Dokumentarni film o Gazi izazvao je svesavezni bunt. Nakon godina potiskivanja, poricanja i laži, apatije i ravnodušnosti, gnoj je šiknuo u moćnom mlazu. Ovo je zdrav proces, čak i ako nosi ružne manifestacije

Prije nego što je ijedan Izraelac, osim Raviva Druckera, uopšte vidio film „NAZA“, ostvarenje je već dalo ogroman doprinos izraelskom društvenom dijalogu. Reditelji Rachel Szor i Yuval Abraham izazvali su histeriju. A ta histerija je najbolja stvar koja se dogodila izraelskom društvu od sedmog oktobra 2023. godine.

Prvi put su Izraelci šokirani nečim što nije ni premijer Benjamin Netanyahu ni taoci. Prvi put su bijesni, šokirani, van pameti od buke koja dolazi iz Pojasa Gaze. A u dubini duše znaju i zašto.

Ovaj talas histerije, kakav Izrael nikada ranije nije vidio, razotkriva i pravo lice gotovo čitavog društva. A šta bismo više mogli tražiti od jednog dokumentarnog filma, i to prije nego što je uopšte prikazan?

Takođe, ova histerija razotkriva nešto što je godinama bilo skriveno, a sada je odjednom provalilo na površinu. Nakon godina potiskivanja, poricanja i laži, apatije i ravnodušnosti, gnoj je šiknuo u moćnom mlazu. Ovo je zdrav proces, čak i ako nosi ružne manifestacije.

Izrael je otrgnut iz svoje bolesne ravnodušnosti. Odjednom se govori o Gazi, a ne samo o cijenama letova u inostranstvo.

„NAZA“ je razbila izraelsku odvojenost od stvarnosti. To se moglo predvidjeti, čak i kada se činilo da ništa ne može potresti Izraelce. Ali sam intenzitet reakcije pokazuje da je apsces ogroman.

Ludačka srdžba usmjerena prema Rachel Szor i Yuvalu Abrahamu pokazuje da su uspjeli dotaknuti samo središte tog gnojnog žarišta. A to boli. Intenzitet odgovora pokazuje da Izraelci osjećaju kako im pod nogama gori. Svako ko s toliko bijesa vrišti razumije da je nešto pošlo po zlu. Društvo uvjereno u svoju pravednost ne reaguje tako na jedan film.

Ova oluja bi mogla utihnuti, ali njen intenzitet bi mogao najaviti i prekretnicu. Nakon što autore filma objesimo na gradskom trgu, možda će neko shvatiti da je ovo bio posljednji, očajnički pokušaj da se izbjegne, uguši i potisne istina.

No ta istina će nastaviti proganjati Izrael zauvijek, jer je nemoguće pobjeći od odgovornosti za genocid. Pitajte Turke. Ta krivica nam nikada neće dati mira. Biće to vječna sramota.

„NAZA“ je dala još jedan važan doprinos: skinula je sve maske. Od sada više nema ljevice i desnice, prosvijećenih i zaostalih, humanista i barbara. Gotovo kao jedan čovjek, Izraelci su se okomili na ovaj film i time razotkrili svoje pravo lice.

Rasistički novinari stajali su rame uz rame s onima koji se smatraju liberalima, a nacionalistički političari ujedinili su se s onima koje smatraju demokratama. Svi su formirali jedan makartijevski hor.

Uostalom, koja je razlika između izjave desničarskog novinara Avrija Gilada da je „NAZA“ skraćenica za hebrejske riječi koje znače „zlonamjerna antisemitska šteta“ i ružnog, odbojnog poricanja jakog novinara iz centra Yarona Avrahama da ima bilo kakve porodične veze s Yuvalom Abrahamom (čije se prezime na hebrejskom piše isto)?

Koja je razlika između tvrdnje desničarskog novinara Amita Segala da su autori filma „podržavaoci Hamasovog ureda za propagandu“ i učene „metodološke“ kritike koju nude kolumnisti Haaretza Drucker i Uri Misgav, koji svim silama bježe od suočavanja s onim najvažnijim?

„Gdje je kontekst?“, pitaju licemjerni kritičari koji se nikada ne bi usudili spomenuti palestinski kontekst napada od sedmog oktobra. „Gdje su dokazi?“, pitaju ljudi koji znaju da su najvažniji istraživački izvještaji u historiji, poput Watergatea ili Pentagonovih papira, bili zasnovani na anonimnim svjedočanstvima. I iznad svega, gdje su njihovi vlastiti istraživački izvještaji o Gazi?

Oni znaju da je „NAZA“ istina. Ali žele imena vojnika koji su intervjuirani kako bi i njih mogli objesiti na gradskom trgu, rame uz rame s režiserima.

Takođe nema nikakve razlike između izjave fašističkog opozicionog političara Avigdora Liebermana da su oni „mrzitelji Izraela koji sebe nazivaju ‘filmskim stvarateljima'“, grotesknog poziva neznalice i ministra kulture Mikija Zohara da im se oduzme državljanstvo i kukavičkog „osuđujem“ koje je uputio progresivni političar Yair Golan.

Razlike su samo u pakovanju. Ali sadržaj je isti, i u svim ovim slučajevima on je zastrašujuće makartijevski.

Rachel Szor, Yuval Abraham i ti hrabri vojnici prekinuli su šutnju. Oni zaslužuju veliko poštovanje u Izraelu i dobiće ga ali samo na stranicama historijskih knjiga.