Pogotkom za pobjedu u dramatičnoj penal-seriji protiv Italije, dvadesetjednogodišnji Esmir Bajraktarević vratio je Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo i potvrdio status nove ikone domaće reprezentacije. Rođen i odrastao u američkom Wisconsinu, u porodici izbjeglica, mladi krilni napadač holandskog PSV-a prešao je trnovit put od omladinskih akademija do dresa sa državnim grbom, odbivši poziv Sjedinjenih Američkih Država kako bi ispunio dječački san i zaigrao pored svog idola Edina Džeka. Dok se reprezentacija priprema za nastup na Mundijalu, priča o „Milwaukee Messiju“ podigla je na noge desetine hiljada bosanskih iseljenika širom američkog Srednjeg zapada, za koje ovaj uspjeh predstavlja simbol opstanka, ponosa i neraskidive veze sa korijenima

Kada je dvadesetjednogodišnji Esmir Bajraktarević hladnokrvno pogodio odlučujući jedanaesterac u dramatičnoj penal-seriji protiv četverostrukog svjetskog prvaka Italije, te tako odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo nakon dvanaest godina čekanja, nogometna javnost širom planete ostala je zatečena. Ipak, ono što je za globalnu scenu predstavljalo prvorazredno iznenađenje, za sportske krugove u američkoj saveznoj državi Wisconsin bila je samo potvrda onoga što su znali već godinama. Mladić iz Appletona posjeduje talenat koji ne poznaje granice.

„To je jedan od najboljih osjećaja koje sam imao u životu. Bilo je to kao ispunjenje sna“, izjavio je Bajraktarević odmah nakon historijskog gola.

Svijet je te noći upoznao igrača kojeg u domovini već slave kao novu ikonu, dok ga u Sjedinjenim Američkim Državama odavno prati zvučni nadimak „Milwaukee Messi“. Odlučujući pogodak sa bijele tačke pokrenuo je lavinu emocija na dva kontinenta. Hiljadama kilometara daleko od mjesta odigravanja utakmice, u porodičnoj kući u gradu Neenah u Wisconsinu, bivša fudbalska zvijezda Univerziteta Marquette, Kevin Wasco, pratio je televizijski prenos sa porodicom u stanju potpune napetosti. Kada je lopta zatresla mrežu, uslijedila je eksplozija oduševljenja koja se teško može opisati riječima.

„Trebali ste to vidjeti. Gledali smo utakmicu i cijela moja porodica je potpuno poludjela kada je postigao taj gol“, prisjeća se Kevin Wasco, koji i danas teško skriva emocije dok ponovo proživljava taj trenutak.

Životna priča Esmira Bajraktarevića duboko je ukorijenjena u sudbini hiljada bosanskih porodica koje su početkom devedesetih godina prošlog vijeka bile prisiljene napustiti svoja ognjišta. Njegovi roditelji, Elmir i Emina, preživjeli su ratne strahote prije nego što su 2001. godine odlučili potražiti sigurnost i novi početak s druge strane Atlantika. Put ih je doveo do regije Fox Cities u Wisconsinu, gdje su marljivim radom gradili novi život, daleko od domovine, ali sa čvrstim vezama prema sopstvenim korijenima. U takvom okruženju, rođen je i odrastao Esmir, dječak koji je fudbalsku loptu zavolio prije nego što je prohodao.

Već kao trogodišnjak, prateći oca na utakmice lokalne amaterske lige, Esmir je privlačio pažnju nevjerovatnim osjećajem za igru. Na tim istim terenima započelo je i cjeloživotno prijateljstvo sa Liamom Wascom, sinom Kevina Wasca. Prepoznavši vanserijski talenat svog najmlađeg sina, ali se istovremeno suočavajući sa izazovima prilagođavanja u novoj sredini i nepoznatim strukturama američkog omladinskog sporta, Elmir Bajraktarević se obratio porodici Wasco za pomoć.

„Njegov tata je sjajan čovjek“, objašnjava Kevin Wasco. „Primijetili su da Liam i Esmir stalno igraju zajedno. Želio je znati kako Esmir može igrati u ligama i sličnim stvarima, jer on sam to nikada nije mogao proći niti ostvariti. Tako je počeo pitati moju suprugu i mene možemo li mu pomoći oko škole i nogometa. Liam i Esmir su od tog trenutka postali nerazdvojni.“

Odrastajući zajedno, Liam i Esmir postali su ključni igrači u omladinskim pogonima u Appletonu. U ranim fazama igranja, dvojica dječaka su se često suočavala sa fizički dominantnijom, starijom djecom. Međutim, kako su godine prolazile, situacija se dramatično promijenila.

