Navukli smo tamne naočale, ne skidamo ih, jer je kroz crno lakše gledati. Postoje li Bošnjaci ili smo samo simptomi virusa bez nacije? U ambulanti naroda svi čekaju, samo Fina gradska raja ne zna šta znači čekanje. Sarajevo plače za duhom kojeg je samo istjeralo. Kultura je zadnja rupa, identitet vicevima razvaljen. Mustafa, električar, pita: “Zar to još postoji?” Misli li na Bošnjake? A možda ih stvarno više nema – samo simptomi, suncokreti, mimikrije.  Dok jedni love Božiju česticu, mi vrtimo točak za kadaif. Dok drugi grade budućnost, mi se valjamo po prošlosti. Nudimo EKG jednog naroda na rubu nestanka. A vi? Jeste li još tu?

U sarajevskoj ambulanti vrijeme drugačije curi. Sporo, klizavo, bezoblično, kao bolest bez dijagnoze. Svi su tu: penzioneri, radnici, poniženi, otpisani, oni bez veza. Nema više ratnih neprijatelja ni partijskih razlika – svi dijelimo istu bakteriju čekanja. Kao na služenju vojske, kao u ratu – bolest ne bira, bolest sabira. Osim, naravno, političara i tajkuna – oni imaju svoje doktore, one bez čekaonice i bez mirisa domova zdravlja. Ni luksuzni restorani ne mirišu isto kao i javne kuhinje.

“Znate, ja više uopće ne čitam bosanske novine. Ne mogu, bolan! Samo mi dignu pritisak. Čitam hrvatske, pa makar da se smirim. Tamo ako neko nešto ukrade, ili nekog ubiju, nije mi blizu srca. Ne boli. Čitam priče, reportaže, neki dunjaluk. Kod nas sve samo crno, sve naopako, sve Allah selamet. Ovi naši, sine, ga pretjeraše – ne znaš više ni ko pije ni ko plaća.”

Rekla je to tiho, kao da se kaje, ali nije bilo stida u njenom glasu – samo umor i neka narodna pamet, ono što se više ne uči nego naslijedi. Sjela je kraj mene, iako je bilo praznih stolica. Htjela je biti čujna. Kao da je čekala nekoga da joj klimne glavom i kaže: “Znam, tetka. Znam.”

I znao sam; ona više ne boluje samo od viroze. Ona je zaražena onim virusom koji je pokosio generacije – virusom razočaranja. Ispod njene rečenice kucalo je još nešto: “Ja sam nekada vjerovala.”

U toj ambulanti, sabranoj čekaonici preostalih, pojavljuju se obrisi onih koji nikada nisu čekali. Fina muslimanska raja – samoprozvana gradska aristokracija, sterilna duhovna fukara, posvuduše koji zalutaju u ambulante iako su trenirani da nikada ne prokližu u blato stvarnosti. Njihove dijagnoze nose latinska imena, njihove terapije stižu s naslovnica USAID portala, bodre se po društvenim mrežama dok sakupljaju lajkove. Oni su iznad zaraze. Zaraza pripada običnoj raji. Oni su Fina muslimanska gradska raja, ili samo Fina gradska raja.

U isti tren shvatih da je tog dana jedina “pozitivna” vijest u bosanskim medijima – koliko god to zvučalo kao uvreda zdravom razumu – bila kolektivna tuga za odlaskom Kemala Montena. Ta ujedinjenost u žalosti bila je kao kratkotrajna epidemija – svi su osjetili potrebu da spomenu “duh Sarajeva”, kao da se može izmjeriti u molovima, kao da ga je neko konačno uhvatio, uskladištio, pa sad svi odjednom vide kad ga više nema.

Ali ono što su ljudi zaista oplakivali, nije bio Kemo. On je bio zvučna podloga. Oplakivali su iluziju o Jugoslaviji – zemlji koja je navodno imala “dušu”, i to baš u Sarajevu. Zemlju gdje se nazdravljalo bratstvu, a pod stolom se spremalo klanje. Oplakivali su kafanski ideal zajedništva, onaj u kojem se pjeva dok nestaje narod. Nisu to znali priznati, naravno. Oni su samo govorili kako “Sarajevo više nije isto!”

A kako bi, zaboga, i moglo biti isto? Grad koji je gotovo 50 mjeseci bio pod opsadom, s hiljadama mrtvih, s djecom koja su odrasla uz šaptanje granata i fijuke snajperskog metka. Grad čiji su zidovi propucani, a psi lutalice naučili razlikovati tišinu mira od tišine pred granatu. I vi biste da Sarajevo bude “kao nekad”? Zar stvarno mislite da se rat može pretvoriti u pauzu?

