Dok ekstremna desnica u Kataloniji ponovo koristi krizu u Ceuti za raspirivanje islamofobije, analiza ideoloških korijena pokreta Aliança Catalana otkriva da njihova retorika nije nova, ona direktno preslikava etnički nacionalizam i „svetu beskompromisnost” iz tridesetih godina prošlog stoljeća

Migrantska kriza u Ceuti izazvala je brojne reakcije u španskoj politici, uglavnom zbog izbora. Prema tvrdnjama Voxa i španske ekstremne desnice uopće, posrijedi je invazija iza koje stoji Maroko, dok je španska vlada kriva zbog nemara. U Kataloniji je Aliança Catalana iskoristila okolnosti kako bi pojačala svoj islamofobni diskurs. Njena liderka, Sílvia Orriols, na mreži X učestala je s komentarima usmjerenim protiv muslimana.

Prema njenom tumačenju, islam predstavlja fašizam 21. stoljeća. Ona ne pravi razliku između umjerenih i ekstremističkih struja, tretirajući Kur'anom nadahnutu religiju kao homogeno jedinstvo. Događaji u Ceuti, po njenom mišljenju, dokazuju da se nalazimo u sukobu evropske civilizacije i barbarstva, zbog čega oštro osuđuje ljevičarski multikulturalizam. Ulazak Marokanaca, tvrdi ona, nosi niz opasnosti na koje treba reagovati: „seksualne napade na maloljetnike, vjerski fundamentalizam, napade nožem, epidemije šuge i tuberkulozu”.

Orriols insistira na poređenjima koja bi trebala dokazati da nam prisustvo stranaca nanosi materijalnu štetu. Strategija je jasna: prenijeti osjećaj postojanja nepravde. „Država koja u Elxu tuče zbog isticanja estelade (katalonske zastave), dok u Ceuti pravi špalir silovateljima i lopovima.”

Ovakvim diskursom Aliança Catalana vjeruje da ispunjava patriotsku misiju: Kataloniju je potrebno spasiti. No, odakle historijski potječe ova nacionalistička ideologija?

U nekim ranijim vremenima, nekadašnja Convergence i Unió (CiU) nastojala je predstavljati katalonski nacionalizam sa stajališta umjerenosti. Kataloncem se smatrao svako ko živi i radi u Kataloniji. Aliança, nasuprot tome, nastaje na marginama sistema i promovira izuzetno agresivnu poruku. Pripadnost katalonskom identitetu tako se definira eksplicitnim prihvatanjem određenih načela, čime svi koji u njih ne vjeruju ostaju izvan njegovih granica.

Da bismo razumjeli temelje misli Sílvije Orriols, moramo se vratiti u tridesete godine prošlog stoljeća i obratiti pažnju na lik Daniela Cardone (1890–1943), vođe formacije Nosaltres Sols!, kojem se Orriols duboko divi. To dokazuju njeni učestali hvalospjevi, kao i intervju za dnevnik El Mundo od 26. februara 2024. godine, u kojem je izjavila da joj je on „politička inspiracija”.

Nosaltres Sols! zagovarao je svoj program na temelju onoga što je nazivao „svetom beskompromisnošću”. Zbog toga se protivio bilo kakvom obliku pregovora sa Španijom, kao i pregovaračkim pokušajima drugih katalonskih formacija. Iz perspektive njihove radikalne ideologije, čak su i tako omiljeni lideri poput Francesca Maciàe ili Lluísa Companysa zasluživali kritike zbog prevelikog popuštanja španskom neprijatelju. Bilo je nedopustivo to što je Macià prihvatio dužnost predsjednika Generalitata, jer ga je to integriralo u sistem protiv kojeg se trebalo boriti.

Zagovornici kompromisa, iz ovog ugla, bili su dostojni samo prezira. Katalonija je trebala izboriti slobodu kroz bol i žrtvu: historija je učila da se narodi jedino tako mogu emancipirati. S druge strane, loši Katalonci neprestano su izdavali vlastitu zemlju. Oni su, poput Marcelina Dominga (1884–1939) iz Tarragone, koji je u nekoliko navrata bio ministar u vladama Druge Republike, bili Katalonci „pukim rođenjem”.

