoznatljivijih lica među stranim medicinarima koji su svjedočili o stanju u Gazi. Njegova svjedočenja kasnije su predstavljena i pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija. Njegov opis bolnice Nasser za The New Yorker govori o hodnicima i prostorijama punim djece koja krvare, plaču ili umiru na podu, dok doktori pokušavaju odlučiti kome se može pomoći, a kome više ne. Posebno ga je pogodio trenutak kada je morao rođaku jedne teško ranjene djevojčice pokazati dio hitne pomoći gdje su smještani pacijenti za koje više nije bilo nade za preživljavanje.

Njih dvojica samo su dio mnogo šire grupe medicinskih radnika čija su iskustva počela formirati jednu od najopsežnijih medicinskih dokumentacija nekog savremenog sukoba.

Guardian je prenio svjedočenje Ferozea Sidhwe o devetogodišnjoj djevojčici Jouri. Kada su je pronašli, bila je u septičkom šoku. Veliki dijelovi tkiva na nozi bili su uništeni, dio bedrene kosti nedostajao je, a rane su bile teško inficirane. Ljekari su joj spasili život, ali je ostala s trajnim posljedicama koje će zahtijevati višegodišnje liječenje.

Australski hirurg Sanjay Adusumilli za Guardian je opisao djecu koja su imala gotovo neprimjetne ulazne rane od sitnih fragmenata metala. Spolja bi izgledalo kao ogrebotina, ali bi unutar tijela bili razoreni pluća, crijeva, krvni sudovi ili srce. Jedan šestogodišnji dječak kojeg je liječio imao je povrede pluća, srca i crijeva nakon eksplozije u blizini šatora u kojem je živjela njegova porodica. Dječak je preživio operaciju, ali je preminuo dva dana kasnije.

Jedna od tema koja se gotovo neprestano ponavlja u svjedočenjima stranih ljekara jeste broj djece koja su ostajala bez porodica. Mnogi doktori opisivali su slučajeve djece koja su preživjela bombardovanja, ali su izgubila roditelje, braću i sestre. U bolnicama se za takvu djecu počeo koristiti izraz „WCNSF“ – Wounded Child, No Surviving Family, odnosno „ranjeno dijete bez preživjele porodice“.

Prema svjedočenjima medicinskog osoblja, takva djeca često su dolazila bez ikoga ko bi mogao potvrditi njihov identitet ili dati saglasnost za operaciju. U pojedinim slučajevima upravo su medicinske sestre i doktori postajali jedini ljudi koji su ostajali uz njih tokom liječenja.

Druga tema koja se konstantno pojavljuje u izvještajima jeste nedostatak medicinske opreme. Ljekari bez granica (MSF), Medical Aid for Palestinians i druge organizacije više puta su upozoravale da su bolnice radile i rade bez dovoljno lijekova, antibiotika, anestezije, sterilnog materijala i rezervnih dijelova za medicinsku opremu.

Doktori su opisivali operacione sale koje su radile pod pritiskom stotina pacijenata dnevno. Neki su govorili da su morali donositi odluke koje nijedan ljekar ne želi donositi: kome pružiti pomoć odmah, a ko će morati čekati, iako možda nema vremena za čekanje. Associated Press je prenio svjedočenja međunarodnih doktora koji su opisivali bolnice prepune pacijenata sa amputacijama, teškim opekotinama i infekcijama, dok su istovremeno radili s ograničenim resursima.

Posljednjih mjeseci sve više medicinskih svjedočanstava nije se odnosilo samo na ratne povrede nego i na glad. Nick Maynard i drugi strani ljekari upozoravali su da se posljedice pothranjenosti sve češće vide u bolnicama. Djeca koja su ranije mogla preživjeti određene operacije sada mnogo teže podnose liječenje jer im je organizam iscrpljen glađu.

Guardian je tokom 2025. prenio svjedočenja medicinskih radnika koji su govorili da su pojedini doktori i medicinske sestre postajali fizički preslabi za rad. Neki su prijavljivali vrtoglavice i nesvjestice tokom operacija zbog nedostatka hrane. Više od stotinu međunarodnih doktora i zdravstvenih radnika kasnije je potpisalo otvoreno pismo u kojem su upozorili da i palestinski zdravstveni radnici sami trpe posljedice gladi dok pokušavaju liječiti druge.

Možda nijedna tema nije izazvala toliko pažnje kao svjedočenja o određenim obrascima povreda među djecom. Najveći publicitet dobila je istraga nizozemskog lista De Volkskrant. Novinari su razgovarali sa 17 doktora i jednom medicinskom sestrom iz SAD-a, Velike Britanije, Australije, Kanade i Nizozemske koji su radili u deset medicinskih ustanova u Gazi od početka rata.

Petnaest od sedamnaest doktora izjavilo je da su liječili najmanje 114 djece mlađe od 15 godina sa pojedinačnim prostrelnim ranama glave ili grudnog koša. Većina te djece nije preživjela. Među doktorima koji su govorili o tim slučajevima bili su Feroze Sidhwa, Nick Maynard i drugi međunarodni hirurzi.

Mnogi strani doktori radili su prethodno u drugim ratovima. Upravo zato njihove izjave privlače dodatnu pažnju. Nekoliko njih navelo je da su tokom karijere radili u Afganistanu, Ukrajini, Sudanu i Iraku, ali da nikada ranije nisu vidjeli toliko veliki broj teško povrijeđene djece u tako kratkom vremenskom periodu. Neki su opisivali situacije u kojima su hitni prijemi bili prepuni djece s teškim traumama, dok su roditelji očajnički pokušavali pronaći druge članove porodice.

MSF-ovi radnici govorili su i o djeci koja su tokom psiholoških radionica crtala članove porodica ubijene u bombardovanjima.

Svjedočenja stranih ljekara ne govore samo o pacijentima. Ona govore i o samim bolnicama. Ljekari bez granica upozoravali su da je veliki dio zdravstvenog sistema prestao normalno funkcionirati. Prema njihovim izvještajima, mnoge bolnice su oštećene, djelimično funkcionalne ili potpuno van upotrebe, dok preostale ustanove rade iznad svojih kapaciteta. Doktori su opisivali hodnike pretvorene u improvizovane bolničke sobe, pacijente smještene na podovima i medicinsko osoblje koje radi danima bez odmora.

Upravo zbog toga svjedočanstva stranih ljekara iz Gaze danas predstavljaju jedan od najvažnijih izvora za razumijevanje humanitarnih posljedica rata i postaju dio historijskog zapisa.