Zatvaranje saudijskog naftovoda Istok-Zapad, ključne alternative nakon blokade HHormuškog tjesnaca i munjevita ofanziva jemenskih Huta koji su zauzeli tjesnac Bab el-Mandeb, gurnuli su globalno tržište energijatima u najveću krizu posljednjih decenija. S izvozom iz Perzijskog zaljeva koji je praktično paralizirao rat na tri fronta, cijena sirove nafte Brent nezadrživo raste prema 120 dolara, dok analitičari upozoravaju da bi daljnja razaranja infrastrukture mogla probiti i historijsku granicu od 150 dolara po barelu

Svijet se suočava s novom fazom energetske krize bez presedana. Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik sirove nafte, ubrzano ostaje bez alternativnih pravaca za plasman svoje proizvodnje na globalno tržište, što nezadrživo gura cijene “crnog zlata” u rekordne visine. Ono što je započelo kao blokada Hormuškog tjesnaca u sklopu šireg regionalnog sukoba, sada se, više od šest mjeseci od izbijanja neprijateljstava, pretvorilo u direktnu prijetnju za najvažniju saudijsku kopnenu žilu kucavicu, cjevovod Istok-Zapad.

Ova kritična infrastruktura, koja je radila punim kapacitetom transportirajući sedam miliona barela dnevno s naftnih polja na istoku zemlje do luka na Crvenom moru, zatvorena je na neodređeno vrijeme. Globalna nestašica nafte iz Perzijskog zaljeva iz dana u dan se pogoršava, a konflikt na Bliskom istoku eskalira na nivo na kojem bi 150 dolara po barelu sirove nafte Brent moglo postati nova realnost. Ta bi cijena, prema ocjenama vodećih analitičara, mogla predstavljati gornju granicu u slučaju najgoreg mogućeg scenarija: općeg rata koji bi nanio dugoročnu štetu cjelokupnoj energetskoj infrastrukturi regije.

Cijena sirove nafte Brent već se približila cifri od 110 dolara, dok se početkom sedmice ustalila na oko 108 dolara po barelu. Neposredni okidač za najnoviji val panike na tržištima bila je munjevita ofanziva jemenskih pobunjenika Huta, koji su preuzeli kontrolu nad jemenskom obalom tjesnaca Bab el-Mandeb, zauzevši ključnu luku Moka i strateški važno ostrvo Perim (u nekim izvorima poznato i kao Mayun). Zauzimanje ovih tačaka, koje zaključavaju pristup Crvenom moru s južne strane, direktno je povezano i s obustavom rada cjevovoda Istok-Zapad. Upravo je taj pravac do sada omogućavao Saudijskoj Arabiji da zaobilazi blokirani Ormuz i izvozi značajan dio svoje proizvodnje, sprečavajući još dramatičniji slom globalnog snabdijevanja.

Nakon zvanične potvrde da je cjevovod van funkcije, scenarij u kojem cijena nafte dostiže 120 dolara za barel postao je osnovna polazna tačka za većinu tržišnih eksperata. Ključno pitanje na koje svi traže odgovor jeste koliko će vremena biti potrebno saudijskoj državnoj kompaniji Aramco da sanira štetu i ponovo pusti sistem u rad. Prema navodima agencije Associated Press, cjevovod bi mogao ostati van stroja nekoliko sedmica, mada zvanični Rijad još nije ponudio nikakve precizne detalje o datumu ponovnog otvaranja.

Eksperti upozoravaju da se tržište nafte sada suočava s faktorom koji godinama nije bio ukalkuliran u cijenu. Priznanje da cjevovodi nisu neranjivi stvara dodatni geopolitički rizik koji će ostati ugrađen u cijene nafte čak i kada se tehnički kvarovi otklone. Sve dok se snabdijevanje ne stabilizuje, prognoze vodećih finansijskih institucija nastavit će se korigirati naviše. Bank of America je već revidirala svoje procjene za drugu polovinu godine: iako u baznom scenariju predviđa prosječnu cijenu Brenta od 83 dolara, priznaje da bi novi poremećaji u lancima snabdijevanja brzo gurnuli cijene iznad 120 dolara, čime bi se nadmašio vrhunac od 118 dolara zabilježen u ranim fazama sukoba. Ipak, u slučaju šireg ratnog razaranja infrastrukture, granica od 150 dolara ostaje krajnji scenarij.