Program ove stranke zasnivao se na snažnom odbacivanju emigracije. Ljudi koji su dolazili iz ostatka Španije stizali su kako bi Kataloncima oteli posao. Osim toga, postojala je i druga opasnost za lokalno stanovništvo: bio je ugrožen njihov rasni identitet. Nosaltres Sols! koristio je koncept „autohtone rase”, koji je po njihovom mišljenju predstavljao „suštinsko obilježje nacionalnosti”. Moglo se prihvatiti njezino miješanje s drugima, ali samo do određene granice: „i to ima svoju granicu” (Nosaltres Sols!, br. 66, 9. juli 1932).

Ovi problemi trebali su biti riješeni čim se ostvari nezavisnost. Tada bi postojala vlada koja bi se posvetila pomaganju i zaštiti katalonskih radnika. U međuvremenu, ograničio bi se ulazak „te vojske stranaca koja nas napada”.

Emigranti iz drugih dijelova poluotoka nisu se ograničavali samo na traženje posla kako bi zaradili za život. Prema tvrdnjama organizacije Nosaltres Sols!, radilo se o nepismenim ljudima primarnog karaktera koji su dolazili popuniti redove anarhizma i nisu se ustručavali primjenjivati nasilje. Umjesto da protestuju protiv nepravdi u svojim rodnim krajevima, dolazili su u Kataloniju izazivati nemire i praviti revoluciju. Libertarijanski pokret nastojao je iskoristiti te mase protiv težnji katalonskog nacionalizma.

Problem migracija je, prema radikalnim zagovornicima nezavisnosti, imao i zdravstvenu dimenziju. Novopridošli su prenosili trahom, zaraznu bolest očiju koja je mogla dovesti do sljepila. To je smatrano nečim „odvratnim” što je stvaralo troškove liječenja „ljudi koji nisu Katalonci”.

Borba protiv navodne invazije predstavljala je neku vrstu moralnog imperativa, instrument za odbranu domovine od duhovne, političke i ekonomske opasnosti: „Suprotstavljanje ovoj imigraciji izuzetno je human čin.” Ako su Andaluzijci ili Murcijanci živjeli u bijedi, nije bilo na Kataloncima da to rješavaju. To je bila stvar španske administracije (Nosaltres Sols!, br. 104, 1. april 1933).

Pravi razlozi ove grane pokreta za nezavisnost nisu bili konkretni problemi. U stvarnosti, suština pitanja bila je metafizičke prirode: navodna nekompatibilnost između karaktera Katalonaca i Špaca. Španija je bila izgubljen slučaj, nesposobna po svojoj samoj prirodi da izgradi istinsku demokratiju. Despotizam je bio neodvojiv od njene suštine.

Orriols nije usamljena u svom divljenju organizaciji Nosaltres Sols! i Danielu Cardoni. I drugi lideri konzervativnog pokreta za nezavisnost, poput Quima Torre, izjašnjavali su se na sličan način. Aliança Catalana sama sebe ne doživljava kao ekstremno desničarsku stranku: to smatra optužbom španskih sektora protiv snage koja utjelovljuje katalonsko dostojanstvo. Ipak, njihov je nacionalizam isključujući i dijeli stanovništvo na dobre i loše, na patriote i izdajnike.

Ako danas Orriols blati muslimansku emigraciju, u vrijeme Druge Republike Nosaltres Sols! činio je to isto s „Murcijancima”, koje je smatrao uglavnom „ne baš preporučljivim ljudima”. U tom kontekstu, „Murcijanac” nije označavao samo osobe rođene u Murciji, nego je služio kao opća referenca za sve pristigle s juga poluotoka.

IZVOR: Bosna. hr, La Vanguardia, Historia Y Vida