Historijski revizionizam koji pripadnicima Ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a pripisuje zasluge za spasavanje civila u Žepi jula 1995. godine opovrgnut je arhivskom građom i novim naučnim istraživanjima. Opstanak i evakuacija stanovništva bili su isključivo rezultat otpora i pregovaračkih manevara lokalne Žepske brigade, dok je uloga UNPROFOR-a ostala zabilježena kao jedno od najdrastičnijih kompromitiranja mirovne misije UN-a u Bosni i Hercegovini

Na portalu radiosarajevo.ba objavljen je tekst pod naslovom “Priča o Verhogljadu i 79 Ukrajinaca koji su spasili brojne živote u Žepi“, objavljen 16. septembra 2026. godine (https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/prica-o-verhogljadu-i-79-ukrajinaca-u-zeppi/653156).

Teza o navodnoj spasonosnoj ulozi ukrajinskih mirovnjaka u zaštićenoj enklavi Žepa jula 1995. godine nema uporište u historijskim arhivima i naučnim verifikacijama. Dokumenti Vojske Republike Srpske, primarni vojni izvori i nedavno objavljena naučna monografija „Bošnjaci ‘sigurne zone’ UN-a Žepa u logorima u Srbiji 1995–1996.“ jasno razotkrivaju suprotnu realnost: pripadnici Ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a nisu spasili civilno stanovništvo, već su otvorenim dogovorima, dijeljenjem goriva i ustupanjem obavještajnih podataka direktno asistirali agresorskim snagma u zauzimanju enklave.

Stvarni teret odbrane civila i kasnijih kompleksnih pregovora nosili su isključivo lokalni branioci, pripadnici Žepske brigade Armije RBiH, dok su međunarodne snage, pod komandom pukovnika Sejmona Dudnjika, svoju ulogu svedele na paku saradnju sa generalom Ratkom Mladićem i komandom Drinskog korpusa.

Stoga su na ovaj su problematičan članak reagirali prof. dr. Ermin Kuka, dr. sci. Almir Grabovica i dr. sci. Alma Hajrić-Čaušević, naučni saradnici Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Bosna njihovo reagiranje prenosi u cjelosti:

Civilno bošnjačko stanovništvo u “sigurnoj zoni“ UN-a Žepa su spasili herojski branioci Žepe, koji su ih branili, a kasnije mudro i znalački uspjeli ispregovarati takvo nešto sa agresorskim snagama, a relevantni dokumenti pokazuju i dokazuju kako su pripadnici “Ukrajinskog bataljona“ UN-a direktno sarađivali sa tzv. VRS u okupaciji Žepe.

O toj sramnoj ulozi “Ukrajinskog bataljona“ i njihovom doprinosu okupaciji Žepe pisano je i u naučnom djelu “Bošnjaci ‘sigurne zone’ UN-a Žepa u logorima u Srbiji 1995-1996.“, autora prof. dr. Ermina Kuke, dr. sci. Almira Grabovice i dr. sci. Alme Hajrić-Čaušević. Knjigu je izdao Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2024. godine.

Uskoro će o ovoj temi biti objavljen i naučni članak na engleskom jeziku u posebnom tematskom broju časopisa koji izdaje Univerzitet u Istanbulu (Turska).

Dijelove knjige koji dokazuju naprijed navedene činjenice, u skraćenoj verziji prenosimo u nastavku:

Nakon stalnih napada i ozbiljnih ofanziva VRS, a koji su doveli u ozbiljnu životnu opasnost i humanitarnu katastrofu hiljade nezaštićenih bošnjačkih civila, Vijeće sigurnosti UN-a je 6. maja 1993. godine svojom Rezolucijom 824 dalo Žepi i okolnim selima status “sigurne zone.” To je podrazumijevalo prestanak srpskih napada i svakog drugog neprijateljskog čina protiv ovih sigurnih područja, te povlačenje svih srpskih vojnih formacija i jedinica na udaljenost s koje ne bi bili prijetnja sigurnosti stanovništva. Rezolucija je zahtijevala slobodan i nesmetan pristup za UNPROFOR i humanitarne organizacije.