„Bilo je pomalo smiješno jer bi u prve dvije godine starija djeca uvijek pobjeđivala i dominirala nad njima“, kaže Kevin. „Ali nakon nekoliko godina, ta ista starija djeca dolazila su kući plačući i govoreći: ‘Ta dva klinca su predobra.’ A Esmir je bio poseban. Liam je bio dobar, ali Esmir je bio poseban.“

Kako su lokalni okviri postali pretijesni za njegov razvoj, uslijedile su godine napornih putovanja prema klubovima u zoni Milwaukeeja. Kevin Wasco je preuzeo ulogu vozača, provodeći sate za volanom, prevozeći dječake i svoje kćerke na treninge i utakmice, često praveći više tura u istom danu.

„Liam je napredovao i išlo mu je dobro, ali Esmir je bio prosto fantastičan“, ističe Kevin.

Taj trud se ubrzo isplatio jer je Esmirov uspon kroz omladinske rangove američkog fudbala bio strelovit. Sa šesnaest godina, postalo je očigledno da je spreman za prelazak u profesionalne vode, a izbor je pao na akademiju MLS kluba New England Revolution. Zahvaljujući Kevinovim sportskim vezama i kontaktima sa bivšim igračima i klupskim funkcionerima, transfer je brzo realizovan.

„Čuli su nešto o njemu i ubrzo je postalo jasno da ga silno žele u svojim redovima“, dodaje Kevin.

U avgustu 2021. godine, Bajraktarević se priključio rezidencijalnom programu akademije New England Revolution. Ono za šta su mnogim igračima potrebne godine, on je postigao za manje od dvanaest mjeseci, postao je prvi diplomac ovog programa koji je potpisao ugovor sa prvim timom. Njegov debi u najvišem rangu američkog klupskog fudbala uslijedio je 2022. godine, nakon čega je u narednim sezonama postao standardni prvotimac, zabilježivši 29 nastupa u sezoni 2024. Njegove sjajne partije nisu prošle nezapaženo kod selektora reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država, te je u januaru 2024. godine debitovao za seniorsku selekciju SAD-a u prijateljskom meču protiv Slovenije. Mnogi su tada smatrali da je to siguran znak da će u budućnosti nositi dres američkog tima na najvećoj sceni.

Međutim, nastavak saradnje sa američkim savezom donio je administrativna neslaganja i preokret. Bez obzira na spekulacije o tome ko je u tom procesu zakazao, pri čemu Kevin otvoreno kaže da su mu u taboru SAD-a „okrenuli leđa, zavisno od toga kome vjerujete“, odluka koja je uslijedila bila je odraz iskrene želje same porodice.

„Njegov otac je oduvijek želio da Esmir igra za Bosnu. Istina je da je on sam želio igrati za Bosnu, i to je sasvim u redu. Oni su vrlo ponosan narod. Nevjerovatni ljudi“, naglašava Kevin.

U avgustu 2024. godine, krovna kuća svjetskog fudbala FIFA zvanično je odobrila Esmirov zahtjev za promjenu sportskog državljanstva, a već mjesec dana kasnije debitovao je za Bosnu i Hercegovinu. Igranje za zemlju svojih predaka za njega nikada nije bila rezervna opcija, već ostvarenje dječačkog sna. Izbor je potvrdio i sam igrač, koji je u januaru 2025. godine ostvario transfer u holandski PSV Eindhoven.

„Za mene je izuzetan ponos svaki put kada igram za Bosnu“, izjavio je Bajraktarević početkom 2026. godine. „To je drugačiji osjećaj. To je zemlja iz koje dolaze moji roditelji i oduvijek sam sebe smatrao Bosancem. To je najbolji osjećaj. U srcu sam od malih nogu znao da će na kraju dana to biti Bosna. Postoje moji snimci iz djetinjstva kako nosim dresove Edina Džeka. On mi je bio omiljeni igrač dok sam odrastao i igrati s njim je nešto o čemu čovjek samo sanja.“

Dok se reprezentacija Bosne i Hercegovine priprema za otvaranje grupne faze Svjetskog prvenstva u Torontu protiv Kanade, te potonje mečeve sa Švajcarskom u Los Angelesu i Katarom u Seattleu, u njegovom rodnom Wisconsinu raste osjećaj ponosa.

„Esmir će napraviti iskorak“, uvjeren je Kevin Wasco. „Tako je ponosan na svoju zemlju. Ponosan je što je i Amerikanac, ali nakon svega što su njegovi roditelji prošli ranih devedesetih, on ima taj dodatni, poseban fokus.“

Njegovi bivši profesori iz srednje škole Appleton North pamte ga kao povučenog, ali izuzetno odgovornog učenika koji je uspijevao uskladiti teške sportske obaveze sa školovanjem, što svjedoči o snažnom porodičnom odgoju.