Ne. Oni ne plaču za Keminim stihovima. Oni plaču za jugoslavenskim trosjedom. Sarajevo je danas ružno jer se još uvijek opija iluzijama. I opasno jer zna previše. I prljavo jer niko više ne skuplja đubre – svi samo pišu kolumne o tome kako je nekad bilo ljepše.

Približno u isto vrijeme kad je Kemo otpjevao “Sarajevo, ljubavi moja”, Frank Sinatra je pjevao “New York, New York”. Danas niko u New Yorku ne kuka što Bronx nije kao nekad. Niko ne piše kolumne kako je Wall Street izgubio dušu. Samo Sarajevo, samo Fina gradska raja, kuka za duhom kojeg su sami istjerali. O, kako bolno to izgleda – patetični poziv na jugonostalgičarsko zajedništvo koje druga dva naroda ne zanima. Pružaju ruke prema ljudima koji ih pljuju, pa se čude što su opet mokri, a nije kišni dan.

Zarazna tuga za Keminim duhom, ustvari, dolazi iz potisnute traume rata. Oni ne žele priznati da su ranjeni. Ne žele priznati da su godinama jeli humanitarnu sardinu i sada se grčevito drže ideje da su to radili s dostojanstvom. Ne žele priznati da ih druga dva naroda ne vide kao braću i sestre proletere, a oni, hudnici, još uvijek vole sve. Glume gospodu dok prose čekajući da im međunarodna zajednica ponovo otvara sardine. Široka duša bosanska u spravi za mučenje. Pritom se ponašaju kao da znaju – sve o svemu. O književnosti, politici, arhitekturi, mikrobiologiji, meteorologiji…

Navukli su tamne naočale. I ne skidaju ih. Jer kroz njih crno izgleda smislenije, logičnije. Sve drugo bi ih natjeralo da pogledaju sebe – a za to ovdje nema kapaciteta. Umjesto da se suoče sami sa sobom, odlučili se za optiku tuge i jalove nostalgije. U toj optici nema odgovora, samo umor. Zbog čega smo nervozni? Zbog čega se psujemo i ujutro i navečer? Zbog čega vrijeme leti, a ništa se ne dešava? Pitanja su tu, ali odgovora nema. Samo ponude: idi vani. Ubij se. Ili zapali Predsjedništvo. Zapali kanton, sruši nešto, osnuj novu stranku, potvori nekoga, preko štele. Sve je preko štele.

To su naše ideje za budućnost.

I niko ne primjećuje da se ne priča više ni o “kako bi moglo biti”, nego o “što više ne vrijedi pokušavati”. Nekada su Sarajlije bile duhovite jer su se igrale sa svojim porazima. Danas je sve već toliko poraženo da se i bivši Nadrealisti boje da ne ispadnu realisti. Cijeli narod se ponaša kao da je zakasnio na vlastitu terapiju u sarajevskoj ambulanti. Boje se čak i okupljati, kamoli protestirati – da ih ne prozovu unitaristima.

A možda je tako zato što više ne znamo ni ko smo. Dobri stari zaborav, dobra stara mimikrija muslimanskih gradskih suncokreta. Kibla im tamo gdje sunce najjače sija.

Vidjevši na mom stolu knjigu “Obzori bošnjačke književnosti” rahmetli profesora Enesa Durakovića, električar Mustafa me je – s onom vrstom tuge koja nema ime – pitao: “Zar to još postoji?”

Odgovorio sam da postoji. A onda sam mu, naravno, spustio, kako to valjda dolikuje mom statusu: “Ti popravljaj struju, Mustafa, a književnost pusti nama.” Nas dvoje se tada nismo razumjeli. On je mislio da pita za knjigu. Ja sam mislio da branim teritorij. A obojica smo znali da je pitao za nešto drugo. Pitao je: „Postoje li uopće još Bošnjaci?“

Zvuči naivno, ali je bolno precizno. Ako električar, onaj čiji se posao svodi na fazu i nulu, više ne zna postoji li njegov narod – znači da je nestajanje već ušlo u zidove. Mustafa je nekada znao. Nekada mu je bilo važno da zna. Danas to ne zna. Ne zato što je glup, već zato što je svaki osjećaj ponosa zamijenjen vicevima o Muji, Hasi i Fati. Svaki osjećaj identiteta pretvoren je u anegdotu, svaki trzaj nacionalnog buđenja Fina gradska raja opisuje kao radikalizam. I sad imamo Bošnjaka bez lica, bez jezika, bez literature. Samo osmijeh. Onaj simpatični, glupavi, univerzalni. Stjuardese koje čekaju da se ukrcaju na European Airlines.