Međutim, u stvarnosti, Žepa i druge “sigurne zone“ su bile sve drugo, samo ne “sigurna zona“.

Nakon proglašenja enklave Žepa “sigurnom zonom”, u nju je upućen “Ukrajinski bataljon” UNPROFOR-a, koji je, ustvari, imao brojno stanje jedne pješadijske čete. Posjedovao je deset oklopnih vozila. Komanda jedinice bila je smještena u Osnovnoj školi u Žepi, a njen komandir bio je pukovnik Sejmon Dudnjik.

Dolaskom u Žepu, UNPROFOR je formirao devet punktova: Brezova Ravan, Bokšanica, Ribioc, Slap, Brestovnik, Kličevac, Palež i Vrelo. Centar veze nalazio se na planini Zlovrh. Ukrajinci su pretrpjeli prve žrtve u Žepi 11. augusta 1993. godine, kada je njihov komandant potpukovnik Slivnij stradao od nagazne mine. Teže povrede zadobili su major Kovalčuk i kapetan Kulikov u blizini punkta Bokšanica.

Bošnjačko stanovništvo imalo je dobar odnos prema vojnicima UNPROFOR-a u početnom periodu njihovog boravka u Žepi. Srpskom agresoru je to izuzetno smetalo, te je iz tog razloga u blizini punkta Bokšanica postavio protivpješadijske mine. Ukrajinski komandant Slivnij, po dojavi svojih vojnika, otišao je u Bokšanicu to provjeriti. Tada su ga ubili pripadnici VRS i optužili Bošnjake za taj incident kako bi stvorili nepovjerenje Ukrajinaca prema njima. Tim činom je srpski agresor pokušao pokazati međunarodnoj zajednici da naoružanje ARBiH iz Žepe nije predato i da ona nije izvršila unutarnju demilitarizaciju. Taj potez srpskog agresora bitno je promijenio odnos UNPROFOR-a prema Bošnjacima u Žepi, jer od tada sve bitne informacije su preko njega dolazile do agresorskih snaga. Ova teza, kao i općenito sramna uloga snaga UNPROFORA u zaštiti enklava Srebrenica i Žepa, će biti potvrđena sredinom jula 1995. godine.

O ostvarenoj sramnoj saradnji UNPROFOR-a sa Vojskom RS govori i podatak naveden u dokumentu komande 1. Podrinjske lake pješadijske brigade Vojske RS upućenom Glavnom štabu Vojske RS, na ruke Ratku Mladiću. U tom dokumentu podsjećaju Mladića na njegov akt, broj 06/18-249, od 18. juna 1995. godine, kojim je za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe, pored ostalih namirnica odobreno da prođe i 10 tona nafte. Dalje ga obaviještavaju kako su „u dogovoru sa komandom ukrajinske jedinice, za potrebe naše brigade uzeli 5 t, odnosno polovinu od dozvoljene količine.“ I, umjesto da štite civile i civilno stanovništvo “sigurne zone“ UN-a, jedinice UNPROFOR-a su ostvarivale saradnju, čak logistički pomažući lagresorske i zločinačke snage, kao što je bilo i u ovom slučaju.

Desetog jula 1995, dok je srpska vojska intenzivirala svoje napade na Srebrenicu, Ratko Mladić je izdao naređenje Drinskom korpusu i 65. zaštitnom motorizovanom puku da protiv Žepe preduzmu akciju 12. jula 1995. godine. Na sastanku – održanom ujutro 12. jula u štabu bratunačke brigade – kojem su, pored ostalih, prisustvovali Vinko Pandurević i Mirko Trivić, Mladić je naredio Krstiću da pripremi operaciju za “oslobađanje” Žepe. Kako su srpske snage počele napredovati prema “sigurnoj zoni“, situacija u Žepi i oko nje postala je veoma napeta. Vojska RS je direktno gađala centralni dio Žepe, a borbe su se vodile na periferiji enklave. Nakon pada Srebrenice i izvršenog zločina genocida nad Bošnjacima, agresor je od­lučno krenuo i na “sigurnu zonu“ UN-a Žepu.