„Imali smo priliku s vremena na vrijeme razgovarati o nogometu dok je bio ovdje u mojoj učionici“, kaže profesor svjetske historije Greg Huenink, koji je predavao Esmiru i njegovoj starijoj sestri Elmi. „Njegova posvećenost svim tim putovanjima koja je već tada obavljao, dok je istovremeno vodio računa o svojim akademskim obavezama, bila je vrijedna divljenja za mladića njegovih godina. To je definitivno dokaz njegovog porodičnog odgoja. Veoma sam ponosan na njegov uspjeh.“

Nate Werner, dugogodišnji fudbalski trener i direktor škole Appleton North, koji je trenirao Esmirovog starijeg brata Osmana, prisjeća se ranih najava Esmirovog talenta: „Sjećam se da mi je njegov otac govorio da će Osmanov mlađi brat, Esmir, vjerovatno biti najbolji igrač u porodici. Na kraju se ispostavilo da je bio potpuno u pravu.“

Paralelno sa Esmirovom pričom, groznica Svjetskog prvenstva potresa i američki Srednji zapad, a naročito St. Louis, grad koji je postao dom za procjenjuje se 60.000 do 70.000 građana bosanskog porijekla. Većina njih stigla je u Missouri tokom ratnih devedesetih godina, bježeći od razaranja i raspada Jugoslavije. Dok se reprezentacija pripremala za prijateljski meč protiv Paname na stadionu Energizer Park u sklopu završnih priprema pred Mundijal, ulice St. Louisa bile su ispunjeneogromnim uzbuđenjem.

„Trebali bismo biti u stanju stvoriti atmosferu kao na domaćem terenu“, kazao je Elvir Kafedžić, pomoćni trener MLS kluba St. Louis City SC, koji je kao devetogodišnjak 1992. godine izbjegao iz Bosne. „Nažalost, sjećam se mnogo toga. Prošli smo kroz nekoliko različitih zemalja poput Crne Gore, Češke, Švedske i završili u Njemačkoj.“ Kada je Njemačka krajem devedesetih ukinula privremenu zaštitu, porodica je morala dalje. „Nismo imali gdje da se vratimo u Bosni, a već smo imali rođake koji žive u St. Louisu. Tako smo 1999. godine krenuli na put sa majkom i dva starija brata.“

Kada je pogođen odlučujući penal protiv Italije, ulice St. Louisa bile su preplavljene automobilima sa bosanskim zastavama, dok su restorani i kafane bili ispunjeni ljudima koji su sa suzama u očima proslavljali historijski uspjeh.

„Tog dana mogli ste vidjeti automobile na kojima se vihore bosanske zastave na ulicama“, opisuje Kafedžić atmosferu. „Svi restorani, svi kafići bili su krcati od zida do zida, a stranci su se grlili na ulicama. Za mene ovo nadilazi sam nogomet. Ovo pokazuje ko smo mi, ponos, odakle dolazimo i koliko smo duboko povezani sa svojim korijenima.“

Ova sportska euforija donosi i neizbježna sjećanja na 2014. godinu i jedini prethodni nastup Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Tada je historijski, prvi gol za državni tim postigao Vedad Ibišević, igrač koji je takođe prošao kroz srednjoškolski i univerzitetski nogometni sistem upravo u St. Louisu, prije nego što je ostvario zapaženu karijeru u njemačkoj Bundesligi. St. Louis se profilirao kao glavna destinacija za izbjeglice jer je nudio poslove, pristupačne cijene nekretnina i već postojeću malu zajednicu.

„Svi smo došli tražeći bolji život jer nam je kod kuće sve oduzeto“, zaključuje Kafedžić. „Riječima se ne može opisati koliko smo zahvalni.“

Sada, generaciju koja izlazi na megdan najboljim svjetskim selekcijama predvodi neumoljivi četrdesetogodišnji kapiten Edin Džeko, živa legenda evropskog nogometa sa deetinama postignuih golova u engleskoj Premijer ligi, italijanskoj Seriji A i njemačkoj Bundesligi. Uz njega, tu je i nadolazeći talenat, osamnaestogodišnji Kerim Alajbegović, te heroj nacije Esmir Bajraktarević. Ova kombinacija iskustva i mladosti, oblikovana u različitim krajevima svijeta, nosi sa sobom nade stotina hiljada navijača u domovini i dijaspori.

Za ljude koji su u gradovima poput St. Louisa i Appletona gradili živote ispočetka, uspjeh momka iz Wisconsina predstavlja simboličnu pobjedu. Priča o dječaku koji je od lokalnih terena u regiji Fox Cities stigao do dresa sa državnim grbom i odlučujućeg penala protiv fudbalske velesile, svjedočanstvo je o talentu, upornosti i dubokoj pripadnosti koja opstaje bez obzira na geografske razdaljine. Svjetsko prvenstvo kuca na vrata, a „Milwaukee Messi“ je spreman da ponosno povede Bosnu i Hercegovinu u novu historijsku avanturu.

IZVOR: Bosna.hr, Milwaukee Journal Sentinel, The Star