Pakt iz Cardiffa, koji su potpisali lideri Škotske nacionalne partije, Plaid Cymrua i Sinn Féina, označio je dotad neviđenu koordiniranu ofanzivu keltskih nacija protiv centralne vlasti u Londonu. Prvi put u modernoj historiji Edinburgom, Cardiffom i Belfastom istovremeno upravljaju opcije koje se zalažu za razgradnju Ujedinjenog Kraljevstva ili ujedinjenje Irske

Pakt iz Cardiffa, potpisan na sastanku lidera četiriju nacionalističkih i republikanskih opcija, označio je formalni početak institucionalnog i političkog pritiska kakav Westminster nije doživio od uspostavljanja procesa devolucije krajem prošlog stoljeća. John Swinney u ime Škotske nacionalne partije, Rhun ap Iorwerth u ime velškog Plaid Cymrua, te Michelle O'Neill i Mary Lou McDonald kao predstavnice Sinn Féina u Sjevernoj Irskoj i Republici Irskoj, stavili su potpis na zajednički memorandum koji izravno dovodi u pitanje održivost Ujedinjenog Kraljevstva u njegovim sadašnjim granicama. Združena poruka da “era Westminstera stižе svome kraju” nije tek retorička zapaljiva opaska namijenjena unutrašnjopolitičkoj upotrebi, nego strateški osmišljen potez usmjeren na otvaranje novog, širokog ustavnog fronta protiv centralne vlasti u Londonu.

Ovaj događaj ne dolazi u vakuumu, već predstavlja izravnu posljedicu kaskadnih političkih potresa koji su zadesili britansku političku scenu nakon majskih lokalnih i parlamentarnih izbora. Kolaps laborističke administracije pod vodstvom Keira Starmera, uzrokovan historijski najlošijim izbornim rezultatima, gubitkom vlasti u Velsu i snažnim valom populizma, doveo je do smjene na vrhu Downing Streeta.

Novi premijer Andy Burnham preuzeo je kormilo napukle vlade s namjerom da fokus premjesti na ekonomski oporavak, smanjenje troškova života i preusmjeravanje resursa prema engleskim regijama. Međutim, ustavno pitanje koje je provalilo iz Cardiffa primorava London da se umjesto ekonomskim reformama bavi samim opstankom državne zajednice.

Izuzetnost trenutnog ustavnog trenutka ogleda se u činjenici da po prvi put od 1999. godine sve tri regionalne uprave, u Edinburgu, Cardiffu i Belfastu, istovremeno predvode stranke koje otvoreno zagovaraju napuštanje unije ili ujedinjenje Irske. Iako su lideri na summitu nastupili u ime svojih političkih partija, a ne kao formalni predstavnici regionalnih vlada, institucionalna težina njihovih pozicija daje memorandumu specifičnu težinu. Prisutnost Mary Lou McDonald, koja vodi opoziciju u Dublinu, dodaje međudržavnu dimenziju čitavom procesu, naglašavajući da se pitanje sjevernoirskog statusa sve manje posmatra kao unutrašnja stvar Londona, a sve više kao svezajednički irski projekt.

Dodatni geopolitički potres i diplomatsku glavobolju za Downing Street izazvala je iznenadna izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa tokom njegove nedavne posjete Irskoj. Trumpova otvorena poruka da bi “volio vidjeti ujedinjenu Irsku” i da bi se proces reunifikacije “mogao dogoditi upravo sada” izazvala je oštre reakcije unionističkih krugova u Belfastu i primorala London na brzopotezno diplomatsko peglanje situacije.

U političkim krugovima u Londonu nagađa se da je ova Trumpova opaska posljedica frustracije zbog britanskog odbijanja da se aktivnije uključi u vojne operacije protiv Irana, ali bez obzira na pozadinske motive, Washington je još jednom pokazao spremnost da koristi ustavnu ranjivost Britanije kao polugu za ostvarivanje vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva.