Možda se i neko učahurio u Modru rijeku. Ne da prepozna glas Maka Dizdara, već da ga iskoristi. Da ga pretvori u reklamnu poruku. Da mu ukrade metafiziku i proda kao festival hercegovačke gorčine. Jer danas niko više ne ide “preko rijeke” – svi plutaju nizvodno. Bez borbe. Bez pitanja. Bez obale.

U normalnim okolnostima, težnja za univerzalnim – za zajedničkim, svebosanskim identitetom – bila bi i poželjna i ljekovita. Da smo Švicarska, možda bismo i uspjeli u tome. Ali nismo. I dok god se vlast dijeli po nacionalnom ključu – na tri, pet ili šest ravnopravno neravnopravnih – univerzalizam ostaje bajka za predizborne govore i međunarodne donatore.

Zato je kultura naš jedini preostali jezik. Naš kamen temeljac. Ognjište koje nije tu da grije vlast, nego da sabere ukućane. I upravo zato boli što je kod Bošnjaka kultura postala zadnja rupa na svirali – nešto što se koristi za protokol, za bajramske domjenke i budžetske otpise.

A ona bi mogla biti naš soft power – jedini koji malobrojni narodi zaista imaju. Nismo vojna sila. Nismo diplomatski faktor. Nismo ni ekonomski tigar. Ali možemo biti pjesma koja se ne zaboravlja, roman koji postaje most, pozorišna predstava koja razgolićuje laž, molitva koja nadilazi klerikaliziranu svijest koja nije zaobišla ni našu ulemu. Kultura je ono što može Bošnjaka učiniti prisutnim čak i tamo gdje ga nema.

I zato pitanje električara Mustafe – “Zar to još postoji?” – nije glupo. To je pitanje koje treba slušati pažljivo, s rukom koja trlja uspavane oči. Jer Mustafa, sa svim svojim žicama i kablovima, možda bolje vidi tokove struje u narodu nego mnogi koje promoviraju kao naše intelektualce. Možda on zna da se nešto gasi. Ili da već odavno ne svijetli.

Teror nad vlastitim identitetom počinje blagim poricanjem. “Ma nije to važno. Ma svi smo mi isti. Ma ne treba o naciji.” I onda, kada se nađe na puškometu, kada zatreba korijen, oslonac, temelj – nema ga. Izgubljen. Potopljen u univerzalnom blatu. Ko vrši mimikriju, ko se pravi da nije ono što jeste, taj bude otkriven – i prezren. To najbolje znaju Bošnjaci u dijaspori. Jer kad se sakriješ – brže te pronađu.

I onda džepovi budu prazni. A još jučer su u njima bile dragocjenosti: jezik, pjesma, dova, vještina. Nestane sve – jer si se stidio. A svijet ne voli one koji se stide sebe. Suncokreti se okreću prema suncu, ali Bošnjacima se često predbacuje da se okreću prema svakom svjetlu – i toplom i hladnom, i pravom i lažnom. To je opasno. To je uvod u nestajanje.

Ipak, postoji način da se to izbjegne. I to ne kroz agresivno busanje u prsa, nego kroz tihu, stabilnu prisutnost. Onaj ko zna ko je – i zna to reći, i zna to nositi – biva prihvaćen. On ne izaziva strah. On ne vrijeđa. On ne mora vikati. On jednostavno – postoji. Aksiomi naroda tisućljetnog koji ne pamti duže od deset minuta. O, tugo!

A ako već postoji razočarenje, neka ne bude jalovo. Neka iz njega ne izraste ravnodušnost. Jer ako nas je historija išta naučila, to je da su Bošnjaci najranjiviji kad prestanu vjerovati u sebe. Zato možda vrijedi zapamtiti: nemojte se očaravati – pa se nećete ni razočarati. I još važnije: nemojte se skrivati – pa nećete ni nestati.

Dok na švicarsko-francuskoj granici vrte čestice hadronskim sudaračem vrijednim četiri milijarde eura, u nadi da će pronaći ono što zovu Božijom česticom – muslimani još uvijek vrte točak za kadaif. Duboko pod zemljom traže se odgovori na najdublja pitanja fizike. A mi, na površini, recikliramo prošlost. Dičimo se izumima koji su se desili prije hiljadu godina. Pravdamo sadašnjost zlatnim dobom koje je prošlo. Zato nas i ravnaju buldožeri, zato i stojimo nad mezarima svoje djece koje smo izvukli iz ruševina.

