Obrađivanje zemlje, sadnja i kultivacija plodova u islamu se ne smatraju samo ekonomskom aktivnošću, već i duhovnim činom koji ima značajne vjerske, moralne i društvene dimenzije. Kroz Kur'an, hadise i misli islamskih teologa, te kroz primjere iz historije islamske civilizacije, jasno se vidi da je briga o zemlji duboko ukorijenjena u islamskoj etici rada, odgovornosti i čuvanja Božijih blagodati.

Mnogi islamski učenjaci naglašavaju da je zemlja amanet koji je Allah dao čovjeku. Imam Gazali, jedan od najutjecajnijih islamskih mislioca, u svom djelu Ihya’ ‘Ulum al-Din navodi da je rad na zemlji jedan od najčistijih izvora sticanja nafake (opskrbe), jer je u skladu s prirodom i Božijim zakonima stvaranja. Onaj ko sije i bere plodove, koristi zajednici i zarađuje na halal (dozvoljen) način.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., kroz brojne hadise podsticao je sadnju i brigu o zemlji. Jedan od najpoznatijih hadisa glasi: “Ako Sudnji dan dođe, a u ruci jednog od vas je mladica, neka je posadi ako stigne.” (Ahmed)

Ovaj hadis jasno ukazuje na vrijednost kontinuiranog rada i nade, čak i u trenucima kraja. On pokazuje koliko je u islamu cijenjeno ulaganje truda u zemlju i prirodu.

Zemlja kao Božiji amanet

Fahruddin er-Razi u tefsiru Mefatihul-gajb (Et-tefsirul-kebir) navodi predaju o tome da su perzijski vladari mnogo kopali kanale za navodnjavanje i da su često sadili svakojako drveće, pa su dugo živjeli.

To je bilo veoma čudno jednom vjerovjesniku tog doba, jer je među vladarima bilo neposlušnih i grešnika, te je molio Allaha, dž. š., da mu objavi zašto im je dao dug život, a potom mu je objavljeno: “Obrađivali su Moju zemlju, pa su na njoj živjeli Moji robovi!”

“Obrađivanje zemlje, sjetva i žetva, plodne i sušne godine, podsjećaju na život, smrt i proživljenje. Odumiranje i oživljavanje zemlje znaci su prolaznosti i nestalnosti ovozemnog života. Pa ipak, da bi iz zemlje nikao plod i da bismo u konačnici ubrali i koristili njene blagodati, osim Božije milosti i pomoći, neophodan je i ljudski trud. Osim vode, zemlju mora natopiti i ljudski znoj i na njoj čovjek treba utkati bezbroj sitnih koraka, mnogo znanja, bdijenja, odgovornosti, pažnje i brige. Zemlja željno iščekuje sjeme koje će se po njoj rasuti iz naših ruku”, navodi Mensur Kerla.

U mnogim pravnim pravcima islama rad na zemlji se smatra ibadetom (bogosluženjem), ako se obavlja s ispravnom namjerom. Ibn Tejmijje je naglašavao da su poljoprivrednici stub društva, jer svojim radom doprinose općem dobru i stabilnosti. Njihova djelatnost simbolizira poniznost pred Allahom i svjesnost o ovisnosti o Njegovoj milosti.

Islamsko pravo poznaje koncept “oživljavanja mrtve zemlje” (ihjā’ al-mawāt), koji podrazumijeva da onaj ko oživi i počne koristiti zapuštenu zemlju stječe pravo na nju. To podstiče muslimane da ne ostavljaju zemlju neiskorištenom. Ova praksa se temelji na hadisu: “Ko oživi mrtvu zemlju, ona pripada njemu.” (Tirmizi)

Primjeri iz historije

Historija islama puna je primjera rane agrarne politike u islamskom svijetu. Navešćemo samo neke. Halifa Omer ibn Hattab (r.a.) uveo je sistem registracije poljoprivrednog zemljišta i poreza (kharāj), te organizirao navodnjavanje i naseljavanje plodnih regija. Njegova uprava promovirala je pravednu raspodjelu zemljišta i radnu etiku.

U doba Emevija, halifa Hišam ibn Abdulmelik je ulagao u razvoj maslinarstva i vinogradarstva. Abasidski halifa Harun al-Rašid i njegovi nasljednici ulagali su u kanale, navodnjavanje i istraživanje agronomije, posebno u plodnoj Mezopotamiji. U Bagdadu su razvijeni sofisticirani sistemi navodnjavanja kao što je Nahr Isa kanal.

Al-Andalus, muslimanska Španija, je u 10. i 11. stoljeću bio centar agrarnog znanja. Uvedene su kulture poput šećerne trske, pamuka i citrusa. Andaluzijski agronom Ibn al-Awwam napisao je djelo Kitab al-Filaha, koje sadrži stotine savjeta o sadnji, gnojidbi i navodnjavanju.

Vakufi (dobrotvorne zadužbine) su često uključivali poljoprivredno zemljište. Prihodi od tih zemljišta su korišteni za izdržavanje škola, bolnica i sirotišta. U Osmanskom carstvu mnoge plodne regije su bile vakufska imanja koja su se koristila za opće dobro.

Islam u svojoj srži promoviše odgovornost, rad i poštovanje prema prirodi. Obrađivanje zemlje je više od puke ekonomije – to je vjerska i etička obaveza. Kroz teološke tekstove i historijsku praksu jasno se vidi da islam podstiče plodonosan, odgovoran i održiv odnos prema zemlji, prirodi i zajednici. Ovo nasljeđe ostaje relevantno i u savremenom kontekstu borbe za ekološku ravnotežu i održivo življenje.

Bosanskohercegovačke njive, polja i oranice čeznu za ljudskom brigom i sjetvom. Zabrinjavajuća je činjenica da je većina građana Bosni i Hercegovini u zoni siromaštva, apsolutnog ili relativnog. Nema sumnje da je jedan od razloga ovog stanja napuštanje i udaljavanje od obrađivanja, kultiviranja i izgrađivanja zemlje.

Čini se kao da zemlju napuštamo čekajući da nam “padne s neb(es)a”. Zemlju zaslužuju naslijediti samo oni koji se prema njoj odnose na brižan i odgovoran način:

Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su orali i obrađivali je više nego što je obrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli. (Er-Rum, 9.)