Pobjeda dokumentarnog filma „Naza“ na Filmskom festivalu u Veneciji izazvala je žestoke reakcije u Izraelu, gdje ga je politički establišment proglasio klevetničkom propagandom i zatražio ukidanje državljanstva autorima

Trijumf dokumentarnog filma „Naza“ na 83. izdanju Filmskog festivala u Veneciji, gdje mu je 12. septembra uručena Specijalna nagrada žirija, izazvao je duboke potrese u izraelskom javnom i političkom prostoru.

Dok je premijernu projekciju pratio dvadesetpetominutni aplauz, najduže ovacije zabilježene u historiji Mostre, u samom Izraelu reakcije su bile izrazito oštre, ogoljene i politički brutalne. Film koji potpisuju izraelski autori Yuval Abraham i Rachel Szor otvara pitanje sistemske odgovornosti i algoritamski vođenog ratovanja u Pojasu Gaze, no politički etablirana većina u Tel Avivu i Jerusalemu dočekala ga je saopštenjima o izdaji, antisemitskim zavjerama i zahtjevima za oduzimanje državljanstva.

Ministar kulture Miki Zohar opisao je rad dvojca kao „prezira vrijedan uradak“, a samu odluku žirija nazvao „revoltirajućom“, optuživši autore da svjesno traže „aplauz antisemita širom svijeta“. Zohar je otišao i korak dalje, javno zatraživši u nedjelju uveče, da se Abrahamu i Szorovoj oduzme izraelsko državljanstvo zbog, kako je naveo, otvorene i nedopustive izdaje države u trenutku ratne krize.

Sličan narativ ponovio je i bivši ministar odbrane Avigdor Liberman, lider desničarske stranke Yisrael Beiteinu, koja participira u opozicijskom bloku. Liberman je dokumentarac definisao kao „klevetnički pamflet usmjeren protiv države, armije i naših veličanstvenih boraca“, dok je venecijanski festival odbacio kao „vouk i antisemitsku manifestaciju“. Umjesto „Naze“, Liberman je usmjerio pažnju na igranu seriju „Fauda“, ustvrdivši da je upravo to pravo lice izraelske diplomatije i stvarne borbe na terenu.

Sa druge strane, autori filma odbacuju optužbe da im je cilj bio izazvati međunarodni skandal radi lične promocije ili pridobijanja simpatija u inostranstvu. U izjavama za izraelski list Haaretz i španski dnevnik El País, Abraham i Szor su istakli da im je primarni cilj distribuirati film što je šire moguće unutar samog Izraela, kako bi naveli domaću javnost na suočavanje sa stvarnošću. Naslov filma, „Naza“, predstavlja vojnu akronimsku skraćenicu na hebrejskom jeziku za „kolateralnu štetu“ (nezek agavi). Dokumentarac nastoji razbiti službeni politički narativ prema kojem su civilne žrtve u Gazi isključivo tragična i neizbježna posljedica kompleksnih urbani borbi protiv Hamasa nakon napada od sedmog oktobra 2023. godine.

Nakon trogodišnjeg obimnog istraživanja, film donosi svjedočanstva 24 pripadnika obavještajnih službi i ratnog zrakoplovstva. Intervjui, vođeni uglavnom noću na krovovima zgrada u Tel Avivu, detaljno opisuju kako funkcioniraju kompjuterizirani sistemi za procjenu i odobravanje meta. Dokazi izneseni u filmu ukazuju na to da masovna stradanja nenaoružanih stanovnika nisu pojedinačni ekscesi ili greške na terenu, već rezultat unaprijed proračunate vojne doktrine i upotrebe naprednih softvera baziranih na umjetnoj inteligenciji. Svjedoci u filmu govore na hebrejskom upravo zato što je njihova primarna poruka upućena domaćoj publici, koja, prema mišljenju autora, živi u stanju potpunog poricanja moralnih i ljudskih posljedica rata.

Iza produkcije filma stoji istraživački tim britanskog lista The Guardian, koji je proveo višemjesečnu pravnu i činjeničnu provjeru svih navoda, garantujući potpunu anonimnost vojnim izvorima koji su pristali govoriti pred kamerama. Ovo nije prvi put da Abraham i Szor privlače pažnju svjetske javnosti svojim angažovanim radom. U saradnji s palestinskim autorima Baselom Adrom i Hamdanom Ballalom, prethodno su režirali dokumentarac „No Other Land“, koji je nagrađen nagradom Oskar 2015. godine.