Uprkos vizuelnom jedinstvu i snažnoj simbolici zajedničke fotografije iz Cardiffa, detaljnija analiza ustavnih, pravnih i društvenih okolnosti u tri nacije otkriva duboke razlike u metodama, vremenskim okvirima i dometima njihovih borbi. Sam memorandum priznaje tu realnost, navodeći da će svaka nacija odlučivati o svojoj budućnosti “na vlastiti način i u vlastito vrijeme”. Dok je Škotska već prošla kroz iskustvo referenduma i posjeduje razrađenu argumentaciju zasnovanu na posljedicama Brexita, Vels tek krči put ka širenju osnovnih autonomnih ovlasti, dok Sjeverna Irska djeluje unutar strogog i osjetljivog okvira Sporazuma iz Velikog petka.

Škotski slučaj ostaje najartikuliraniji i pravno najkompleksniji izazov za London. Nakon referenduma 2014. godine na kojem je 55 posto birača izglasalo ostanak u Uniji, SNP iz Edinburga kontinuirano tvrdi da je izlazak Britanije iz Evropske unije suštinski promijenio okolnosti pod kojima su građani donijeli tu odluku. Premijer John Swinney sada najavljuje novi referendum u periodu između 2028. i 2031. godine, odnosno prije isteka mandata trenutnog sastava škotskog parlamenta Holyrooda. Međutim, prepreka ne leži samo u ustavnoj presudi Vrhovnog suda iz 2022. godine, koja naglašava da Škotska ne može raspisati referendum bez odobrenja Westminstera kroz takozvanu Sekciju 30, već i u činjenici da pronezavisni tabor na majskim izborima nije uspio osvojiti apsolutnu većinu, zaustavivši se na 41 posto podrške birača.

Položaj novog britanskog premijera Andyja Burnhama dodatno je kompromitiran njegovim neujednačenim izjavama o škotskom pitanju. Tokom nedavne rasprave u britanskom parlamentu, Burnham je iznenadio javnost nagovijestivši da bi bio spreman razmotriti novi referendum ukoliko postoji jasna i nedvosmislena podrška javnosti, upoređujući škotski slučaj s kriterijima iz Sporazuma iz Velikog petka.

Nakon burnih reakcija unionista i konzervativne štampe, Downing Street je bio primoran povući ručnu kočnicu i pojasniti kako drugi referendum ostaje apsolutno isključen iz dnevnog reda trenutne vlade, jer se ne nalazi u izbornom manifestu s kojim su laboristi pobijedili. Ova taktička nespretnost otkrila je duboku nesigurnost unutar vrha Laborističke partije kada je riječ o upravljanju ustavnom krizom.

Sjeverna Irska nosi sasvim drugačiju vrstu političkog i sigurnosnog rizika. Sporazum iz Velikog petka iz 1998. godine precizira da je britanski ministar za Sjevernu Irsku dužan raspisati plebiscit o ujedinjenju otoka ako postane vjerovatno da bi većina birača glasala za napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva. Pobijedivši na izborima i preuzevši poziciju prve ministrice, Michelle O'Neill iz Sinn Féina nastoji usmjeriti politički proces ka održavanju referenduma prije 2030. godine. Njezin nastup u Cardiffu izazvao je žestoke osude njezine koalicione partnerice i zamjenice prve ministrice, Emme Little-Pengelly iz Demokratske unionističke partije (DUP), koja je optužila O'Neill da zloupotrebljava svoju institucionalnu ulogu u stranačke i ideološke svrhe.

Ovaj sukob unutar samog vrha vlasti u Belfastu oslikava krhkost sistema podjele vlasti ustanovljenog radi očuvanja mira između katoličke i protestantske zajednice. Dok se protestantsko stanovništvo osjeća demografski i politički potisnutim, katolička većina u mlađim dobnim skupinama i ekonomsko preusmjeravanje ka Dublinu, potaknuto Posebnim protokolom o članstvu Sjeverne Irske u jedinstvenom tržištu EU, daju dodatni vjetar u leđa zagovornicima ujedinjenja. Ipak, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je stanovništvo i dalje oprezno, sa oko 36 posto onih koji u ovom trenutku otvoreno podržavaju spajanje s Republikom Irskom, dok značajan dio građana preferira stabilnost i dobrosusjedske odnose bez naglih institucionalnih lomova.

