Ako se sanjivo počešete po glavi i pomislite da bi bilo lijepo da neko piše o apsurdima današnje bh. vlasti, ne morate se dalje češkati – tu je naša federalna ministrica kulture, Sanja Vlaisavljević, koja je u kulturi napravila performans dostojan tragikomedije. Oprostite na ozbiljnom uvodu, jer sve dalje o ovoj temi pršti od crnog humora koji bismo radije izbjegli da nije stvaran.

Dok pisci širom Federacije BiH maštaju o uspjehu na konkursu na koji su 16. oktobra 2024. poslali svoje nove knjige, naša ministrica je zadubljena u vlastito djelo – “Preseljenje fondacija”. Četvrti čin? Peti? Ko broji! Od podruma do kancelarija i nazad, njeni nalozi imaju draž loše sapunice – baš kad pomisliš da se likovi smire, desi se još jedan neplanirani obrat.

Podrška književnicima? Ah, to nije dovoljno dramatično. U srži svega, imamo Fondaciju za izdavaštvo/nakladništvo, jednu od nekoliko posljednjih linija obrane knjige i pisane riječi. No, prema ministrici, prioritet nije konkurs za nova književna djela. Ne, važnija su “strateška pitanja” poput seljenja dokumenata po hodnicima i osporavanja odluka rukovodstva Fondacije. Te su „funkcije“, usput budi rečeno, već deceniju i pol, rezervirana sinekura za političke poslušnike, a u jednom je mandatu i njen suprug bio na čelu iste. Ako je kultura ogledalo društva, onda nam ministrica trenutačno nudi sliku s puno trulih dijelova.

Još jedan biser ministričine vizije: Možda su nove knjige jednostavno – suvišne? Zašto bi se podržavali autori koji pišu nova djela kad već imamo /nemamo/ historiju književnosti? Možda bi ministrica, s obzirom na njenu ljubav prema selidbama, radije vidjela da se sredstva ulože u pretvaranje biblioteka u starinarnice, gdje bi se stari rukopisi mogli čitati uz svijeću, u atmosferi koja podsjeća na srednji vijek. Jer, naravno, ko još danas ima vremena za suvremene autore? Njihove priče, kako smatra ministarka, nisu neophodne dok se ne pronađu “stručni” žiri i upravni odbor po njenoj volji i svjetonazoru,

U ovoj priči, ministrica ne krije da joj je želja da lično preuzme ulogu glavnog urednika svega vrijednog u kulturi. Neka pisci ne zamaraju svoje glave i srca stvaranjem – ministrica će odlučiti što je vrijedno izdavanja. Ako ćemo pravo, što će piscima knjige kad o njima, kao i o sebi uglavnom šute, kad nisu u stanju utužiti Fondaciju koja krši sopstvene propise i omalovažava konkurse.  Želja gospođe ministarke da kontrolira izbor žirija i rukovodi njegovim radom pokazuje da ona ne vidi književnost i izdavaštvo kao autonomni prostor umjetničkog izražavanja, nego kao vlastitu kancelariju gdje se odobrenja dijele po nalogu i političkoj podobnosti.

Pisci? Kakvi pisci! Činjenica da njih 72 čeka na konkurs nije važna kad ima “važnijih” stvari poput dodatnih uredbi o upravljanju kancelarijama. Gospođa ministarka, naravno, zna najbolje što javnost želi čitati. Ako se desi da njeno ime završi na spisku autora nekog budućeg konkursa, ne bi nas čudilo.

I dok se sve ovo dešava, federalni premijer šuti. Šuti on poput Rodenovog mislioca s prstom na čelenci i po pitanju drugih bitnih stvari u institucijama kulture. A naša ministrica hamletovski premišlja hoće li biti ili ne biti novih autorskih knjiga. Kad se naš sanjivi Hamlet odluči, saznat ćemo da ove godine neće biti ni dosadašnje minorne podrške izdavačima.

Pa, draga ministarko, vaša režija je u najmanju ruku impresivna. No, problem je što će, kad padne zastor, u publici ostati samo prazne stolice i umorni pisci. Ili da citiram jednog od njih: “Možda će nas inspirirati apsurd ove vlasti, ali za sada – samo nam oduzima prostor.”