Dok jedni šalju satelite u orbitu, mi sami sebe iz očaja dižemo u zrak. Dok se u nekim bolnicama presađuju organi, mi sami sebi siječemo glave – i to bez metafore. I to više nije šokantno. To je postalo normalno stanje: stanje u kojem se ne napreduje jer se vjeruje da je sve već postignuto. Stanje u kojem se ne griješi jer je sve već oprošteno. Stanje u kojem se ne postavljaju pitanja jer se sve zna.

Zapad je pretekao Istok i u onome u čemu se Istok nekada ponosio – u toleranciji, barem u teoriji, barem u memorandumima Europske Unije i filmovima američke produkcije. Ali, uspjeli su u tome, nametnuli su narativ. Dok se muslimanski svijet zabavlja teorijama o zavjerama i krticama u safovima, dotle Zapad svira simfoniju razlika i prodaje maglu. I dobro im ide jer muslimanski svijet ih epigonski oponaša u tome. Jesu li time i gori? Postali su bakšiš licemjerja. Obični imitatori lažnog sjaja. I kad neko od zaljubljenih u islam stigne do vrata džamije i shvati da mu je ulaz ograničen – jer nije “naš” – tada se razočara, ne u vjeru, već u ljude.

Jer razlika između onoga u što vjerujemo i onoga kako živimo – postala je provalija. I sve češće u tu provaliju bacamo svoje najbolje umove, svoje šanse, svoju budućnost. I što je najopasnije – niko ne preispituje sebe. Čak ni pod najtežim okolnostima. Čak ni kad sve gori, kad sve pada. U tom samorazumljivom “mi smo u pravu” leži korijen infantilnosti. Ona ne dolazi iz neznanja, nego iz odbijanja odgovornosti.

A kod Bošnjaka, ta infantilnost dobija dodatne oblike. Sazivamo svebošnjačke sabore, pa odmah potom svebosanske. Pravimo nacionalne strategije, pa ih brišemo čim se promijeni predsjednik udruženja. Govorimo o sabornosti, a ne znamo očuvati ni redakciju jednih novina. Tražimo narodnu politiku, ali ne znamo šta narod hoće – jer narod smo zaboravili pitati.

Naš problem nije što nemamo nacionalnu ideju – već što ih imamo previše. Svaka frakcija piše vlastiti manifest. Svaka mahala ima vlastiti pokret. I svako vjeruje da baš on nosi zastavu, dok gazi po tuđim. Nezrela nacija – ali nacija. Da, dobro ste čuli: Nacija. Samo što još nije skontala kada tačno da se smije, a kada tačno da plače.

I u toj gužvi, mi zaboravljamo osnovno: niko nas ne može napasti ako odajemo sliku i priliku snage. Iz unutarnje nesigurnosti rađa se agresivna retorika. Iz političkog diletantizma rađa se nacionalni haos. A iz kulturne invalidnosti – javlja se muk. Gusta, smrdljiva tišina. U kojoj više ne pomaže ni inspirativni citat, ni nadahnuta molitva. Jer niko više ne sluša. Svi govore. Užasna je buka glupana.

Ipak, može li nas može odrediti misao da je Bosna upravo najbolje mjesto gdje se možemo učiti svakoj vrsti tolerancije, iako to ponekad znači hodati po sirat-ćupriji. Ostanemo li u Bosni normalni i zdravog razuma ujedno smo pobijedili vlastite uskogrudnosti.

Pritom, kako rekosmo, idealizam ne može pomoći. Nije dovoljno tek reći “Ja volim Bosnu”. Ili, kao neki otići još dalje i ustvrditi da smo i “danas spremni poginuti za Bosnu”, “krvariti za Bosnu” i slično.

Pomislit ćemo da je ta krajnja spremnost na veliku žrtvu upravo zbog viška ljubavi prema vlastitoj zemlji, no, nismo li shvatili da ljubav nikada nije krajnost? Ona može biti sredina, a može se i ovako shvatiti – zašto neko napokon ne kaže: “Ne želim umrijeti za Bosnu, želim živjeti za Bosnu!”

Možda će tada uslijediti želja za prijateljstvom, za pravim, dubokim i mirnim snom, za neposrednošću iskrenog smijeha koji ne skriva zube ni suze. Možda ćemo tada, skinuvši tamne naočale, napokon vidjeti jedni druge kao ljude s istim podočnjacima, nesanicama i istim ratom izbušenim kartama. Možda nam se tada pridruže i Ante i Stevo – ne za još jedan neuspjeli dogovor, nego za kafu “razgovorušu”. Možda više ne budemo vicevi po hodnicima Evropske Unije, dok iz fascikle s natpisom “kriza” ispada mapa na kojoj smo označeni kao “moguća preporuka”.

Ako preživimo sami sebe. Možda.