Na dan 13. juli 1995. Radislav Krstić, tada načelnik štaba Drinskog korpusa, naredio je sa IKM-a u Krivačama napad na Žepu (Operacija Stupčanica-95). U naredbi za napad, objasnio je njegov cilj:  „iskoristivši rezultate operacija u enklavi Srebrenica, odlučio sam da odmah izvršim napad i razbijem neprijatelja u enklavi Žepa s ciljem oslobađanja i čišćenja srpskog Podrinja od muslimanskih snaga i eliminacije enklava.” Od ovog trenutka borbeni ciljevi Drinskog korpusa više nisu bili usmjereni na poboljšanje taktičkih pozicija i zatvaranje koridora između Srebrenice i Žepe, već su jasno artikulirali zauzimanje Žepe u ofanzivnoj operaciji.

Rajko Kušić obavijestio je 14. jula 1995. pretpostavljenu komandu da je uspostavljen neposredni borbeni dodir s braniocima Žepe na liniji Kozlova Glava – Tesla – Brezova Ravan – Vratilo – Gradina. Branioci su pružali otpor samo na uređenim otpornim tačkama, uglavnom lociranih oko posmatračkih punktova UNPROFOR-a. Kušić je informirirao svoje pretpostavljene da su jedinice njegove brigade stavile pod kontrolu punkt Bokšanica na kojem se nalazio i komandant UNPROFOR-a. S njim je srpska vojska postigla dogovor da ne napada njegove pozicije uz uslov da Ukrajinci ne otvaraju vatru po srpskim položajima. Komandant Ukrajinaca je prihvatio uz zahtjev da se njegove pozicije ostave na mjestima na kojima se nalaze, a da će nam on zauzvrat dostavljati podatke o aktivnostima ARBiH i da neće pozivati avijaciju NATO-a.

Nečasnu i stramnu ulogu i postupanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje srpskim vojnim formacijama da okupiraju Žepu prepoznajemo i u dokumentu Komande 1. Podrinjske lake pješadijske brigade, od 14. jula 1995. godine, a vezano za stavljanje pod kontrolu punktova UNPROFOR-a. U dokumentu, između ostalog, stoji: „Usmjerili smo komandu UNPROFOR-a da izda instrukcije svojim punktovima da ne otvaraju vatru na jedinice VRS i da simuliraju dejstvo pucanjem u vazduh ukoliko ih na to prisile Muslimani.“ Dakle, umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su se u potpunosti stavili pod kontrolu Vojske RS i povinovali njihovim naredbama, a ne ciljevima koji su im bili propisani mirovnom misijom.

Isti taj dan, Komanda 1. Podrinjske lake pješadijske brigade u Borbenom izvještaju obavijestila je Glavni štab Vosje RS, istureno komandno mjesto Drinskog korpusa, o sljedećem: „2. UNPROFOR: Naše snage su stavile pod kontrolu punkt br. 2 Bokšanica na kojem se nalazi i komandant snaga UNPROFOR-a. Sa njim je postignut dogovor da se ne napadaju njegove pozicije uz uslov da ne otvaraju vatru po našim borcima. Da se njegove pozicije ostave na mjestima na kojima se nalaze, a da će nam on zauzvrat dostavljati podatke o aktivnostima neprijatelja i da neće pozivati avijaciju NATO.“

Upravo zahvaljujući ovakvom odnosu snaga UNPROFOR-a, zločinci i agresori su bez problema potpuno okupirali i “sigurnu zonu“ UN-a Žepi.

Stoga, teza da su pripadnici “Ukrajinskog bataljona“ navodno spasili civilno bošnjačko stanovništvo Žepe, ne samo da nije održiva i istinita, već je samo dodatni pokušaj revidiranja historijskih i naučno istraženih i verificiranih činjenica i namjernog relativiziranja i osporavanja časne uloge branilaca Žepe, boraca Žepske brigade  Armije Republike Bosne i Hercegovine. Herojstvo i žrtva branilaca i stanovnika Žepe ne smije se niti može pripisivati nikome drugome osim njima samima.