Cifra od 150 dolara po barelu predstavlja tačku u kojoj tržište ulazi u potpuno novu dinamiku. Na toj razini dolazi do takozvanog uništenja potražnje, cijena goriva postaje toliko visoka da ekonomski akteri i krajnji potrošači jednostavno prestaju kupovati naftu, što dovodi do prisilnih restrikcija, pad industrijske proizvodnje i duboke globalne recesije. Ako bi se cijena Brenta duže zadržala iznad 120 dolara, njen daljnji rast bio bi usporen upravo zbog sloma potražnje i teških posljedica po svjetsku ekonomiju.

U međuvremenu, neizvjesnost oko obima oštećenja na saudijskom cjevovodu i dalje traje. Saudijska Arabija raspolaže značajnim rezervama sirove nafte u skladišnim tenkovima u Yanbuu, luci na Crvenom moru koja služi kao krajnja tačka cjevovoda dugog 1.200 kilometara. Te zalihe mogu održati saudijski izvoz tokom nekoliko dana, ali ključni rizik leži u mogućnosti da se lučka skladišta potpuno isprazne prije nego što se cjevovod ponovo pusti u rad. Zbog toga je Aramco već obavijestio pojedine evropske kupce o kašnjenjima u isporukama ugovorenim za tekući mjesec.

Ovo nije prvi put da se saudijski cjevovod našao na udaru. Raniji napad rezultirao je smanjenjem protoka nafte za 700.000 barela dnevno tokom četiri dana, ali posljednji incident nosi daleko teže posljedice. Vodeće investicione banke, poput Goldman Sachsa, ističu da direktni napadi na energetsku infrastrukturu predstavljaju značajnu eskalaciju sukoba koja drastično povećava vjerovatnoću ostvarivanja najcrnjih cjenovnih scenarija.

Historija pokazuje da je saudijski naftni sektor izuzetno otporan. Prije tačno sedam godina, u septembru 2019. godine, napad dronovima i projektilima na postrojenja Abqaiq i Khurais izbacio je iz stroja skoro polovinu ukupne saudijske proizvodnje sirove nafte, izazvavši jedan od najdramatičnijih skokova cijena u historiji trgovanja. Saudijski inženjeri tada su pokazali zadivljujuću brzinu u sanaciji teških oštećenja.

Međutim, trenutne okolnosti su znatno teže. Prekidom rada cjevovoda Istok-Zapad izvan funkcije je ostao pravac kojim je od početka blokade Hormuza otpremano do pet miliona barela sirove nafte dnevno radi izvoza, dok je dodatnih dva miliona barela slano za potrebe domaćih rafinerija. Izvoz kroz sam tjesnac Bab el-Mandeb već je bio u padu i iznosio je tek nešto više od 400.000 barela dnevno nakon prvih valova napada.

Iza ove energetske blokade stoji dramatična vojno-politička prekompozicija na terenu. Mjesecima se držeći po strani od direktnog učešća u širem sukobu, jemenski pobunjenici Huti, koje podržava Teheran, izveli su munjevitu operaciju i zauzeli jedno od najvažnijih pomorskih uskih grla na svijetu. Tim potezom ne samo da su ugrozili globalno snabdijevanje energijom, već su se nametnuli kao nezaobilazan faktor u svim budućim pregovorima o rješavanju kriznog žarišta.

Za lidera ovog pokreta, Abdulmalika al-Houtija, ovo predstavlja historijski trenutak. Upravljajući siromašnom teritorijom kombinacijom vjerskog žara i stroge kontrole, Al-Houthi je pokazao obim ambicija svoje vojske koja broji oko 350.000 boraca, kao i zavidno spretno korištenje taktičkog ratovanja, bespilotnih letjelica i balističkih projektila. Nakon što su preživjeli intenzivnu kampanju američkog bombardovanja u sklopu Operacije Rough Rider, Huti su iskoristili unutrašnje podjele među svojim protivnicima u Jemenu i njihovim arapskim sponzorima kako bi proširili svoju teritoriju.