Ipak, za razliku od prethodnog rada koji se bavio brisanjem sela na Zapadnoj obali, „Naza“ direktno napada same temelje vojne mašinerije u Gazi, zbog čega je reakcija izraelskih državnih institucija bila znatno agresivnija i bezobzirnija. Armija je službeno optužila autore za iznošenje neistina, odbacujući nalaze o sistemskom ciljanju civila.

Pojava autora na crvenom tepihu u Veneciji oslikavala je svu težinu teme kojom se bave i atmosferu u kojoj stvaraju. Odjeveni u jednostavnu, crnu odjeću, bez formalnih večernjih odijela i svečane pompe tipične za glamurozne festivalske događaje, Abraham i Szor su odavali utisak žalosti, a ne slavlja. Tokom dvadesetpetominutnog aplauza, dok su u sali podizane palestinske i libanske zastave te transparenti protiv rata, autori su stajali pognutih glava. Ta slika duboke skromnosti i nelagode podsjeća na odlomak iz babilonskog Talmuda o javnom postu u vremenima teške suše: „Vrištali smo u samoći i nismo dobili odgovor; stoga ćemo se osramotiti u javnosti.“ Talmudski citat opisuje drevni obred u kojem se škrinja s Torom iznosi na ulice, a glave posipaju pepelom kada dugotrajne molitve ostanu bez odjeka. Prema ocjeni analitičara, odlazak izraelskih autora u Veneciju predstavljao je upravo takav čin, očajnički pokušaj da se međunarodnoj javnosti iznese ono što domaće društvo uporno odbija čuti i prihvatiti.

Reakcije koje su uslijedile nakon dodjele nagrade pokazuju duboku polarizaciju i odsustvo prostora za dijalog. Dok pristalice izraelske vlade na društvenim mrežama optužuju autore za izdaju i rad u korist neprijatelja, Abraham i Szor su se suočili s kritikama i sa suprotnog, propalestinskog spektra. Pojedini aktivisti i posmatrači prigovaraju im da kroz film primjenjuju tradicionalni izraelski obrazac poznat kao „pucaj i plači“, fenomen u kojem vojnici i intelektualci dokumentuju vlastita zlodjela kako bi olakšali savjest i sprali kolektivnu krivicu, dok u isto vrijeme ostvaruju profesionalnu i umjetničku korist na zapadnim festivalima. Kritičari iz ovih krugova ističu da naknadna ispovijest obavještajaca ne umanjuje činjenicu da su godinama aktivno učestvovali u vojnom aparatu te da film služi kao moralno pokriće za pojedince unutar sistema koji nastoji sebe prikazati progresivnim.

Sama činjenica da se u Tel Avivu svakodnevni život odvija uobičajenim tokom, bez vidljivih znakova ratne krize koja se događa u neposrednom komšiluku, za autore predstavlja poseban oblik institucionalnog i društvenog nasilja. Provalija između ratnih razaranja u Pojasima Gaze i mirnodopske svakodnevice u izraelskim urbanim centrima nikada nije bila dublja niti uočljivija. U tom kontekstu, poricanje zločina nije samo politički stav pojedinih radikalnih lidera, već širi mehanizam očuvanja društvene kohezije i nacionalnog jedinstva. Svako odstupanje od službenog narativa doživljava se kao direktno ugrožavanje nacionalne sigurnosti, zbog čega povratak Abrahama i Szor u domovinu nosi ozbiljne bezbjednosne i pravne rizike. Prijetnje ukidanjem državljanstva i javni linč kojima su izloženi pokazuju da izraelsko društvo u ovom trenutku ne toleriše nikakvo preispitivanje vlastitih postupaka.

Dokumentarni film „Naza“ stoga ostaje znatno više od običnog filmskog ostvarenja; on funkcioniše kao trajno svjedočanstvo o tehnološkoj hladnoći modernog ratovanja i dubokoj moralnoj krizi društva u dugotrajnom sukobu. Oštar sukob između službene politike koja film označava kao antisemitsku propagandu i međunarodne stručne javnosti koja mu dodjeljuje najviša priznanja ukazuje na nepremostiv jaz u percepciji rata u Gazi. Pitanje koje u konačnici ostaje otvoreno jeste da li će poruka filma ikada uspeti doprijeti do publike kojoj je prvenstveno namijenjena, građana samog Izraela, ili će ostati još jedan izuzetno dokumentovan, ali u suštini ignoriran apel u nizu geopolitičkih tragedija koje potresaju Bliski istok.