Vels u ovom tročlanom savezu predstavlja najsuzdržaniju kariku, ali i područje najdramatičnijeg nedavnog političkog preokreta. Stranka Plaid Cymru postigla je historijski uspjeh preuzevši vlast u nekadašnjem neosvojivom utvrđenju Laburističke partije, koja je upravljala Velsom od uspostavljanja devolucije 1999. godine.

Lider Plaid Cymrua, Rhun ap Iorwerth, vješto balansira između radikalnih zahtjeva svog članstva i političke realnosti u kojoj tek 32 posto birača podržava potpunu nezavisnost. Zbog toga Ap Iorwerth odbacuje mogućnost raspisivanja referenduma u svom prvom mandatu i fokusira se na pragmatične ciljeve: preuzimanje ovlasti nad policijom, pravosuđem i upravljanjem pomorskim dobrima s bogatim resursima obnovljive energije.

Posebno zanimljiv aspekt ove keltske koalicije jeste operativna i taktička saradnja između SNP-a i Plaid Cymrua. Škotski ministri i politički stratezi nedavno su pomogli velškim kolegama u pripremanju preuzimanja vlasti u Cardiffu, dijeleći s njima priručnike, iskustva i taktičke modele akumulirane tokom devetnaest godina neprekidne vladavine u Edinburgu. Ova vrsta međustranačke i međuregionalne solidarnosti bez presedana stvara novu političku infrastrukturu koja djeluje potpuno nezavisno od centralnih organa u Londonu.

Ipak, dubinske ekonomske kontradikcije mogle bi u budućnosti staviti ovaj savez na kušnju, a najvidljivija među njima odnosi se na takozvanu Barnettovu formulu. Ovaj mehanizam Ministarstva finansija u Londonu služi za alokaciju javnih sredstava regionalnim administracijama i već godinama stvara tiha trvenja na relaciji Edinburg-Cardiff. Velški nacionalisti otvoreno tvrde da je postojeći sistem nepravedan i štetan za Vels, dok Škotska iz istog mehanizma izvlači znatno veća sredstva po glavi stanovnika. Izdašnost ovih transfera oslikava se u činjenici da je kroz budžetske preglede Škotskoj pripalo 45 milijardi funti, Velsu 20 milijardi, a Sjevernoj Irskoj 18 milijardi funti, što znači da regionalne vlade troše između 20 i 24 posto više javnih sredstava po stanovniku u odnosu na ekvivalentne rashode u Engleskoj.

Spoznaja da raspad države nije neposredan ne umanjuje razornost ustavne krize s kojom se London suočava. Analitičari i profesori javnih politika ističu da, iako ciljevi, pravni okviri i vremenski rok triju pokreta ostaju fundamentalno različiti, njihova sposobnost da sinhronizirano vrše pritisak na Westminster stvara stalno stanje političke nestabilnosti. Za novu laborističku vladu u Londonu ovo neće biti pitanje brze vojne ili pravne pobjede, nego dugotrajan test političke zrelosti i sposobnosti da dokaže kako centralistički model iz Westminstera uopće može ponuditi održivu budućnost nacijama na svojoj periferiji.

Historijski luk koji povezuje ujedinjenje engleskog, škotskog, velškog i irskog krunskog prostora kroz stoljeća sukoba, ratova i kasnijih ustavnih spajanja iz 1707. i 1801. godine, danas se nalazi pred najozbiljnijim iskušenjem od uspostavljanja moderne britanske države 1922. godine. Znanje i politička tehnologija koje su nacionalne stranke razvile kroz decenije djelovanja unutar samog sistema devolucije sada se okreću protiv centra koji ih je stvorio. Hoće li Andy Burnham ostati zapamćen kao premijer koji je uspio redefinirati britanski federalizam ili kao posljednji šef vlade Ujedinjenog Kraljevstva kakvog danas poznajemo, ovisit će o njegovoj spremnosti da odustace od dogmatskog odbijanja dijaloga i ponudi stvarni ustavni kompromis nacijama koje više ne pristaju na sporedne uloge.