Zauzimanje ostrva Perim, smještenog u samom središtu 29 kilometara širokog tjesnaca Bab el-Mandeb, dalo je Hutima kontrolu nad prolazom koji za Crveno more ima potpuno isti značaj koji Hormuški tjesnac ima za Perzijski zaljev. Operacija je pripremana mjesecima. Sredinom augusta Huti su prebacili hiljade vojnika i tešku artiljeriju u okolinu lučkog grada Moka, presjecajući linije snabdijevanja svojih protivnika. Koristeći kontrolu nad jemenskom telekomunikacionom mrežom, presretali su komunikaciju rivalskih snaga, širili dezinformacije i unosili paniku među protivničke redove.

Svijet je godinama poklanjao minimalnu pažnju ovom pokretu, čak i nakon što su 2014. godine zauzeli glavni grad Jemena, Sanu. Danas Huti kontroliraju jedan od najvažnijih energetskih koridora na planeti. Nastali devedesetih godina prošlog stoljeća, izrasli su u dominatnu silu u zemlji od 40 miliona stanovnika. Odbili su vojnu intervenciju koalicije predvođene Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, oslanjajući se na jeftinu tehnologiju dronova i projektila iz Irana, te učvrstili vlast nad trećinom državne teritorije.

Zauzimanjem Moke i ostrva Perim, Huti su u potpunosti ugrozili pomorski saobraćaj. Godinama su na tom području djelovale snage povezane s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Međutim, nesuglasice između Rijada i Abu Dhabija oko daljnje strategije u Jemenu dovele su do raspada protivhutskog saveza. Nakon što su saudijske snage presrele i bombardovale pošiljku oružja namijenjenu lokalnim rivalima Huta, UAE su se praktično povukli iz aktivnih operacija, ostavljajući iza sebe rascjepkanu opoziciju.

Nasuprot Hutima, koji djeluju pod jednim zapovjedništvom, jednom ideologijom i jasnim ciljem, antihutske snage ostale su podijeljene na više frakcija i vojski bez jedinstvene komande. Saudijska Arabija je godinama održavala de facto primirje finansirajući javni sektor u Jemenu, dok su energetski zvaničnici iz Rijada pokušavali osigurati prešutne garancije da Huti neće napadati saudijsku infrastrukturu. Pucanjem tog dogovora, Saudijska Arabija se našla pred teškom dilemom. Strah od ponovnog ulaska u duboki jemenski klanac, iz kojeg se ni nakon hiljada zračnih udara nije izašlo s pobjedom, paralizirao je reakciju Rijada.

Istovremeno, pritisak na saudijske vlasti dostigao je vrhunac. Pored Huta na jugu i iranskog pritiska u Perzijskom zaljevu, nedavni napad dronovima na cjevovod Istok-Zapad dodatno je otvorio rat na više frontova. Vojni analitičari ističu da je borba protiv jedne pobunjeničke grupe jedno, ali da je vođenje rata na tri otvorena fronta istovremeno zadatak koji iscrpljuje i najmoćnije vojne sile.

Pokušaj preuzimanja kontrole nad ostrvom Perim mogao bi uvući međunarodne sile direktno u jemenski sukob. Međuim, vodeće zapadne sile za sada ne pokazuju veliku želju za novom kopnenom ili obimnijom pomorskom intervencijom. Čak i ako bi Huti bili potisnuti s samog ostrva ili udaljeni od obale, njihov bogati arsenal dronova i projektila omogućava im da sa sigurne udaljenosti drže u šahu cjelokupan pomorski promet.

To je strategija preslikana iz iranskog djelovanja u Hormuzu, sposobnost da se u svakom trenutku ucjenjuju ključni svjetski trgovački putevi. Naftno tržište konačno počinje shvatati razmjere te prijetnje, a cijena koja se plaća na pumpama širom svijeta tek je početak globalnog ekonomskog preispitivanja.